Ključno je pitanje može li se postići sporazum s centralnom bankom oko promjene politike tečaja kune, odnosno postupnog slabljenja kune. To bi bio poticaj privlačenju investicija u izvozni sektor i jačanju konkurentnosti. Vaš problem je što se ne želi koristiti monetarna politika. Alternativa je smanjenje previsokih poreznih nameta i u konačnici – sporazum s MMF-om
Vladimir Gligorov profesor je na Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije. Minulog vikenda sudjelovao je u radu Zelene akademije, koju je na Visu organizirala Heinrich Böll. S profesorom Gligorovom razgovarali smo o ekonomskoj politici Vlade, njezinim dometima i opasnostima koje nosi. Problemi s kojima se Hrvatska suočava, smatra Gligorov, teški su ali ne i nerješivi. Međutim, ne uspije li aktualna strategija – kao plan B po svemu sudeći nametnut će se aranžman sa Međunarodnim monetarnim fondom. Za početak, pitali smo ga što misli o ekonomskoj politici Vlade, odnosno rješenjima koje ona nudi za probleme s kojima je suočena.
Dublja recesija
– Hrvatska se nalazi pred izgradnjom izvoznog sektora i drugačije orijentacije u smislu sveukupnog gospodarstva. Što se same Vlade i njezinog programa tiče on je smišljen prema preporukama zemljama koje se nalaze u situaciji u kakvoj je i Hrvatska. S jedne strane štedi se na javnoj potrošnji, zato što je ona takva da bi se morala financirati značajnim deficitom, znači zaduživanjem – što je skupo. S druge strane, traže se ti poticaji za investicije, za sada uglavnom domaće, a onda vjerojatno i strane, kako bi se na taj način privreda izvukla iz recesije. Budući da štednja prethodi investicijama, ove godine se događa očekivano: pogoršanje gospodarske situacije, a onda i recesija dublja nego što se inače očekivalo. To su posljedice mjera štednje, a sad je pitanje hoće li ove druge mjere, koje su poticajne i idu u pravcu gospodarskog oporavka, dati željeni rezultat bez promjene tečaja kune. Vidjet ćemo što će na kraju ispasti.
Stanje prezaduženosti
Mislite li da bi za Hrvatsku u ovom trenutku bio dobar sporazum sa MMF-om?
– Mislim da će se to na kraju pokazati kao praktična alternativa, što ne znači da će se Vlada nužno na to i orijentirati. Dakle, ako se zauzeta strategija pokaže nerealnom, ako ne da rezultate koji se očekuju, onda će se zaista javiti veliki problem kako financirati sve što se želi i mora financirati. U tom slučaju MMF i neki program s njim mogao bi biti jedino rješenje. Da li je to dobro – to zavisi od kvalitete programa koji će Vlada imati pri ulasku u takav aranžman.
Nalazimo se u začaranom krugu. Država od građana nastoji izvući što više, a građani troše sve manje. Nameće se kao očiglednost da štednja nije pravo rješenje ako nas neprestano vrti u krugu iz kojeg nema izlaza.
– Štednja dolazi kao nešto što morate raditi u ovim okolnostima. Tu nema izbora. Morate gledati što je izbor. Ono čemu se Vlada nada su povećane investicije, ali na žalost to obično ne ide tako brzo. Ako ne ide – problem se rješava preko povećane nezaposlenosti. Vi imate rast nezaposlenosti i time se smanjuju troškovi proizvodnje i podstiče obnavljanje privrede. U Hrvatskoj ste takav ciklus imali 2000. i 2001. godine. Kroz to se već prošlo. Ovo što sad imate kreće se u tom pravcu. Zaposlenost dođe na oko 25 posto, realna nadnica ode dole jer su ljudi spremni prihvatiti raditi za manje novca i onda ponovo kreće investicijski ciklus.
Bi li taj program podrazumijevao mjere koje bi dovele do oživljavanja gospodarstva, što bi bilo dobro, ili bi to samo značilo dodatnu štednju, kresanje plaća, mirovina i svih drugih izdataka, što bi vodilo dubljoj recesiji. U potonjem slučaju – bolje je u takav aranžman ne ulaziti. Treba imati u vidu da je MMF spreman prihvatiti razne vrste programa, a ne samo jedan. To sve ovisi o tome koliko je Vlada sposobna da sastavi program rasta, a ne program recesije.
