Podijeljena odgovornost

Je li gledano iz hrvatske vizure riječ o debaklu ili su, uvjetno rečeno, Izraelci krivi za sve?

– Nažalost, priča nije toliko jednostavna. Ne može se pričati o uspjehu kada je posao propao, poništen je, a aviona nema. Definitivno, pitanje je da li se moglo bolje, pitanje je odgovornosti i, naravno, troškova jer ni jedan postupak koji dugo traje i u njemu sudjeluje mnogo ljudi s dosta radnih sati ne može proći bez troškova. Oni možda nisu spektakularni, ali ih Hrvatska još ni na koji način nije definirala. To će vjerojatno biti predmet analize za koju bi bilo jako dobro, kada se već toliko priča o transparentnosti, da barem dijelom bude dana na uvid javnosti.

S druge strane, što se tiče Izraela i SAD-a, jer riječ je o trostranom poslu, Hrvatska je tu očigledno podcijenila rizik. Prilično je jasno da je posao bio kompliciran, da je ovisio o dogovoru dvije strane države i da su se pregovori te dvije države odvijali paralelno s dijelom našeg postupka. Tu je bilo vidljivo kako Izrael računa na uspjeh dobivanja dozvole, a Hrvatska je pokazala neuobičajeno povjerenje u takve teze, bez postavljanja nekakvih dodatnih novčanih garancija za slučaj da posao propadne. Na kraju, posao je završio neuspjehom, za koji je odgovornost vjerojatno podijeljena.

Malo zalazimo u sferu spekulacije, ali je li to posljedica toga što Hrvatska smatra i za sebe tvrdi da je strateški partner SAD-a u ovom dijelu svijeta i svakako saveznička država koja je primila solidnu vojnu pomoć, a svi znaju da su odnosi SAD-a i Izraela doista strateški on već desetljećima prima najveću američku vojnu pomoć. Možda se mislilo da će se na fonu te strateškosti sve skupa dogovoriti kako je zamišljeno?

– Hrvatska nedvojbeno ima dobre odnose sa SAD-om, posebno u obrambenoj sferi, i to nije upitno. Ovaj posao nije ovisio samo o SAD-u, nego i o vojnotehničkom dogovoru dvije države, a kao što se zna »ako su dvojica i braća, ne znači da su im novčanici sestre«. Ušlo se u rizik koji je tražio kompromis o industrijskom vlasništvu, o pravima na dogradnje, kompromis koji se ticao ne samo države nego i vojne industrije koja je barem u SAD-u privatna. To su sve dodatni elementi koji su komplicirali ovaj hrvatski posao i koji su se morali svi po redu, jedan za drugim, poklopiti uspješno da bi Hrvatska dobila što je željela.

Veliki posao

Spominju se zahtjevi za odgovornošću, ostavkom ili smjenom, ministra obrane Damira Krstičevića, spominje se odgovornost premijera Andreja Plenkovića. Bi li oni trebali odgovarati na taj politički način?

– Meni je to teško reći, nisam politički analitičar, ali jasno mi je da bi se trebalo ozbiljno razgovarati o odgovornosti o kojoj se do sada nije čulo gotovo ni riječi. Posao je velik, najveći obrambeni posao u novijoj povijesti ove države. Cijeli svijet je čuo za njega i cijeli svijet je čuo da je propao. To sve nam u krajnjoj liniji uzima vrijeme koje je limitirano resursima našeg trenutnog borbenog zrakoplovstva. Nažalost, nismo uspjeli riješiti problem koji dugo muči ovu državu. Mnoge garniture nisu se usudile ući u tu temu do kraja i to je istina. Međutim, kada se jednom uđe u to, riječ je o igri u kojoj se traži isključivo pobjeda, uspjeh u poslu nabave, ne drugo ili treće mjesto.

Mnoge garniture ili neke prethodne garniture su mnogo teže mogle ući u postupak nabave novih aviona, zamjena za Migove, jer je proračunska situacija bila mnogo nepovoljnija nego što je danas.

– Ovo nije problem od jučer, otprije dvije ili pet godina. O ovom problemu Hrvatska razgovara već dvadesetak godina. Prije krize bilo je godina kada se moglo mnogo jednostavnije ući u ovakav posao. Umjesto toga gradili su se tuneli u ništa i mostovi preko ničega. Hrvatska se prije krize, barem po onim ciframa koje se spominjalo u novinama, igrala novcima dovoljnim za 14 eskadrila, ne jednu. To nije stvar pozicije ili opozicije. Ne samo da se SDP, koji je dva puta bio kratko na vlasti, nije suočio s natječajem za borbeno zrakoplovstvo, nego se ni HDZ nije suočio s time, nego je mnogo vremena između SDP-ovih mandata srdačno izbjegavao ovu temu.

Vlada je u konačnici morala poništiti svoju odluku iz ožujka prošle godine, a ministar obrane Krstičević je odmah krenuo u novi pothvat i dao je do znanja da su SAD i njihovi novi F-16 block 70/72 glavni favoriti. Što bi značila ta njegova najava u kojoj se ide od najpovoljnije ponude kakvom je ocijenjena izraelska, došli smo do najskuplje ponude kakva je na natječaju bila američka za nove F-16, a koja je bila teška 9,5 milijardi kuna.

– To je ispala jedna neugodna situacija koju je teško objasniti. Ministar se tu razišao s vladom koje je član i samo koji sat kasnije ga je vrlo jasno demantirao premijer. Čitavu ovu epizodu je teško objasniti izvana. Činjenica je da je nezgodna jer opet postavlja pitanja o dosadašnjem poslu i o mogućem budućem poslu, a ta pitanja lako mogu dovesti do sumnji u objektivnost ikakvog budućeg postupanja. Dobro je da je premijer sve to stavio u drugačiji kontekst naznačivši prvo potrebu za analizom, a tek onda o mogućem novom putu rješavanje hrvatske potrebe za borbenim avionima.