Hrvatska gorska služba spašavanja iznimno je popularna u hrvatskoj javnosti, što ne čudi previše. Tko ne bi volio stručne i visoko specijalizirane spašavateljice i spašavatelje koji taj posao obavljaju volonterski i još nas k tome zabavljaju na društvenim mrežama? No iz dobro uhodane HGSS »mašine« već godinama upozoravaju državu da volonterska predanost spašavanju mora imati i adekvatnu pomoć sustava. S dugogodišnjim pročelnikom HGSS-a Vinkom Prizmićem porazgovarali smo o izazovima koje donosi sve veći broj akcija spašavanja i problemima koje HGSS ne može riješiti bez pomoći države.

Gledajući izvještaje u crnoj kronici, dojam je da HGSS ima sve više posla…

Što kaže statistika o povećanju akcija?

S obzirom na porast akcija i zadataka, je li se išta promijenilo po pitanju financiranja, s kojim već duže vrijeme HGSS, kako stalno upozoravate, ima problema?

– Dopunama i izmjenama Zakona o HGSS-u 2015. godine, kao i novim zakonom o sustavu civilne zaštite u kojem smo uz vatrogasce i Crveni križ proglašeni temeljnim operativnim snagama, dobili smo puno veće i jače obaveze, a da to nisu pratila financijska sredstva i naš je financijski status ostao isti. Svi proračuni – bilo državni, bilo lokalni koji se tiču HGSS-a se prepisuju iz godine u godinu i nitko ne povećava taj iznos iako zna da radimo posao od interesa za hrvatske građane. Izdvajanja za HGSS ne prate trend povećanja važnosti službe za državu. Mi k tome nismo dio niti jednog ministarstva i vrlo je vidljiv taj maćehinski odnos.

Koliko godišnje dobijete novca od države?

– Otprilike devet milijuna kuna. A od jedinica lokalne uprave još možda sveukupno tri i pol milijuna kuna. A mi smo služba koja ima 1500 članova, koja pokriva cijelu Hrvatsku, koja ima 25 stanica i još 45 manjih ispostava i koja s toliko malo novaca i dalje pruža kvalitetan rad i osigurava »pokrivenost« cijele države na najtežim terenima. Usporedbe radi može se pogledati proračun bilo koje druge javne žurne službe. On je za ovoliki doprinos mjeren satima pripravnosti, intervencijama, važnosti onog što radimo, barem nekoliko desetaka puta veći. Hladni pogon, gorivo, održavanje vozila, liječnički pregledi, produžavanje raznih licenci nas podjednako košta kao i sve druge hitne službe i tvrdim da ni jedna takva služba ne bi mogla funkcionirati s tako malim proračunom poput našeg.

Za što vam najviše nedostaje novac?

– Za hladni pogon. Mi imamo jednake zakonske obaveze kao i sve druge javne službe u smislu administracije i taj posao zahtijeva da se netko time profesionalno bavi. U cijeloj službi imamo osam zaposlenih, što nije ni približno dovoljno za 1500  volontera i 60-ak ispostava. Jedna HGSS stanica poput vinkovačke koja pokriva veliko područje i čiji su ljudi bili na terenu cijelo vrijeme tijekom poplava, ima godišnji proračun osamdesetak tisuća kuna. Sad zamislite kako bi neka vatrogasna postrojba, stanica hitne pomoći ili neka komunalna služba mogla funkcionirati s time godinu dana?

Mi smo dakle vrlo učinkovita javna služba, usporediva s bilo kojom drugom javnom službom, ali s proračunom koji je slobodno mogu reći, sramotan. Mi to kompenziramo volonterskim radom, no »hladni pogon« košta. Svako naše vozilo recimo mora plaćati RTV preplatu i sve druge zakonske obveze kao i svaki drugi gospodarski ili državni subjekt. Ako neki spašavatelj daje svoje slobodno vrijeme za spašavanja i dežurstva, ne bi trebao još i pisati izvješća, molbe, biti i pravnik i knjigovođa.  Uz sve više obaveza, takvu situaciju možemo kompenzirati samo do određene mjere. Naši prijedlozi prema ministarstvu financija su da se za nas odvoji mali dio prihoda od primjerice igara na sreću ili boravišne pristojbe.

Velik problem posljednjih godina predstavlja i neadekvatan koncept korištenja MORH-ovih i MUP-ovih helikoptera za potrebe spašavanja. Je li se tu išta promijenilo?

