Ana Raffai tumači otkud, svjetonazorski, potječe protivljenje ratifikaciji Istanbulske konvencije. »Potječe iz uvoznog američkog fundamentalizma koji podsjeća na kršćanski nauk, ali to nije«. Kršćansko-katolički nauk, dodaje, u bar dvije točke razlikuje se od američkoga fundamentalizma: ne vodi se biologizmom, koji je za fundamentalizam prepoznatljiv, a u političkome djelovanju navodi ga »princip podaništva«, nego »jasno prepoznaje autonomiju crkvenog i političkog područja, što se može vidjeti u konstituciji Drugoga vatikanskog sabora »Gaudium et Spes«, o Crkvi u suvremenom svijetu«. U pojedinim poglavljima toga dokumenta kao središnja vrijednost političkoga djelovanja katolika preporučuje se »briga o općem dobru u pluralističkom društvu«, tumači Ana Raffai. Drugi izvor protivljenja, pak, jest »nerazumijevanje da kada razlikujemo spol i rod, mi ih ne odvajamo, nego u analizi promišljamo«. Također, protivnici Istanbulske konvencije brkaju identitet i rodne stereotipe, ali zagovornici konvencije, »kada osporavaju rodnu uvjetovanost žene i muškarca, ne osporavaju njihov identitet, nego nametnute im stereotipe«. »Konačno«, zaključuje Ana Raffai, »čini se da postoji jedan ogroman strah od tzv. rodne ideologije koji je veći nego strah da će, ako nastavimo ovim putem i ne trudimo se oko zakona, opet biti ubijeno desetak žena godišnje«.

Ana Raffai ovih dana često govori o Istanbulskoj konvenciji. »Slobodna Dalmacija« u utorak je njezinu izjavu na naslovnici naslovila s »Protivnici Konvencije protiv su Biblije«. »Ne mislim tako«, kaže nam Ana, osjetljiva na urednička pretjerivanja. »Ne podržavam taj naslov, jer zvuči tako fundamentalistički. S druge strane, deklarativan stav protivnika ratifikacije – da smo naravno svi protiv nasilja – nije konkretan instrument borbe protiv nasilja, niti je zapravo nenasilan stav«, prepoznaje Ana. »Nenasilje, naime, jest konkretno i djelatno i treba biti podržano od državnih struktura kroz, primjerice, jasne zakone koji priječe i sankcioniraju nasilje. Javno govoriti da smo svi – »naravno« – protiv nasilja može biti licemjerno ako se istodobno protivimo zakonu koji to nasilje sankcionira«.

Otto je i konkretniji: »Mi, katolici koji ne tučemo svoje žene, postajemo dio problema ako ne činimo ništa da se strukturalno suprotstavimo nasilju. Dio smo rješenja kada konkretnim zakonskim okvirima sprečavamo nasilje, a ne kada deklarativno kažemo da smo svi protiv nasilja«. Ottu je »još strašnije« kada se dokument protiv nasilja nad ženama, kakav je Istanbulska konvencija, osporava pozivanjem na vlastitu tradiciju. »Pa zar je naša tradicija čuvanje tekovina nasilja? I zar takvo što kao što je nasilje u tradiciji, ako ga je i bilo, treba čuvati?«, pita Otto, i odmah odgovara: »Ja mislim da ga treba ukinuti«.

Političko pitanje

Otto drži kako protivljenje usvajanju dokumenta koji žene štiti od nasilja potječe »iz straha od promjene koja nas poziva da svoje ponašanje preispitamo s obzirom na vlastite vrednote«. Jer, pita Otto Raffai, »ako je za kršćanina nasljedovanje Isusa mjerilo ispravnosti ponašanja i međusobnih odnosa, što smo dosad, u našoj većinskoj katoličkoj javnosti, čekali da tematiziramo nasilje nad ženom i u obitelji«? Otto podsjeća da je ratifikacija političko pitanje, a u Hrvatskoj se »citiraju biskupi kao da bi oni trebali biti politički mentori građana«. »Umjesto da se slijepo pokoravaju onome što su čuli da su rekli biskupi, vjernici građani trebaju čitati što su biskupi izjavili, pa sve to usporediti s, primjerice, činjenicom da su predstavnici Vatikana sudjelovali u izradi konvencije, da su predstavnici EU-a jasno opovrgli da Konvencija uvodi rodnu ideologiju te da je Konvencija dio sustavnoga rada protiv nasilja«. Pritom Otto, za one koji se žele temeljitije informirati, preporuča knjigu časne sestre Jadranke Rebeke Anić »Kako razumjeti rod«.