Proces razduživanja
Ekonomskom mišljenju o štednji kao jedinom i najpovoljnijem rješenju situacije u kakvoj se nalazi Hrvatska i brojne druge zemlje suprotstavlja se drugo ekonomsko mišljenje koje kaže da štednja vodi u »crnu rupu«. Ukoliko prisiljavate državu, odnosno građane na štednju – gospodarstvo je gotovo nemoguće pokrenuti.
– Tu imate dvije stvari. Jedno je privatna, a drugo javna štednja. Privatna štednja je neizbježna, jer ona se u ovim okolnostima povećava po prirodi stvari. Ako imate dug koji ne možete reprogramirati jer banka to ne prihvaća – vi nemate kud nego da taj dug vraćate. Prema tome vi ulazite u jedan proces razduživanja, što praktično znači da štedite, odnosno da imate smanjenu potrošnju. To je makroekonomski loše jer smanjuje potrošnju, time i proizvodnju i tako dalje. Iako, u tom slučaju se može smanjivati i uvoz, a ne domaća proizvodnja. U načelu – događa se i jedno i drugo. To je negativna strana stvari, ali to nije nešto što politički možete mijenjati.
Javna štednja s druge strane smanjuje kvalitetu usluga koje država pruža građanima.
– To je druga stvar. Ovakav proces krize zbog smanjenja potrošnje, proizvodnje i zaposlenosti donosi i značajno povećanje javnih obaveza. Svi ti nezaposleni od nečega moraju živjeti. Dakle, država preuzima određene obaveze. Imate i sve one propale firme koje morate na neki način održavati, restrukturirati, a i to košta. Na koncu dobivate pritisak na rast javne potrošnje, upravo zbog toga što je privatni sektor u lošem stanju. Tad se postavlja pitanje kako ćete tu javnu potrošnju financirati. Ako je situacija takva da to ne možete financirati, onda nemate drugog izbora nego pritisak suzbijati ili smanjivati javnu potrošnju kao što se to i radi. To je također negativno, jer dovodi do povećanje poreza, što ima negativne efekte na potrošnju i opet stvara sličan efekt kao privatna štednja.
Zaduženost u recesiji
U Hrvatskoj se dosta puta može čuti da prolazimo putem kojim je prolazila Grčka. Čini li se vama isto?– Ne, grčki problem je sasvim drugačiji. Hrvatska zaduženost je visoka, ali javni sektor nije bio prezadužen na početku krize. Grčki javni sektor jest. Javni sektor u Hrvatskoj imao je oko 40 posto BDP-a u javnom dugu, a Grčka je imala preko 100 posto. To su dvije potpuno različite situacije. Grčka je imala jako veliki problem. Zaduženost je u recesiji skočila sa 100 na 150, 160 posto BDP-a u javnom dugu, što je neodrživo. Onda se praktično govori o bankrotu.
Grčkoj bankrot praktički nije bio dozvoljen. Imali su ogroman međunarodni pritisak da ga ne proglase. – Nisu oni to ni htjeli. Nitko to zemlji ne može zabraniti, ona je suverena.
Kako bi izgledalo da Hrvatska proglasi bankrot?– Isto kao što je 1981. i 1982. bilo u bivšoj Jugoslaviji. Tražite restrukturiranje, u ovom slučaju stranih dugova, obično preko sporazuma s MMF-om. U ovom slučaju i Europska unija bi bila tu. To zapravo i nije proglašenje bankrota, nego zahtjev da se sa povjerenicima usuglase uvjeti otplate.
Mislite li da bi to Hrvatskoj bilo pametno napraviti?– Hrvatska nije u takvoj situaciji.
Čini se da u takvu situaciju ide polako ali sigurno. – Hrvatska iz svega ovog može izići s jednim stand by aranžmanom i uz određenu korekciju tečaja kune, određenu politiku vezanu za investicije i slično. Bankrot uopće nije alternativa za situaciju u kojoj se nalazi Hrvatska. Vaš problem je što se ne želi koristiti monetarna politika.
