O pitanju specijalizacija, lista čekanja, dopunskog osiguranja i drugima se puno govori, no pravi je problem odmak od doktrine u kojoj je zdravlje nacije javno dobro i zajednički cilj društva, te skretanje prema tržištu medicinskih usluga
ZAGREB Dok dobitnici parlamentarnih izbora pregovaraju o raspodjeli funkcija u ključnim državnim resorima, neovisno o tome tko će zasjesti na čelo zdravstvenog resora, čekat će ga vrlo težak posao. Ako je točna informacija koja je dospjela do javnosti, za ministarsku fotelju na Ksaveru potencijalni se koalicijski partneri u budućoj Vladi nisu otimali, što i ne čudi jer je riječ o resoru koji sobom nosi gomilu teško rješivih problema, a svaka se odluka u manjoj ili većoj mjeri tiče svakoga od nas. Stručnjaci koji se pozornije bave zdravstvenim programima i politikama nisu optimisti u pogledu zdravstvene politike koju će voditi budući ministar zdravlja, ma tko on bio. Među njima je Aleksandar Džakula, predsjednik Hrvatskog društva za javno zdravstvo.
Bez optimizma
– Gledano iz stručne perspektive, zdravstveni programi političkih stranaka nažalost ne bude optimizam, čak nose i neke velike rizike. Programi su fokusirani na pojave koje aktualno »žuljaju« građane i zdravstvene radnike, kao što su liste čekanja ili participacije, dok su strateška pitanja u drugom ili trećem planu. Cijeli niz bitnih odrednica zdravlja i zdravstva uopće, u zdravstvenim programima nije ni spomenut, ili su obrađene površno. Zato ne bi trebalo čuditi ako se nađemo u paradoksalnoj situaciji gdje će budući ministar, koji će možda doista biti i veoma dobar menadžer, u povijesti biti upamćen kao onaj koji je »zabio čavao u lijes« zdravstva kakvog smo do sada poznavali i kakvo deklarativno želimo – smatra Džakula. Naime, dodaje, svi makropokazatelji u zdravstvu govore u prilog tome riziku. Budući će ministar zdravlja u nasljeđe dobiti sve probleme i dubioze s kojima se borio i njegov prethodnik, a osim toga, dočekat će ga i neki novi, primjerice liječničke specijalizacije, koje je za svog mandata otvorio tehnički ministar zdravlja Dario Nakić. Budući ministar zdravlja, ali i cijela Vlada, preuzimaju ukupnu konstrukciju postojećeg zdravstvenog sustava kao »crnu kutiju« pregrijanu do krajnje mjere izdrživosti – upozorava Džakula. – Nažalost, ta dramatičnost trenutka za zdravstvo nigdje nije prepoznata, niti se pitanje zdravlja i zdravstva uopće doživljava kao jedno od temeljnih strateških pitanja naše državnosti. U tom smislu, nalazimo se na raskrižju na kakvom naše zdravstvo nije bilo od 1990. godine – uvjeren je Džakula.
Amerikanizacija
Pitanja specijalizacija, lista čekanja, dopunskog osiguranja, i još neka druga koja se učestalo pojavljuju u javnosti, zapravo su teme o kojima se lako komunicira, pa se stvorio dojam da su to ujedno i ključni problemi zdravstva. No, oni to nisu, upozorava naš sugovornik. Tim se temama, kaže, nismo ni približili realnim problemima i izrazito negativnim trendovima u zdravstvu.
Reforme zdravstva često su potpuno promašene, upozoravaju stručnjaci. Reforma bolničkog sustava putem masterplana tako se pokazala potpuno nepotrebnom, jer se na tome radi već godinama, a bolnice i bez njega normalno funkcioniraju. – Masterplan bolnica godinama se izgovara kao magična formula, a upravo je to dobar primjer »rješenja za kojeg još tražimo problem«. Uz suvremene medicinske tehnologije i suvremenu organizaciju zdravstva, masterplan ima minimalno značenje. Sustav mora težiti integriranoj zdravstvenoj zaštiti, gdje se sve razine isprepleću organizacijski i financiranjem. Klasična podjela na bolničko i izvanbolničko zdravstvo pripada prošlosti, pa tako i fokusiranje na master plan jednog segmenta, bio to i najskuplji, bolnički segment, pripada prošlosti – smatra Džakula. Odluke budućeg ministra morale bi, kaže, biti vezane uz budućnost zdravlja cijelog stanovništva, a država mora u tome imati jasnu ulogu i odgovornost. Ulogu »ministra zdravlja« morao bi po njemu preuzeti premijer jer je zdravlje stanovništva posao za više ministarstava, od obrazovanja, hrane, okoliša, do socijalnog osnaživanja… A upravljanje zdravstvenim sustavom teškim više od 20 milijardi kuna ministar bi morao povjeriti stručnjacima.