– Ponosni smo jer smo mi pokrenuli i helikoptersko spašavanje i medicinske letove, no to još nije do kraja riješeno. Helikopteri se i u svijetu najviše koriste kao pomoć na nepristupačnim terenima, što je i logično jer su urbana područja i ceste već pokriveni kolima hitne pomoći i drugim javnim službama. Nama koji se bavimo spašavanjima na nepristupačnim terenima, helikopteri su alat bez kojega često onaj kojeg moramo žurno spasiti ne može preživjeti. Nedavno smo primjerice imali slučaj infarkta u kanjonu Male Paklenice i slučaj moždanog udara na Mosoru. To su situacije u kojima je helikopter hitno neophodan. Nažalost zbog nedostatka i sredstava i resursa MORH nam ne može osigurati helikopter izvan radnog vremena u kraćem vremenu od dva i pol sata. Razumijemo da se njima ne isplati držati dežurnu ekipu izvan radnog vremena za tu vrstu intervencija, već su njihovi ljudi u pripravnosti kod kuće. Ali ta  tzv. »plava pripravost« i ta dva i pol sata u  velikom broju slučajeva našu intervenciju čini besmislenom.

Medicinski letovi međutim funkcioniraju?

– Drago nam je zbog toga, jer smo mi to svojevremeno pokretali i ponosimo se   time da je i sadašnja ravnateljica Hrvatskog zavoda za hitnu medicinu dr. Maja Grba Buljević koja je danas »motor« unapređenja takvih letova, to radila i dok je bila naša aktivna pripadnica.  Ipak to još nije ni željeni i propisani standard. Mi smo i sa svojim zemaljskim timovima produžena ruka HMP-a na nepristupačnim terenima i tek zajedno s njima činimo cjelovit i komplementarni sustav.  Na problemu neadekvatnog sustava helikopterskih spašavanja svi gube. Turisti koji dolaze provoditi vrijeme u prirodi obično su po više osnova osigurani, i tu zapravo gubimo prihode od tržišta osiguranja. Zato se i zalažemo za model kakav prevladava u Europi – da se otvori taj dio tržište osiguranja i da se iz njega financira učinkoviti helikopterski sustav. I naši građani koji na tim prostorima borave i žive bili bi zaštićeniji što bi unaprijedilo kvalitetu života, konkurentnost hrvatskog turizma bila bi veća i ne bi se trošila sredstva iz državnog proračuna za spašavanje stranaca. Po tom smo pitanju napravili i neke studije održivosti. No prije svega je potrebno da nadležni shvate da pitanje helikoptera nije samo pitanje spašavanja, već je to i demografsko pitanje. Kad osiguraš zaštićenost stanovništva na ruralnim područjima kroz brzu helikoptersku pomoć, zapravo aktiviraš novi prostorni  potencijal. Helikopteri najviše postoje upravo radi nepristupačnih terena i onoga što radi HGSS, a to je sad na margini jer se na prvi pogled nekome i dalje čini neisplativo, no dugoročne i strateške koristi su nemjerljive.

Što je, dakle, potrebno da bi se uspostavilo tržište osiguranja kad je riječ o HGSS spašavanjima?

– Osnova je da to ne smije raditi država, jer je zračno prevoženje gospodarska djelatnost koju ne može provoditi vojska i policija. Država ne smije konkurirati gospodarskom sektoru, odnosno može to raditi ali se mora registrirati kao i svi drugi poslovni subjekti. Naš model – sličan onima u Austriji, Švicarskoj ili recimo Njemačkoj – je da se to prepusti nekoj neprofitnoj organizaciji, poput ADAC-a u Njemačkoj, na primjer HGSS-u ili Crvenom križu ili da se osnuje neki poslovni subjekt koji će davati usluge zračnog prijevoza nama, hitnoj pomoći i drugim službama. I onda se to može i naplatiti.

Vi ste to već puno puta predlagali. Je li se  itko oglasio po tom pitanju?

– Trenutno se više ide u smjeru osmišljavanja boljeg funkcioniranja medicinskih letova. I tu je naš prijedlog da HMS i HGSS funkcioniraju zajedno kao što je to slučaj u Italiji i u mnogim drugim zemljama, odnosno da ne postoje dva paralelna sustava. U Italiji je to riješeno tako da oni zajedno dežuraju i u slučaju potrebe zajedno idu na teren. Ako se taj koncept ne bi usvojio, onda bi mi bili spremni samostalno sprovesti sustav koji bi bio održiv i koji bi se financirao iz naplate osiguranja, a u slučaju potrebe bili bi isključivo tek potpora hitnoj medicini bez namjere da ulazimo u njihove nadležnosti. Nama su oba modela prihvatljiva.