Reuters
Šteta je što se ulaganja u liječenje onkoloških pacijenata stalno promatra kao trošak, ako znamo da je 40 posto oboljelih od zloćudnih bolesti u produktivnoj dobi od 40 do 65 godina
Procjenjuje se da u Hrvatskoj od raka dnevno umire 38 osoba, a hrvatski zdravstveni sustav već godinama ne prati petogodišnje preživljenje onkoloških pacijenata, ni ishode njihova liječenja. Nacionalni plan za borbu protiv zloćudnih bolesti još uvijek nije donesen, premda Hrvatska bilježi jednu od najviših stopa smrtnosti od malignih bolesti u Europi.
Ivica Belina, predsjednik Koalicije udruga u zdravstvu koja okuplja 84 udruga pacijenata, kaže da je osnovni problem onkoloških bolesnika neujednačena mogućnost primanja zdravstvenih usluga s obzirom na teritorijalnu pripadnost. Daljnji problemi nastaju u pravovremenom postavljanju relevantne dijagnoze i adekvatnom liječenju, a nedostaje nam i multidisciplinarni pristup u liječenju zloćudnih bolesti.
Petogodišnje preživljavanje
– Iz ankete koju smo proveli vidljivo je da liječnici obiteljske medicine 65 posto pacijenata najprije pošalju kirurgu. Postoji i značajan nedostatak kapaciteta za provođenje radioterapije kod onkoloških pacijenata, kojima takvo liječenje nije dostupno ili im nije pravovremeno dostupno. Velik je problem i educiranost pacijenata, kao i komunikacija liječnik-pacijent. Sama situacija saznanja da bolujete od zloćudne bolesti je strašna, tako je i mogućnost percipiranja pruženih informacija smanjenja, a za ponovljene razgovore s pacijentima nema se vremena. Posljednji udarac na dostupnost onkološke terapije je administrativno propisivanje od strane HZZO-a koji se lijekovi mogu propisivati, te novčano kažnjavanje liječnika zbog propisivanja skupljih lijekova od propisanog, gdje se liječnicima specijalistima onemogućuje da adekvatno liječe svakog pojedinog pacijenta u skladu s njegovim potrebama – upozorava Belina.
Prema njegovim riječima, kad je riječ o onkološkoj terapiji i svjetskim smjernicama liječenja, Hrvatska kaska za razvijenim zemljama. Iako je nedavno HZZO na svoju listu uvrstio priličan broj inovativnih onkoloških lijekova, Belina kaže da još uvijek nije poznato koliko su oni doista biti dostupni pacijentima.
– Šteta je što se ulaganja u liječenje onkoloških pacijenata stalno promatraju kao trošak, ako znamo da je 40 posto oboljelih od zloćudnih bolesti u Hrvatskoj u produktivnoj dobi od 40 do 65 godina, te da su godišnji materijalni gubici Hrvatske zbog posljedica zloćudnih bolesti 51 milijun eura. Uštede bi se mogle ostvariti i prestankom nabavke zastarjelih lijekova, boljom organizacijom, izbjegavanjem nepotrebnih pregleda i pretraga. Podsjećam da mi u Hrvatskoj već 10 godina ne pratimo ni petogodišnje preživljenje onkoloških pacijenata, a kamoli ishode njihova liječenja. Praćenjem ishoda liječenja mogli bismo jasno vidjeti koji su terapijski postupci, koji lijekovi, pa na kraju i koje zdravstvene ustanove i njihovi djelatnici najupješniji i imaju najbolje ishode, a koji baš i nisu. Nekako mi se čini da je sustav prilično zadovoljan što takve informacije trenutno nitko ne može egzaktno prezentirati – upozorava predsjednik Koalicije udruga u zdravstvu.
Sudjelovanje u odlukama
Anketa provedena među oboljelima od malignih bolesti koju je Koalicija udruga u zdravstvu nedavno predstavila javnosti donosi poražavajuće rezultate kad je u pitanju komunikacija oboljelih s liječnicima, donošenje odluka o liječenju i listama čekanja. Brojčani podaci pokazuju da se dio informiranja pacijenata često odrađuje rutinski, ne provjerava se jesu li razumjeli od čega boluju i kako će ih se liječiti, niti koji je omjer koristi i rizika za njihovo zdravlje i život.
– Velik udio ispitanih pacijenata, njih 62 posto, izjavilo je da nije sudjelovalo u odlukama o svom liječenju. Mislim da se dijelom stvarno radi o prezaposlenosti i emocionalnoj iscrpljenosti liječnika, a dijelom i o izostanku kulture komunikacije s pacijentom, razgovora i donošenja zajedničkih odluka. Jer, za pacijenta uvijek netko drugi zna što je za njega najbolje. Dio tog problema leži i u stvarnom vjerovanju dijela bolesnika da je to doista tako, pa se ni ne usude preispitivati liječničke odluke. Što se tiče dijela o listama čekanja, mislim da je 16 posto, koliko je pacijenata izjavilo da su čekali dulje od 60 dana, dijelom i bilo opravdano ne prevelikom hitnošću jer ako pogledate godine u kojima su ispitanici otkrili rak, vidjet ćete da su neki s nama već prilično dugo, što znači da je njihovo liječenje bilo adekvatno. Čak 54 posto ispitanika tvrdi da u njihovom slučaju dijagnostika i liječenje nisu bili pravovremeni, no vjerujem da je to dijelom i subjektivna procjena. Znam da kad bih ja saznao da bolujem od raka, da bi mi se činilo da se sve treba učiniti ovdje i sad. Moja intimna želja je da život sa zloćudnom bolešću u Hrvatskoj zbilja postane život s kroničnom bolešću, a ne čekanje na smrt. I umjesto da samo govorimo kako je to u bijelom svijetu, da se kao društvo potrudimo da to bude i naša stvarnost – zaključuje Belina.