– Ispod površine te naoko mirne vode teku izrazito opasne struje nečega što se već kolokvijalno nazvalo »amerikanizacija«. To je opasan proces, a obilježava ga prije svega odmak od doktrine u kojoj je zdravlje nacije javno dobro i zajednički cilj društva, te skretanje prema tržištu medicinskih usluga. Pogledajte samo pojmove koji se koriste: umjesto skrbi dobili smo usluge, umjesto razvoja dobili smo racionalizaciju, umjesto odgovornosti javnog sektora dobili smo penalizaciju, a umjesto partnerstva sustava i građana dobili smo regulaciju i limite – nabraja Džakula. Izgovor je za to gotovo uvijek isti, prevelika potrošnja, iako su najveći problemi potrošnje, s kojima ide i porast nejednakosti, izrasli upravo u tržišnim sustavima medicinskih usluga. Nejednakosti u zdravstvenom stanju i korištenju zdravstvene zaštite, nastale zbog socijalnog raslojavanja, dramatične su, upozorava ovaj javnozdravstveni stručnjak. Zapostavili smo razvoj kontinuiteta i integriteta skrbi, čime se u izrazito težak položaj dovodi kronične i umiruće bolesnike, a k tome se jako povećava troškove. Iako su nam puna usta preventive, u svjetskim rang-listama pokazatelja uspješnosti zdravstvenih sustava nam je preventiva prepoznata kao jedna od najslabijih karika, a riječ »pravednost«, navodi Džakula, kao da je prešutno zabranjena u raspravama o zdravstvu.
Bez jasne vizije
Zdravstvu trebaju promjene, ali nitko dosad još nije došao na Ksaver s jasnom vizijom o tome koje ciljeve želi postići, i kako će to napraviti, upozorava Dagmar Radin, profesorica Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu koja se bavi područjem zdravstvenih politika. Vrijeme je, kaže, da Ministarstvo zdravlja konačno bude jedno od najbitnijih resora, i da onaj tko ga vodi ima viziju. To se dosad još nije dogodilo. Nameću se teme specijalizacija, odlaska liječnika, dopunskog osiguranja… To su teme koje nameću drugi, ali postoji vakum u kojem se ministar nije sam zauzeo za nekakvu viziju zdravstva. Ako ona postoji, lakše je stvarati zdravstvenu politiku, objašnjava Radin. – Važno je znati kako će reforme djelovati na građane. Dvije trećine ljudi umire od kardiovaskularnih i malignih bolesti, a nitko se ne osvrće na te činjenice i ne kaže kamo idemo, i kako će odluke utjecati na tu činjenicu. Ako je cilj da smrtnost od raka padne za određeni postotak, treba definirati kako to postići. Ali važno je početi od ciljeva – kaže Radin. Nedjelotvornost naših politika ilustrira na primjeru pušenja, jer smo donijeli zakone koji dobro reguliraju to područje, ali se ne poštuju, niti dosljedno primjenjuju.
Znanje i stručnost
U SAD-u se, na primjer, pušenje smanjilo na samo pet posto stanovništva i postalo je društveno neprihvatljivo zahvaljujući desetljeću javnih kampanja, no kod nas se nitko toga nije ozbiljno prihvatio.
– Ako se i dalje budemo bavili izoliranim problemima, bit ćemo u istoj situaciji kao i dosad. Zdravstvena administracija mora se osloniti na znanje, na stručnjake i ne donositi ad hoc odluke. U Hrvatskoj ministar zdravlja ima jako velike ovlasti, ali i veliku odgovornost. Ako sam već nije svemoguć, mora se okružiti onima koji znaju, od medicinara do pacijenata. Svi koji se dugo bave zdravstvom i dotaknuti su njime, imaju pogled na situaciju, i mogu ne samo otvoriti perspektivu problema, nego i pomoći u nalaženju rješenja, ukazati na moguće posljedice nekih odluka – ističe politologinja. Reforme zdravstva diljem svijeta utemeljene su na znanju i dokazima, pokazale su neke ishode, i mogli bi od njih učiti. – Ne znači da ćemo se ugledati na SAD ili Švicarsku. Imamo dobro postavljen sustav zdravstva, radimo čuda s obzirom na sredstva kojima raspolažemo, ali treba definirati u kom pravcu ćemo dalje. Smatram da treba ojačati primarnu zdravstvenu zaštitu i javno zdravstvo jer su oni najjeftiniji i najdjelotvorniji. To bi smanjilo i druge troškove, predlaže Radin.
