Izgradnja optičke mreže

ZAPELO S BRZIM INTERNETOM Hrvatska je na dnu po raširenosti mreže, a na vrhu po cijenama

Jasmin Klarić

arhiva NL

arhiva NL

Na internetske mreže nove generacije u EU-u je spojeno 76 posto građana. U Hrvatskoj 60 posto. Na ultrabrzi internet je u Hrvatskoj pretplaćeno 10 posto kućanstava. U EU-u 37 posto. Dok je cijena pretplate na širokopojasni internet u EU-u 1,2 posto prosječnog bruto dohotka, u Hrvatskoj je ona 2,9 posto prosječne bruto plaće 



Svako malo se u medijima, uz prikladan uskličnik i zgražanje, pojavi nekakva tablica po kojoj smo »pri dnu« Europske unije. Malo je, međutim, onih u kojima smo baš čvrsto prikovani na dno. A još manje onih u kojima je ta posljednja pozicija katastrofalna za razvojne perspektive zemlje, kao što je to slučaj s digitalnom infrastrukturom. Ukratko, Hrvatska je što se tiče raširenosti širokopojasnih mreža, njenih brzina i cijena, na samom dnu dna EU-a. Posljednja.


Kriterij povezivosti koji obuhvaća spomenuta mjerila u posljednjem Indeksu digitalnog gospodarstva i društva EU-a (iz prošle godine) onaj je u kojem gadno zaostajemo. Indeks EU-a za povezivost je 0,63. »Low performing countries«, što će reći zemlje s dna ljestvice, imaju indeks od 0,53. Hrvatska? 0,45.


Na internetske mreže nove generacije u EU-u je spojeno 76 posto građana. U Hrvatskoj 60 posto. Na ultrabrzi internet je u Hrvatskoj pretplaćeno 10 posto kućanstava. U EU-u 37 posto.




Ali, iako je, eto, internet kod nas spor i slabo raširen, zato ga carski plaćamo. Dok je cijena pretplate na širokopojasni internet u EU-u 1,2 posto prosječnog bruto dohotka, u Hrvatskoj je ona 2,9 posto prosječne bruto plaće.


Uz sve to, pristup širokopojasnom internetu u ruralnim krajevima je često nepostojeći. Komercijalni operateri nemaju interesa za ulaganje u slabije naseljenim područjima, pa je država odlučila sagraditi agregacijsku optičku mrežu koja bi internet dovela do praga svih kućanstava. Svim operaterima bi zatim, po jednakim uvjetima, bio ponuđen zakup kapaciteta.


Zeleno svjetlo


Prošlog ljeta je za taj plan Europska komisija Hrvatskoj dala zeleno svjetlo Hrvatskoj – projekt vrijedan 101,4 milijuna eura dobio je odobrenje iz Bruxellesa. Još bolje – 86,2 milijuna eura od te svote bit će financirano iz Europskog fonda za regionalni razvoj.


I tu, čini se, počinju problemi.


Hrvatska, naime, kasni.


Po Nacionalnoj strategiji razvoja širokopojasnog pristupa internetu od 2016. do 2020. godine prva faza projekta trebala je krenuti u srpnju prošle godine. Po Nacionalnom programu razvoja širokopojasne agregacijske infrastrukture u područjima u kojima ne postoji dostatan komercijalni interes za ulaganja, prva faza, koja obuhvaća izgradnju optičke infrastrukture do 196 naselja s više od 2000 stanovnika, trebala bi biti gotova ove godine.


Posao je, međutim, još u pripremnoj fazi. Na upit našeg lista Vladi o tome zbog čega se kasni s izgradnjom agregacijske optičke mreže, čekali smo na odgovor 32 dana.


– Nacionalni program razvoja širokopojasne agregacijske infrastrukture u područjima u kojima ne postoji dostatan komercijalni interes za ulaganja, kao preduvjet razvoja pristupnih mreža sljedeće generacije (NP-BBI) je u postupku donošenja. Nakon što Program usvoji Vlada, pristupit će se sklapanju ugovora s tvrtkom Odašiljači i veze d.o.o. (OiV) te dovršetku potrebne dokumentacije. Predviđa se da će NP-BBI program biti spreman za postupak upućivanja na odobrenje tijelima Europske komisije početkom 2019. godine, kaže se u odgovoru iz Ministarstva mora, prometa i infrastrukture. Novac koji je EU namijenio za ovaj projekt, kako su nam pojasnili u (pravovremenom) odgovoru iz Ministarstva regionalnog razvoja i fondova EU-a moći će se koristiti do kraja 2023. godine. No, za detaljan vremenski plan trebat će Studija izvedivosti. Koja je u postupku donošenja.


Stanje ‘monopola’


Dok je Most još bio u Vladi Andreja Plenkovića, krajem 2016. godine Nikola Grmoja je govorio o državnoj gradnji agregacijske optičke mreže kao o bitnom uvjetu konkuretnosti hrvatskoga gospodarstva, ali i nacionalne sigurnosti i ravnomjernog razvoja svih krajeva Hrvatske. I danas misli isto.


– Trenutačno stanje ‘monopola’ se pokušava promovirati kao zadovoljavajuće, postojeći telekom operateri ne žele ulagati vlastiti kapital u razvoj širokopojasne infrastrukture, čak se može reći da se to odvija ‘strateški’ i da je cilj da se spriječe ulaganja u infrastrukturu iz bespovratnih sredstava kako bi se zadržao monopol. Mislim da čekaju financiranje sredstvima EU-a i aktivno uključivanje u nove programe od 2020. godine – kaže Grmoja.


Ukazuje i na još jedan, s ovim povezan razlog kašnjenja.


– Jako nedostaju kapaciteti za provedbu projekata (projektiranje i izvedba vezano uz struku i znanje) jer su koncentrirani većinom u postojećim telekom operaterima i to najviše u dva vodeća koja su pokupovala tzv. male neovisne igrače na tržištu, smatra Grmoja.


U čekanju 2019.


Ovdje valja podsjetiti da se dva puta u posljednjih nekoliko godina u hrvatskim medijima pisalo o tome da se na sastanku s hrvatskim premijerima za interese Deutsche telekoma, odnosno HT-a, u priči oko gradnje nacionalne optičke mreže (ili dogradnje postojeće) zauzela osobno i Angela Merkel. Prvo na sastanku sa Zoranom Milanovićem čija je Vlada oživjela ideju o gradnji državne optičke mreže, a zatim, krajem 2016. godine, na sastanku s Andrejom Plenkovićem u Berlinu.


I tako se u ovom trenutku nalazimo u čekanju 2019. godine, da program gradnje mreže krene na odobrenje za Bruxelles. I u čekanju skorog novog Indeksa digitalnoga gospodarstva i društva koje bi Europska komisija trebala objaviti ovog proljeća. Teško je sumnjati da će po kriteriju povezivosti Hrvatska i dalje ostati na uvjerljivo posljednjem mjestu. Ali i na prvom – po skupoći pristupa širokopojasnom internetu.