Jasna Ćurković Kelava, ravnateljica Dječjeg doma u Nazorovoj / Foto Darko JELINEK
Postojeći Obiteljski zakon, kaže Ćurković Kelava, na dobar način regulira posvajanje i zaštitu djece i ne treba ga mijenjati, a pogotovo ne na način na koji se to sad neslužbeno najavljuje
ZAGREB – Prije trinaest godina, 2005., iz Dječjeg doma u Nazorovoj, najvećeg u Hrvatskoj, na posvajanje je otišlo 49 djece, dok je u prosjeku unatrag petnaest godina posvajano tridesetak djece godišnje. Prošle godine, katastrofalan je podatak, na posvajanje je odande otišlo samo jedno dijete, najmanje ikad. Ove je godine situacija nešto bolja, jer je dosad posvojeno troje mališana, no ode li ih u posvajateljske obitelji, kako je planirano od strane nadležnih centara za socijalnu skrb, do kraja godine još petero, šestero, to će i dalje biti daleko manje nego prijašnjih godina. Ukupno, u cijeloj Hrvatskoj nekad je na posvajanje odlazilo preko 120 djece godišnje, preklani pak njih 84, lani samo 78.
– Rezultat je to prečestih izmjena, odnosno najava izmjena Obiteljskog zakona – svojevrsne pravne nesigurnosti i atmosfere u kojoj centri za socijalnu skrb ne pokreću postupke oduzimanja roditeljske skrbi biološkim roditeljima koji zanemaruju djecu. Boje se postupke započinjati, kako zbog novih zakonskih izmjena sve ne bi moralo ići ispočetka. U međuvremenu, djeca čekaju u institucijama, koje bi trebale biti samo prijelazno rješenje, ne i njihov stalni dom, kaže nam Jasna Ćurković Kelava, dugogodišnja ravnateljica Dječjeg doma u Nazorovoj, koja je godinu i pol dana bila i pomoćnica ministrice socijalne politike i mladih Milanke Opačić. Postojeći Obiteljski zakon, kaže ona, na dobar način regulira posvajanje i zaštitu djece i ne treba ga mijenjati, a pogotovo ne na način na koji se to sad neslužbeno najavljuje. Problem je, zaključuje, provedba zakona.
Diskriminacija
Na pitanje što misli o najavi da će izvanbračni partneri u posvajanju biti diskriminirani u odnosu na bračne, odnosno da će izvanbračni parovi djecu moći posvajati samo ako za to budu postojali »opravdani razlozi na strani djeteta«, Ćurković Kelava odgovara kako bi to bio ogroman korak unatrag, a nejasno je i što su to posebni razlozi.
– To valjda znači da će zakon diskriminirati i djecu rođenu u izvanbračnim zajednicama. Što se posvajatelja tiče, sustavu bi trebao biti interes imati što više potencijalnih posvajatelja, kako bi onda i teže posvojiva djeca imala više šanse da dobiju svoju obitelj, napominje ravnateljica. Djetetu je, dodaje, važna stabilna i brižna obitelj, a ne brine li o njemu bračna ili izvanbračna zajednica.
Unatrag tri godine Dom za djecu u Nazorovoj na svojoj web stranici objavljuje pozive potencijalnim udomiteljima za teže udomljivu djecu koja se nalaze kod njih. Neko vrijeme traži se, primjerice, udomiteljska obitelj na području Zagreba i bliže okolice za majku od 18 godina i njeno dijete, djevojčicu od dvije i pol godine. Majka je vrlo dobra učenica srednje škole u Zagrebu, samostalno i s puno ljubavi brine o svojoj djevojčici, stabilna je mlada djevojka koja se u vlastitu obitelj, međutim, ne može vratiti.
Udomiteljska obitelj bi skrbila o djevojčici kad je mama u školi, na praksi i kad ima druge obveze, budući da djevojčica zbog osjetljivog zdravlja ne može u vrtić. Traži se smještaj i za dvogodišnjeg tamnokosog dječaka. »Jako je šarmantan i živahan, snažan, uporan dječak koji unatoč razvojnim teškoćama samostalno hoda«, uz osmijeh, očito ga dobro poznavajući, dječaka opisuje ravnateljica doma. Dječak je uključen u tretman fizioterapeuta, radnog, i terapeuta senzorne integracije, na što veoma dobro reagira i napreduje, no Ćurković Kelava je uvjerena da bi u obitelji punoj ljubavi napredovao još i brže.
