Štos s Plenkovićevim nabrajanjem zasluga HDZ-a za Hrvatsku u posljednjih 29 godina jest u tome što je on bio jednosmjeran. HDZ-u ne pripada samo paketić, nego cijeli paket, dakle većinskim udjelom i sve ono loše što se zbivalo i zbiva u Hrvatskoj
Povijest je važna. Znamo to ne samo po aktualnim prijeporima o kurikulu povijesti za osnovne i srednje škole nego i po aktualnim zbivanjima na političkoj sceni. Tko kontrolira prošlost, određuje sadašnjost, tko određuje sadašnjost usmjerava budućnost. Kraj veljače 2019. godine vrijeme je povijesnih obljetnica kojima se, istina tek na razini pojedine stranke, ne na razini društva, evociraju uspomene na zbivanja otprije 30 godina i vrijeme kada je u Hrvatskoj nastajalo višestranačje. Tužno je što se to ne evocira na izvanstranačkoj i nadstranačkoj razini jer nastanak višestranačja doista je važan proces u povijesti Hrvatske. Srijeda 30. svibnja 1990. godine doista je važan datum hrvatske povijesti. Ne zato što je toga dana konstituiran novi saziv Sabora i ne zato što je toga dana, na temelju pobjede na izborima, HDZ preuzeo vlast, nego zato što je tada po prvi puta u hrvatskoj povijesti konstituiran višestranački Sabor izabran na temelju općeg prava glasa. Višestranački sabori postojali su i u 19. stoljeću, ali opće pravo glasa nije. To je za demokraciju u Hrvatskoj jedan od najvažnijih datuma i zapravo je tužno što se taj datum obilježava jedva protokolarno kao spomendan Hrvatskoga sabora.
Veliko hvalisanje
Bandićeva amnezija
HDZ je glavna i odgovorna stranka za ekonomsko stanje Hrvatske, za činjenicu da je solidno industrijalizirana zemlja postala deindustrijalizirana država čija ekonomija bolno ovisi o tome kakva će biti turistička sezona. HDZ je većinskim dijelom odgovoran za društvene malformacije i deformacije, pa tako i za onu kojom se Hrvatska, uz limitirano dopušteno korištenje pozdrava »Za dom spremni«, pokušava prebaciti iz kruga onih koji su u Drugom svjetskom ratu pobijedili u društvo onih koji su u Drugom svjetskom ratu poraženi – vojno, moralno i civilizacijski. HDZ je većinskim dijelom odgovoran i za iseljavanje iz Hrvatske kojem svjedočimo – od Zagreba do Dublina – proteklih godina. HDZ je većinskim dijelom odgovoran i za stanje pravosuđa koje je mjestimično dotjeralo dotle da se kažnjavaju oni koji objavljuju točne i provjerene činjenice, baš kao što je golemim dijelom odgovoran i za katastrofalan administrativno-teritorijalni ustroj koji guši ovu zemlju. Sve to spada u paket zvan HDZ-ova vladavina u posljednjih 29 godina, uz dvije dominantno SDP-ove dionice. Prisvajati si pozitivu, prešućivati negativu naprosto ne funkcionira, ne ide to tako. Usput, kada je riječ o prethodnom, socijalističkom razdoblju hrvatske povijesti HDZ danas često zauzima upravo suprotnu poziciju. Osvrće se samo na negativu, a negativa je za njega kao nacionalnu/nacionalističku stranku prije svega položaj Hrvatske u Jugoslaviji, manjim (ali doista mnogo manjim) dijelom i stanje ljudskih prava u Jugoslaviji (loše, dakako, ne samo zbog zločina i ubojstava nego i zbog toga što se nije smjelo reći primjerice »ja sam liberal«, a da se ne riskira robija), ali prešućuje se ubrzana ekonomska i socijalna modernizacija koje je rezultirala ubrzanom industrijalizacijom, poboljšanjem položaja žena, obrazovanja, zdravstva, smanjenim socijalnim nejednakostima.
HDZ je u svom odnosu prema povijesti još i dobar, svakako u usporedbi sa svojim koalicijskim partnerom Milanom Bandićem. HDZ se nečega sjeća, Bandić se, sudeći prema njegovim izjavama na sudovima prošlog i ovog tjedna, ne sjeća ničega. Ne sjeća se ničega jer on ne čita ugovore koje potpisuje jer kada bi ih čitao nikada ne bi pobijedio na izborima zato što bi stalno bio u kancelariji i čitao ugovore umjesto da bude na terenu. Zbog toga se ne može sjećati je li bilo što sumnjivo u projektu uređenja nadstrešnica na tramvajskim i autobusnim stanicama. Ne sjeća se ničega ni kada je riječ o nizu festova koji se događaju u Zagrebu, a koji imaju, baš kao i nadstrešnice, sudske posljedice, poput Bundekfesta, Rujanfesta i Adventfesta jer on se ne sjeća tko je i kako organizirao te festove, pa se ne može sjećati ni je li netko protupravno izvlačio gradski novac za svoju korist. On se ne bavi poviješću, pa ga vlastita prošlost upravljanja gradom i ne zanima, jer, kako reče, on je »estet koji se bavi vizijama, a ne detaljima«. A kada smo kod Bandića (koji za sebe tvrdi da živi socijaldemokraciju) i vizija, valja nam se prisjetiti jednog važnog njemačkog socijaldemokrata iz druge polovice 20. stoljeća Helmuta Schmidta, čovjeka koji je osam godina bio kancelar Zapadne Njemačke, i koji je jednostavno konstatirao »tko ima vizije, treba ići doktoru«.