Umirovljeni gospićko-senjski biskup, 80-godišnji dr. Mile Bogović, cijeloga života stvarao je sinergiju vjere i povijesti. Autor je šest knjiga i više od 80 publikacija u kojima definira mnoge povijesne dvojbe i nepoznanice.

Od kada je umirovljen, biskup Bogović se još intenzivnije priklonio pisanju, svojoj najvećoj strasti. U ozračju migrantske krize koja pritišće dijelove hrvatske granice prema BiH uglavnom slušamo riječi naših političara. Iz njihovog ponekad nemuštog govora teško je definirati dosege ilegalnih ulazaka migranata u Hrvatsku, korijene i posljedice najveće seobe naroda s početka 21. stoljeća.

Vraćamo se na povijest i dr. Bogovića pitamo je li Hrvatska ponovo predziđe kršćanstva, kako nas je Europa zvala u vrijeme najezde Turaka.

– Takvo uspoređivanje svakako nije najbolje jer je pitanje: gdje je sada kršćanstvo? Je li ova Europa kršćanska ili nije? Europa se na mnogo načina odriče toga, ona se ne poistovjećuje s kršćanstvom. U ono vrijeme je bilo sve drukčije pa danas ne bih rekao da je Hrvatska predziđe kršćanstva jer iza toga »ziđa« sada ne postoji kršćanstvo kakvo je nekada bilo.

Od kada je tomu tako?

– Puno je vremena prošlo od te 1517. kada je papa Lav X. nazvao Hrvatsku predziđem kršćanstva. Tada se kršćanstvo smatralo kao prirođeno, što je živio svaki čovjek. On je griješio, ali je iza svega stajala vjera u Boga, Isusa Krista i u Crkvu. Bilo je podjela na katolike i protestante, ali nitko nije postavljao pitanje o pojmovima Boga, Isusa i vječnosti. Kada danas gledamo Europu, sve je to upitno.

Počevši od Francuske revolucije kada su obnaženu djevojku stavili na oltar crkve Notre dame, rekavši s time: Bože, mi se tebi nećemo klanjati, nama je čovjek važan i od njega sve potječe. Taj duh bezboštva se širio i danas uklanja kršćanstvo.

Donose se zakoni koji nisu kršćanski i utemeljeni su na nečem drugom. Govori se da treba poštovati različitost, ali ne i križ. Grad Rijeka je dobar primjer jer se puno govori o različitostima. Kao da su te razlike neka velika vrijednost. Tako ispada da je dovoljno biti različit od crkve. Došli smo do toga da nemamo težišta. Prije je to bila vjera u Boga. Danas toga nema, barem ne u javnom prostoru.

Na koji način tumačite činjenice po kojima mnoge države prešutno primaju veliki broj migranata, a kada se suoče s problemima dio tih ljudi deportiraju natrag?

– Onaj tko to gleda sa strane čudi se zbog čega se ne objašnjava ovaj način putovanja i dolaska tih ljudi u Europu. Zašto treba pregaziti tolike kilometre, izložiti se opasnostima i pogibelji, da bi na koncu migranti stigli tamo gdje im kažu da nisu dobro došli. Ako je Njemačkoj potrebno puno radnika, neka onda pošalje brodove ili avione da se ti migranti u njih ukrcaju doma i sretno dovezu u Europu.

Zašto te ljude treba toliko mučiti da moraju savladavati ta ogromna prostranstva i opasnosti, biti u neizvjesnosti? Hoće li uspjeti ili će ih se vratiti kućama. Zašto treba mučiti i ovaj naš narod da mora stalno biti u neizvjesnosti hoće li u šumi sresti strance, hoće li im netko provaliti u kuću i pokrasti.

Toliko toga lošega došlo je s tom migracijom, a gotovo da ne možeš naći pravi odgovor zašto se sve to nije organiziralo na ovaj humaniji način. Osim toga, svakako se može učiniti puno više da čovjek u Africi može ostati doma i dobro živjeti od svojega rada. Tada bi on ondje bolje živio nego li u Njemačkoj.

Znači li to da Europa po pitanju migracija previše improvizira?

– To mi se čini kao jedna ideja: neka oni i dalje ostaju potrebni nas, neka oni i dalje budu sirotinja. A njihova prirodna blaga u Africi i Aziji mi ćemo doći i koristiti ih. Naš kapital će to riješiti. Migranti Europi trebaju da im rade najzadnje, teške fizičke poslove.

One poslove koje Nijemci, Austrijanci, Šveđani i ostali ne žele raditi za mizernu plaću i da su nedostojni za domicilnu populaciju. Europi trebaju tuđa prirodna bogatstva i jeftina radna snaga. Govorim razmišljanja ljudi koji se čude što nam se to događa i svi zajedno tražimo odgovore na mnoga pitanja.