U registru djece za koju postoje pravni preduvjeti da budu posvojena – što znači da je njihovim biološkim roditeljima oduzeto pravo na roditelsjku skrb – ima oko 500 djece, no 90 posto njih su teško posvojiva djeca, uglavnom zato što su starija od 12 godina ili imaju razvojne teškoće.
– Centri za socijalnu skrb za tu su djecu prekasno pokretali postupak oduzimanja roditeljskog prava, i to je najveći problem. Postojeći Obiteljski zakon ima jasno definirane rokove od trenutka izdvajanja djeteta iz biološke obitelji, u kojem roditelji moraju popraviti situaciju kako bi dijete opet moglo živjeti s njima. Taj rok, međutim, u sustavu se često nepotrebno produžava, roditeljima se stalno daje nova šansa, dok dijete vrijeme provodi u domu ili udomiteljskoj obitelji, napominje Ćurković Kelava.
Kako kaže, i sami su centri za socijalnu skrb podkapacitirani stručnim kadrom, a posla imaju puno pa se ne stignu kvalitetno, i na vrijeme baviti djecom.
Toplina doma
– Od petstotinjak djece s preduvjetima za posvajanje, većina ih nema sigurnu perspektivu i jasnu budućnost. Još od 2012. godine, s najavom novog Obiteljskog zakona, traje ta nestabilnost, unatrag dvije godine novi zakon se zaista i izrađuje, a sve to najviše ide na štetu djece. Imamo u domu, primjerice, dvije djevojke koje će uskoro napuniti 18 godina, a tek su sa 15 postale posvojive. Prošle su nekoliko udomiteljskih obitelji, bile su u istima i zlostavljane, razvile su obrasce ponašanja koji nisu baš prihvatljivi, i za njih posvojitelji sigurno neće biti nađeni. Sustav ih je zakinuo za mogućnost da odrastaju u posvojiteljskoj obitelji, jer nije na vrijeme pokrenuo postupke oduzimanja roditeljske skrbi biološkim roditeljima, koji od rođenja ne funkcioniraju, upozorava ravnateljica.
U Nazorovoj boravi sedamdesetak mališana starosti do sedam godina, u skupinama ih je petero do osmero po jednoj medicinskoj sestri ili odgajateljici u smjeni. Koliko god one bile stručne i voljele svoj posao i djecu, djeci domska skrb ne može nadomjestiti ljubav i toplinu obitelji.
– Dugotrajan boravak u instituciji štetan je za dijete, koje mora imati samo svoj dom i uzvraćenu ljubav, sredinu u kojoj će razvijati osjećaj privrženosti prema roditeljima. Institucija može, i mora biti samo prijelazno rješenje, posebno za djecu koja su visoko traumatizirana i imaju nekih poteškoća, napominje ravnateljica.
Od velike su pomoći, dodaje, i volonteri – ljudi koji u dom mogu dolaziti najmanje dvaput tjedno po dva sata, i s djecom provoditi vrijeme u igri, šetnji, maženju. Uglavnom su to studentice socijalnog rada, medicine, psihologije, predškolskog odgoja i slično, no u volontiranje su pozvani i drugi, koji mogu pomoći tako što će nekom djetetu, ili djeci, pružiti osjećaj da su »samo njihovi«. Školarcima treba netko tko će im pomoći u učenju, odvesti ih u šetnju, na izložbu, na ručak ili u kino, pa čak i, nakon dovoljno zajednički provedenog vremena, kući, svojoj obitelji.
Zakon o udomiteljstvu
– Za svaki od naših domova tražimo volontere koji su nam dobrodošla pomoć, pogotovo za manju djecu koja su nam trenutačno u velikom broju, gladna ljubavi, jer ljubav tete nije dovoljna za sve u skupini«, ističe Kelava.
Veseli je, kaže, što je u izradi zakon o udomiteljstvu, kojim bi prvi put udomiteljstvo trebalo biti profesionalizirano tako da se puno bolje vrednuje taj 24-satni rad i život udomitelja s djecom, ali bolje i kontrolira. To će, uvjerena je ravnateljica, značiti veći broj kvalitetnih udomitelja koji sada, uz naknadu za troškove djeteta od oko 2.000 kuna mjesečno, primaju naknadu za rad od samo 400 kuna.
– Tolika je naknada ponižavajuća, i nadam se da će profesionalizacija donijeti i puno bolje standarde, napominje Ćurković Kelava, dodajući kako udomiteljstva u gradu Zagrebu i drugim gradovima praktički i nema. Udomljena djeca u urbanim sredinama uglavnom žive kod srodnika ili kod udomitelja s perspektivom posvojenja, dok je klasičnog pravog udomiteljstva premalo.
