Problem je što se masovna pojava rebraša ove godine poklopila s vremenom mrijesta inćuna. To znači da ćemo tek kroz nešto dulje vremensko razdoblje vidjeti je li i kakvog efekta na plavu ribu imala ova »invazija«, kaže prof. Davor Lučić i dodaje: već za godinu dana
Invazija rebraša vrste Mnemiopsis leidy, životinje nalik meduzi, u sjevernom Jadranu tijekom ovoga ljeta izazvala je zabrinutost domaćih stručnjaka koji upozoravaju kako je pojava ove invazivne vrste u Crnom moru osamdesetih godina prošlog stoljeća dovela do potpunog kolapsa tamošnjeg ribarstva, zbog nestanka sitne plave ribe.
Sam rebraš, koji je u golemim brojevima ovoga ljeta uočen uz hrvatsku, slovensku i talijansku obalu sjevernog Jadrana, posebno u lagunama na talijanskoj strani, ne hrani se ribom, niti je, iako nalik meduzi, opasan za ljude. No, strahovanja su opravdana jer je riječ o organizmu koji se hrani planktonom kojim se inače hrane inćuni i sredele, a razmnožava se, u povoljnim uvjetima, eksplozivnom brzinom, tako da jednostavno »otima« ribi, posebno ribljoj mlađi, te posljedično dovodi do gotovo potpunog kolapsa ribljih populacija.
Prema najnovijim podacima, kaže profesor Lučić, broj jedinki Mnemiopsis leidyi ipak se lagano smanjuje. Je li to uslijed pojave Beroe ovata ili iz drugih razloga, teško je procijeniti. Činjenica je da je upravo predator Beroe ovata stavio pod kontrolu najezdu Mnemiopsisa u Crnom moru.
Prvi put u Jadranu Mnemiopsis leidyi je primijećen 2005., u Tršćanskom zaljevu, no opažanja su otad bila rijetka, da bi se ovoga ljeta ponovno pojavio u velikom broju, što je izazvalo zabrinutost i među ribarima.
Zasad dobri ulovi
Nevio Uhač, suvlasnik tvrtke Ugor, čiji su brodovi tijekom ljeta uglavnom lovili srdelu uz zapadnu obalu Istre, ističe:
– Ovog ljeta ulovi sredele bili su vrlo dobri, tako da ne možemo reći da je riba za sad ugrožena. No svi znamo i sjećamo se što se je događalo u Turskoj, Bugarskoj i Rumunjskoj prije dvadesetak godina, kada je tamošnje ribarstvo dobrim dijelom propalo upravo zbog pojave tog rebraša, kaže Uhač.
Prognoze je trenutno, ističe, nemoguće davati, jer kako se pojavio, rebraš bi mogao i nestati, ali moguće je i da se zadrži u velikom broju, što bi dugoročno imalo katastrofalne posljedice.
– Dobra vijest je da se, koliko znamo, populacija ribe u Crnom moru ipak uspjela donekle oporaviti, zaključuje Uhač.
Prema podacima Uprave za ribarstvo Europske komisije Mnemiopsis Leidyi nije na listi invazivnih stranih vrsta iako rebraš može izazvati katastrofalne posljedice. Shodno tome, Europska unija nije predvidjela mjere zaštite ili ublažavanja posljedica njene pojave na svom teritoriju, čime je ujedno odgovoreno i na naše pitanje mogu li hrvatski, talijanski i slovenski ribari, u slučaju ponavljanja crnomorskog scenarija, računati na bilo kakvu financijsku ili drugu potporu EU.
Da su prognoze nemoguće, potvrđuje i profesor Davor Lučić iz Instituta za more i priobalje u Dubrovniku, koji ističe kako za sad postoji premalo podataka o raširenosti vrste na sjeveru Jadrana.
– Sigurno je, naime, da se ova vrsta rebraša pojavila uz obalu u velikom broju. Posebno se to odnosi na lagune uz talijansku obalu, no kakva je situacija na otvorenom moru ne znamo. Riječ je o relativno malom, prozirnom organizmu, kojeg je i u velikim brojevima teško uočiti na otvorenom moru pa zapravo ni ne znamo koliki su razmjeri njegove pojave, kaže Lučić. Mnemiopsis Leidyi, dodaje, izvorno potiče s atlantskih obala Amerike, a do sad se proširio na sva europska mora, od Baltika, sve do Crnog mora, a u zadnjih petnaestak godina populacija je eksplodirala u Kaspijskom jezeru, gdje također čini goleme štete ribarstvu.
Iznimno prilagodljiv
– Vrsta je iznimno prilagodljiva, te može živjeti u moru vrlo malog saliniteta, te u razmjerno velikim rasponima temperature mora, a u Sredozemlju nema prirodnih neprijatelja, što u kombinaciji s velik brzinom razmnožavanja dovodi do pojave u ekstremnim brojkama, ističe Lučić, objašnjavajući kako je ova vrsta rebraša dvospolac koji se može razmnožavati i samooplodnjom, pri čemu svaka jedinka u jednom ciklusu razmnožavanja može izbaciti i preko dvije tisuće jajašaca.
Problem je, upozorava, što se masovna pojava ove vrste ove godine poklopila s vremenom mrijesta inćuna.
– To znači da ćemo tek kroz nešto dulje vremensko razdoblje vidjeti je li i kakvog efekta na plavu ribu imala ova »invazija«. Kroz godinu dana znat ćemo više, a za sad je doista nemoguće predvidjeti što će se događati, kaže Lučić.
Na pitanje postoji li ikakav način da se suzbije daljnje širenje ove vrste, kaže kako je to ljudskim aktivnostima nemoguće postići, jednom kada se Mnemiopsis leidy pojavi na nekom području.
Mnemiopsis leidyi u Crnom moru 1982., a pretpostavlja se da je tamo stigao u balastnim tankovima tankera. Iz Crnog mora kroz desetak godina proširio se u Azovsko more, Mramorno more i Istočni Mediteran, a 1999. prvi je put viđen i u Kaspijskom jezeru. U Jadranu je vrsta prvi put opažena 2005., a u Baltičkom moru godinu dana kasnije. Rebraš ima vrlo intenzivan utjecaj na stanište, od dna do vrha hranidbenog lanca, »od planktona do dupina«, jer istrebljivanjem planktona koji je hrana sitnoj ribi dovodi do njihova nestajanja, što ugrožava cijelir hranidbeni lanac.
– Najviše što se može učiniti je prevenirati da do toga uopće dođe, i to kontroliranjem i tretmanom balastnih voda, jer je vrsta prvobitno u Crno more i dospjela u balastnim tankovima trgovačkih brodova. Inače, populacije se uglavnom značajno smanjuju kada se pojavi druga vrsta rebraša – Beroe ovata, koji se uglavnom hrani s Mnemiopsis Leidyi, a također se, ovisno o dostupnosti plijena, vrlo brzo razmnožava. Dobra je vijest da su i jedinke Beroe ovata također viđene u moru pokraj Pule, što znači da je predator također prisutan, ističe Lučić.
Postojanje predatora koji se gotovo isključivo hrani invazivnom vrstom nameće pitanje bi li trebalo namjerno uvesti Beroe ovata u stanište sjevernog Jadrana, no Lučić ističe kako su se oko ovog i sličnih pitanja već nebrojeno puta lomila koplja.
– Uvođenje još jedne strane vrste uvijek sa sobom nosi potencijalne opasnosti, tako da je teško odgovoriti na to pitanje, prije nego što bi se obavili odgovarajući pokusi i istraživanja, zaključuje Lučić.
