Ljevica premalo govori neplaćenom ženskom radu i kućanskim poslovima, ustvrdila je feministička aktivistica Vedrana Bibić drugoga dana „Foruma za raspravu o izazovima i nasljeđu ljevice“, koji je jučer nastavljen u Korčuli

Napominjući da „kapitalizam ovisi o besplatnom kućanskom radu“, Bibić drži da ljevica mora „formulirati vlastite odgovore“ na rastući val rekonzervativizacije položaja žena, te prestati samo reagirati na inicijative koji žene žele vratiti u kuhinju i rađaonicu.

„Zagovarateljima ženskih prava potreban je zaokret ulijevo. Smanjivanjem socijalne države konzervativci dobivaju što žele – žena se vraća kući. Borba za reproduktivna prava borba je za socijalnu državu“, kazala je Bibić, koja drži da je argumente prava na ženski izbor i autonomiju tijela nužno nadopuniti ekonomskim argumentima.

Splitsko-zagrebačka aktivistica tvrdi kako broj pobačaja u Hrvatskoj „ubrzano opada“, i to zato što je pobačaj „samo nominalno dopušten“.

Prema njezinim podacima, 54 posto ginekologa u Hrvatskoj ulaže priziv savjesti na izvođenje pobačaja, a u Kliničkoj bolnici Split pobačaje izvodi samo jedan od trideset ginekologa.

Pobačaj se plaća od 1.800 do tri tisuće kuna, a mnogi ginekolozi odbijaju ga izvesti u bolnici, ali su ga spremni provesti u svojoj ordinaciji.

Bibić tvrdi kako je pogrešno uvriježeno uvjerenje kako pobačaj čine mlade žene nedovoljno obaviještene o kontracepciji: više od polovine pobačaja izvedu žene od 30 do 39 godina koje već imaju djecu.

Uz Vedranu Bibić, drugoga dana korčulanskog foruma slovenski kulturolog Mitja Velikonja govorio je o „ekstremizmu političkog centra“ i „cool fašizmu“ današnjice, pitajući se „je li bio smrtonosniji Berlinski zid, na kojemu je u 25 godina poginulo više od dvjesto ljudi, ili današnji schengenski zid, pred kojim je od 1993. poginulo više od 34 tisuće ljudi, ali se o tome ne govori?“

Beogradski povjesničar Srđan Milošević govorio je o „potpunoj dominaciji desnice u Srbiji“, te o „opakom potencijalu“ tamošnje atmosfere „kako je sve ovo poslije devedesetih improvizacija koja će se kad-tad morati revidirati“.

O nacionalističkome razaranju kulture u Bosni i Hercegovini govorio je sarajevski redatelj Dino Mustafić, ustvrdivši kako „nikad nije bilo neizvjesnije hoće li u BiH preživjeti kultura“, i to baš zato što je tu zemlju, na rubovima velikih imperija, „doslovno stvorila kultura“ i „svijest o važnosti komšije“.

Publicist Boris Buden govorio je o historijskome revizionizmu, ustvrdivši kako se treba osloboditi „liberalne nostalgije“ da je moguće vratiti se utvrđivanju „objektivne istine“.

„Dosadašnji koncept objektivnosti i racionalnosti raspada se pred našim očima. To je nepovratno izgubljeni svijet. Danas smo u postsocijalnome društvu, s potpuno nepreglednom javnošću koju sukreiraju mašine i algoritmi, i u kojoj činjenice prestaju biti važne“, kazao je Buden.

Drži da ljevica mora osmisliti djelovanje u tim novim okolnostima, te postaviti nova, odvažnija pitanja kao što je, na primjer, pitanje smije li crkva nekontrolirano raspolagati crkvenom imovinom, ili je riječ o javnome dobru koje mora služiti zajednici.