– Teško da se može govoriti o povratku, pa ja nisam ni otišao. Kao i drugi ljudi kojima se dogodi bolest, bio sam bolestan, imao sam relativno ozbiljnih zdravstvenih problema, a sad sam prizdravio, i evo me. Jednostavno, ostavku sam dao jer ne bi bilo fer da sam zadržavao fotelju dok sam bio bolestan. Ne bi bilo politički ispravno.   

Možete li reći što vam je zapravo bilo, što su liječnici rekli?

    – Uglavnom gastroenterološki i kadriovaskularni problemi. Skupilo se više stvari odjednom. Teško je reći, ali evo, nisam bio u 30 godina nijednom na bolovanju, a ni na godišnjim odmorima baš nešto. Nakupilo se stresa, kojega u situaciji preuzimanja jednog ministarstva svakako ne manjka. Znate moju staru maksimu: u sustav se može unijeti onoliko promjena, koliko sustav može podnijeti. Ja sam očito »čašu previše napunio«. Promjena posla, promjena grada, stana, suradnika, prostora u kojemu radiš… A resor je temeljito neuređen i zahtjeva čovjeka 24 sata dnevno. Eto, sve je za žive ljude… 

    Je li vam žao da ste uopće prihvatili funkciju ministra?

    – To je državna uprava, važe stroge norme i pravila, ne možete ništa preko noći. Barem ja ne mogu. Naučen sam raditi u miru i redu, a nije bilo ni mira ni reda. 

    Tko je vršio pritisak?

    – Političke okolnosti tražile su brze reakcije, pogotovo u dijelu kadrovske priče. Trebalo je imenovati oko 500 novih ljudi, od toga 150 u upravama, a 300 u nadzornim odborima. Uz to, budžet je nedostatan za sve potrebe. 

    Ključno je pitanje jeste li uopće bili dovoljno spremni za preuzimanje takvog resora. 

    – Što znači biti spreman? To ne stoji, iskonstruirano je. Tko može imati spremnih 500 ljudi unaprijed? A pritom su plaće u upravi slabe, niže nego u javnim poduzećima, i teško je dobiti gotove kadrove. Znate što, iskreno govoreći, ja mislim da sam ja pretjerao, da sam se preforsirao, cijele dane sam sjedio u uredu, želio sam sve napraviti ispravno i brzo, bez greške. Za mene je to bio veliki izazov, ali sustav je podfinanciran, vlada nered, ispadaju kosturi… To je moj prokleti karakter – žderao sam se oko svakog imena i svakog poteza. Zato je teško reći što je bilo okidač. Samo znam da sam u jednom trenutku morao birati – zdravlje ili posao. Izabrao sam zdravlje, jer bez njega ni posla nema. Žao mi je da je tako ispalo, da, ali ipak sam radije živ i zdrav. Moglo je biti win-win, ispalo je obrnuto. 

Je li vas pogodila smjena vašeg pomoćnika Vladimira Ferdeljija?

    – Sigurno da me to pogodilo, on je jedan od prvih koji je pristao doći u ministarstvo i izložiti se toj vjetrometini. On je sigurno sposoban čovjek, samo je u prvi čas možda nespretno izjavio što je izjavio o javnoj upravi. 

    To je bio prvi udar na vas?

    – Na neki način, da. Ja sam čovjek koji uvijek oprosti kad netko prvi put pogriješi, međutim razumijem i premijera. 

    Možda je Ferdelji smijenjen pedagoški, kao primjer drugima da ne kritiziraju javno politiku Vlade?

    – Moguće.   

 Oslikava li to i vaš odnos s premijerom Zoranom Milanovićem?

    – Ajmo reći ovako: uvijek sam bio čelna osoba u sustavima, i možda sam imao problema sa subordinacijom, možda sam se na to teško navikavao. Istina je da se premijer Milanović nije miješao u izbor mojih pomoćnika, samo je zamjenika imenovao, i u tom smislu smo imali korektan odnos, ne mogu reći… Tu i tamo smo se čuli, vidjeli smo na vladi uvijek, svatko je bio u svom poslu. Ali da su se neke stvari iz mog ministarstva prenaglašavale u medijima, jesu. 

Pa dobro, znamo da nikad niste bili u užem Milanovićevom krugu…

    – Nikad ja nisam bio u ničijem užem krugu. Imao sam uvijek podršku građana i stranačke baze. Imam osjećaj da mi ljudi vjeruju, nisam im lagao, čak i sad osjećam veliko povjerenje, i nakon ostavke. Da li je korijen nerazumijevanja između Milanovića i mene još u prvim stranačkim izborima na kojima se on kandidirao, ne znam, što se mene tiče ja sam radio na organizaciji i predsjedao tom konvencijom i Zoran je prošao. Uži krug? Što to znači? On je iz jednog grada, ja iz drugog… Formalno, bili smo najuži suradnici, ja sam potpredsjednik. A sadržajno, pitajte njega. Ja sam uvijek poštivao institut predsjednika stranke. 

Puklo je na Žutoj Lokvi. Kako se moglo dogoditi da je to vaše predizborno obećanje, a da onda Vlada odluči da se dionica neće graditi? 

   – Svi smo mi u kampanji govorili o Žutoj Lokvi, i Milanović je to znao, to je bio naš zajednički izborni program. Za našu izbornu jedinicu, jedan od ključnih projekata. 

 Pa jeste li s Milanovićem uopće razgovarali o tome?

   -  Naravno da jesam. I jasno sam mu rekao: moja misija je nova pruga, uz prethodnu rekonstrukciju postojeće, i Žuta Lokva. Ne moram biti ministar ako se Žuta Lokva neće graditi. I evo, nisam. A paradoks je u ovome: ja nisam ministar, ali Žute Lokve će biti. Ako je moj odlazak bio žrtva da se to realizira, neka. Jednostavno, građanima Rijeke i Istre to sam obećao. Njihov novac je već previše služio drugim neisplativim projektima, od Gaženice nadalje. Zoran Milanović je dobro znao da nema teorije da u mandatu ne izgradim Žutu Lokvu. Da, to je prelilo čašu. Mog zdravlja. 

Cijeli razgovor pročitajte u tiskanom izdanju Novog lista, u petak, 11. svibnja 2012.