Zdravko Marić / Snimio Darko JELINEK
Hrvatska je, uz posrtanja, teturanja i promašene korake izbjegla masovna rezanja prava, otpuštanja i potpunu komercijalizaciju javnih usluga, pa opet nije – tko bi rekao – propala. Grčku su, recimo, prisilili na brutalnu štednju. Španjolsku isto
Nije sve tako sivo, treštao je nekadašnji hit Hladnog piva, kojeg se tu i tamo, da primijeniti na hrvatsku stvarnost. Dva su razloga opravdanosti tog refrena u današnjoj Hrvatskoj.
Nije sve tako sivo jer je, zapravo, crnilo sve više u modi. Vrdanje Vlade (osnivaju povjerenstvo) i predsjednice Republike (lokalno pitanje) oko spomenika s ustaškim pozdravom u Jasenovcu, s namjerom ili bez nje, javnosti šalju vrlo jasne poruke o tome kako se »našim dečkima« itekako kani i ubuduće gledati kroz prste kad je u pitanju ustašofilija i slanje praktički neprikrivenih prijetnji Drugima svih fela; nacionalnih, političkih, spolnih…
No, kad se makne ono što se kod nas revizionistički i neprecizno naziva »ideologijom«, a riječ je zapravo o civilizacijskim temeljima, ipak se, uz jako, jako optimistične naočale može ustvrditi kako »nije sve tako sivo«.
Jer, vladajući su, u nizu dosadašnjih pomalo uznemirujućih ekonomskih poteza povukli i dva koja ne zaslužuju apriorni palac dolje. Radi se o povećanju minimalca i brutalnom raskidu s ideologijom »proračunske štednje«.
Rast minimalca
Dakako, prokletstvo drugog pogleda i dalje postoji, kao i nizovi upitnika koji se roje i oko ova dva, na prvu loptu hvale vrijedna poteza.
Minimalac je, naime, narastao minimalno. Daleko su te 122 (neto) kune mjesečno od onog što su tražili sindikati i oporba, a još dalje od onog koliko bi minimalac trebao iznositi da omogući normalan život. Sa 2.620 kuna mjesečno, koliko će iznositi »podebljani« minimalac, preživjeti mjesečno ne može niti jedna osoba, osim ako nekim čudom nema rješeno stambeno pitanje i ispodprosječne režijske troškove. Živjeti još manje.
A uzdržavati kojeg člana obitelji (jer, demografija!) nikako.
Ipak, ako su sve moguće kritike Superhik porezne reforme urodile i s tim nedovoljnim plodom od 122 kune, ipak nije bilo posve uzaludno.
Ono što ovdje brine je, međutim, činjenica da vlasti nisu dovoljno osvijestile koliko je bitno stimulirati potrošnju onih s manjim primanjima. Teorija je jasna: stotinu povećanih plaća za sto kuna će odmah otići u potrošnju (i dati goriva rastu gospodarstva), jedna plaća koja ide gore za deset tisuća kuna će u najvećoj mjeri otići u štednju (i to na stranu banku), ili za novi (strani) auto, ili za provod u metropolama Zapadne Europe ili Dalekog istoka. Za državni proračun je teret isti, a za državno gospodarstvo dramatično različit.
Ipak, poreznom politikom se nastoji više stimulirati one s najvišim primanjima, uz šuplju priču o sprječavanju odljeva mlade i obrazovane radne snage (jer, demografija!). Ako ima netko da je za tisuću ili dvije kuna višu plaću otišao na rad u inozemstvo, neka se slobodno javi. Njegova ili njena nevjerojatna priča svakako je materijal za novine.
No, opet, minimalni rast minimalca je svakako bolja vijest nego nikakav.
Zaboravljena »dolina suza«
Isto kao što je dobra vijest i definitivan raskid državnih financija s ideologijom brutalne štednje. Teško da je u posljednje vrijeme neka politika nanijela više štete od nametanja brutalne proračunske štednje u vrijeme posljednje gospodarske krize. Ne samo da je izazvala eksploziju dugova, rast nezaposlenosti i daljnje poniranje gospodarstava, nego je rasjekla vezivna tkiva društava koja sve fatalnije tonu u ekstremizam svih oblika, s rasizmom i slabo prikrivenim nacizmom kao šlagom na kraju. Zbog »pokrivanja koliko je dekica dugačka«, posljedica je stalno kraćenje iste, a oni prsti koji ostaju na hladnoći nekim čudom uvijek pripadaju najslabijima i najsiromašnijima kojih vremenom biva sve više i više i postaju sve ljući i ljući. Točka za kraj ove mučne priče još nije stavljena, a valja se samo nadati da se jednog dana povjesničari neće iščuđavati nad time kako nismo vidjeli vlastito srljanje u globalnu katastrofu.
Stoga je nabujali proračun za narednu godinu, koliko god bio pogrešan i pomalo hazarderski, ipak – dobra vijest. Zanimljivo, slabo se posljednjih dana po medijima tutnji o »nužnim rezovima«, dolinu suza više nitko ne spominje, tek se tu i tamo provuku neutralno emotivno obojane »strukturne reforme«. Stoga je savršeno legimitan zaključak onaj koji kaže da je za medijski urlik za rezovima najbolje pojačalo činjenica da »naši« nisu na vlasti.
Vuk, dlaka, ćud
Ono što uvijek, međutim, čuči u tami kao skrivena lokalna opasnost povećanje javne potrošnje u doba HDZ-a je – povijesno iskustvo. Mnogi ovaj proračun uspoređuju s posljednjim predkriznim, onim iz 2007. godine. No, kako Sanader nije bio kriv za pad Lehman brothersa, a Milanović za dužničku krizu u EU, tako ni Plenković neće biti krivac ako stvari krenu loše zbog nekog globalnog poremećaja. Ono što plaši je međutim korupcijska veza nabujalih javnih financija i HDZ na vlast, tako jasno vidljiva iz svih suđenja oko Fimi medije (za koju se i dalje, hvala na pitanju i vlastima na sjajnom pravosuđu, i dalje čeka pravomoćna presuda).
Detalj koji je ostao u potpunoj sjeni teško shvatljivih ludorija koje je vrh države ovog tjedna izvodio oko ustaškog pozdrava i srpske čokoladice, međutim, pokazuje da u ima nečeg onoj priči o vuku, dlaci i ćudi.
Sad bar znamo kako su se mogli osjećati oni tuneli koje su farbali – dvaput.