Srljanje u slom demokracije

“Završit ćeš kao Pukanić”: Zašto su u posljednje vrijeme tako učestale prijetnje novinarima u Hrvatskoj

Jasmin Klarić

U Hrvatsku se u velikom stilu vratio strah od javnog izricanja svog mišljenja, kakav je tjerao na šutnju dobar dio javnosti tijekom ratnih 90-ih, ističe Vilović



Završit ćeš kao Pukanić«, »Iseli se u četničku Srbiju u roku od 24 sata – Za dom spremni«, »Sve vas treba poklat tamo«, »Želim vam najgoru moguću smrt vama i vašim bližnjima«, »Treba vas uredit napalmom«, »Ima li itko da ubije ovo govno?«, »Ti si mrtav čovjek«, »Doći ćete i vi na red kad se gusta magla spusti«, »Treba ti otkinut glavu«, »Doći će dan kad ćemo te smaknuti, smeće jedno« – samo je mali, kratki i cenzurirani (jer, neke riječi ipak nisu za papir) izbor eksplicitnih prijetnji kojima su u posljednje vrijeme izloženi novinari, ali i neki političari u Hrvatskoj.


Stvar je postala pogotovo dramatična nakon posljednje haške presude i samoubojstva Slobodana Praljka, kad je svako javno izrečeno mišljenje koje je odudaralo od nacionalno homogenizirajućeg i uobičajeno slijepog zgražanja odlukama iz Haaga. U Hrvatsku se tako u velikom stilu vratio strah, onaj od javnog izricanja svog mišljenja, kakav je tjerao na šutnju dobar dio javnosti tijekom ratnih devedesetih (a što je, opet, omogućavalo i društveni okvir u kojem su se događali zločini nad čijim sudskim raspletom nacija ovih dana zdvaja).


Na udaru novinari 


Gordana Vilović, redovita profesorica na Fakultetu političkih znanosti slaže se da se u hrvatskom društvu opet počeo osjećati strah. »Nevjerojatno je da ljudi prepoznaju hrabrost u rijetkim istupima onih koji govore jezikom razuma, jezikom koji je prihvaćen u cijelom svijetu«, kaže Vilović, koju takva situacija podsjeća na onu iz 1991. ili 1992. godine, u vrijeme najgorih ratnih zbivanja u Hrvatskoj. Ljudi se, kad krenu govoriti o osjetljivijim temama se, priča profesorica, zateknu u situaciji da se na razne načine krenu ispričavati kako ih se možda ne bi krivo shvatilo i da ih možda ne bi netko zatukao na cesti.




Na udaru su prvo novinari. »Strašno. To su ljudi koji bi trebali biti najzaštićeniji po svim mogućim pravilima, deklaracijama i konvencijama, osobito ako svoj sud, koji je racionalan i legitiman izražavaju jasno i jezgrovito. Osim što novinari jako teško žive, jer je novinarstvo općenito u teškoj krizi, sad se i ljudima koji su pristali raditi taj posao doslovno fizički pokušava oduzeti mogućnost govora«, zgraža se Vilović.


Jedna od onih kojoj se eksplicitno prijetilo jer se usudila pitati treba li osuđenicima oduzeti odličja, što zakon predviđa, je novinarka televizije N1 Nataša Božić Šarić.


Ona upozorava da svatko tko u temama koje se tiču rata i raznih zločina pokušava na neki način iskočiti iz zajedničkog rova – odmah nastrada. No, posao novinara nije da čuče u rovovima. »Svatko tko u tim trenucima pokuša reći – okej ljudi, nema samo jedne strane, postoje tu i žrtve, postoji tu i odgovornost politike za neki počinjeni zločin, ne možemo tuđim zlodjelima opravdavati vlastita – jednostavno nastrada. A oni koji te žele diskvalificirati, najlakše to čine tako da te proglase unutarnjim neprijateljem, hibridnim ratničkim ili srpskom televizijom (iako su, npr. u slučaju N1 vlasnici 80 posto Amerikanci, a urednički kolegij sjedi u Luxemburgu)… Unatoč tome, mislim da je to izraz vrhunskog domoljublja – u trenucima kada to nije ni popularno ni mudro, ne potpirivati mržnju i histeriju nego objektivno i smireno raditi svoj posao«, smatra Božić Šarić.


Prijetnje je nisu nimalo pokolebale. Štoviše, odmah ih je prijavila policiji, a počinitelj je u roku od nekoliko dana pronađen.


Nikad gore 


Na uvrede i klevete je navikla. Na njih se ne obazire. »Ono što neću trpjeti jesu prijetnje – jednostavno zato jer su one usmjerene na gušenje slobode medija, na unošenje straha, cenzure i diktature. A hrvatski branitelji nisu se borili da bi se u Hrvatskoj nastavio mentalni komunizam, jednoumlje u kojem smiješ misliti samo ono što ti gazda ili šef stranke kaže«, poručuje Božić Šarić.


Unatoč uspješnoj akciji policije u njenom slučaju, većina onih koji su prijetili novinarima zasad još nije pronađena, što i dalje stvara društveni okvir u kojem zastrašivanje postaje dio rutine. Stječe se, stoga, dojam da unatoč tome što je Hrvatska članica EU, novinarima nikad nije bilo nezahvalnije obavljati svoj posao. Devedesetih su bili pod političkim pritiskom, početkom novog stoljeća jačao je onaj gospodarski, u kojem su oglašivači često diktirali sadržaj, da bi gospodarskom krizom i krizom novinarstva kao industrije stvari ekonomski postale još mnogo gore.


Sada se, uz ostalo, novinari suočavaju i s direktnim fizičkim prijetnjama s društvenih mreža, uz tek povremenu i ne pretjerano entuzijastičnu obranu od stane vrha države


»Nije nikad bilo gore. Ranije su oni koji su novinarima prijetili s političke razine na neki način ostajali i javno posramljeni, jer bi reakcije s druge strane bila vrlo jaka i trentuačna. A danas? Danas vlasnici kažu novinarima – ako vi nećete raditi, ima tko hoće, imamo native oglašavanje, PR agencije…«, zdvaja Gordana Vilović i poručuje političarima kako bi baš u njihovom interesu trebala biti snažna i pravoremena reakcija na napade na novinare.


U suprotnom, smatra profesorica, srljamo u diktaturu i slom demokracije.