Ilčić kao vrhunac

Ultradesni marš kroz hrvatske institucije se nastavlja

Jasmin Klarić

Teško da će i samo vrijeme promijeniti percepciju trenutnog političkog kalibra i dosega sadašnje vlasti. Stranačke etikete su tu manje bitne, na vlasti nam je koalicija bezličnih i bezvrijednosnih tehnokrata i oportunista, s krajnjom desnicom



Iako je navodno evaporirana u preslagivanju vladajuće većine, nakon što je već u izborima lanjskog rujna pretrpjela znatan udarac, marš ekstremne desnice kroz hrvatske instuticije se nastavlja. Ne samo to, čini se da je bat čizama sve glasniji, a sedativne rečenice proeuropskog premijera Plenkovića, sve su tiše kako dramatično rastu brojke onih koji smatraju da zemlja ide u pogrešnom smjeru.


Čekić i šator revolucija koje su predstavljale metodu borbe u »mračnim« danima »nenarodne« vlasti, uz duhovnu nadogradnju dobro financiranih ultrakonzervativnih udruga kojima su glavne mete bile (i još su) nekontrolirano propupale građanske slobode, zamijenjeni su tako finim, sitnim institucionalnim vezom kojim se otvara prostor kontinuiranom ideološkom »policijskom satu«. Onakvom u kojem su institucije i pravila fino kalibrirani kako bi mogli efikasno reagirati na bilo kakve pokušaje bilo kakvih ideološki nepočešljanih skretanja.


Kršćanski tjelesni odgoj 


U slatkom iščekivanju načina na koji će Plenkovićevo vijeće za povijest premijeru otvoriti mogućnost izjednačavanja fašizma i socijalizma, Pavelića i Tita, odnosno ustaša i partizana, a kako bi se povijest mogla revidirati na način koji neće iritirati štovatelje hrvatskog fašizma na čije glasove HDZ-a uvijek makar latentno računa, samo ovog tjedna su konzervativni revolucionari zabilježili niz bitnih pobjeda.




Prva je ugrađena u samo tkivo pripreme za kurikularnu reformu, koju samo još naivci univerzumskih proporcija smatraju razlogom za HNS-ov nagli odlazak u naručje HDZ-u. U izmjenama Zakona o odgoju i obrazovanju koje su puštene u javnu raspravu, naime, ugrađene su izmjene za kojima su žudili Grozd i ostale konzervativne udruge. Oni međupredmetni sadržaji (čitaj, dakle, spolni i građanski odgoj) koji u sebi imaju odgojnu i vrijednosnu komponentu postaju izborni, pri čemu se može odrediti i alternativni modul tog dijela kurikuluma. A koji će modul djeca doista učiti odabrat će – roditelji.


Prava je šteta da se zasad stalo na izbornim predmetima, jer umjesto da odustanu od učenja o kontracepciji, bilo bi zgodno da roditelji upute djecu da odustanu i od učenja o evoluciji. Sve je to, ionako, kreacionizam ove ili one vrste.


No, budućnost pripada njima i ne treba unaprijed kao neostvarive ludorije otpisivati zasad nepostojeće ideje o, recimo, »katoličkoj matematici«, ili »kršćanskom tjelesnom odgoju«. Ima vremena…


Nepotrebni savjetnik


A u skladu s polaganim maršem kroz institucije je svakako premijerovo nametanje čuvenog isturenog igrača stranke Hrast, Ladislava Ilčića, koji je svojevremeno elaborirao problem s izbjeglicama time što su drugačiji od nas, a pritom imaju i više djece i koji je za zdravstveni odgoj, koji je trebao djecu podučavati i seksualnosti, kazivao kako se njime u školu uvodi homoseksualna propaganda i kako je opasniji od komunističkog programa.


E sad je taj svakako živopisni varaždinski violinist na pragu toga da postane savjetnik ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek. Koja, međutim, s tom idejom nije ni najmanje oduševljena, jer je Ilčića već odbila kao mogućeg državnog tajnika. Kako je, međutim, u Saboru ovog tjedna premijer Andrej Plenković osobno govorio o Ilčiću kao novom savjetniku ministrice kulture, očito je da je odluka već donijeta i da ima veze i s parlamentarnom potporom Hrasta Vladi.


Nije teško zamisliti što bi Ilčić mogao savjetovati ministrici kulture, no malo je teže dokučivo kojeg će joj vraga savjeti osobe koju uopće ne želi za savjetnika. Kako bilo, jedno od najprepoznatljivijih lica konzervativne revolucije u Hrvata uskoro će se prikopčati na državnu plaću s nezanemarivom mogućnošću da makar kroz niže razine u ministarstvu utječe na tokove kulture u društvu.


Što bi uopće moglo poći po krivu?


Istanbulska zapetljancija 


Istanbulska konvencija, primjerice, vjerojatno neće.


Neće, kako se čini ne samo u krivo, nego neće nigdje, bar u dogledno vrijeme.



Uporno prikrivanje informacija o navodnoj proslavi rođendana predsjednice Republike Kolinde Grabar-Kitarović kod kontroverznog nogometnog djelatnika Zdravka Mamića sad već lagano cijeloj priči daje znatno veću težinu od one početne. Naime, je li potencijalno nezgodno druženje s budućim optuženikom za izvlačenje ogromne količine novca iz Dinama toliko nezgodno kad se predsjednica uredno i javno druži s još jednom USKOK-ovom metom, gradonačelnikom Zagreba Milanom Bandićem?


Je li doista toliko strašna eventualna osuda Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa zbog primanja poklona u vidu organizacije rođendana neprimjerene visine? Jer, zakonski dužnosnici smiju primiti poklon vrijednosti do 500 kuna, a potpisnik ovih redova bi volio vidjeti majstora koji za tu lovu može organizirati i prosječan – dječji rođendan.


No, ipak, iako se po svemu što znamo ne bi trebalo raditi o drami biblijskih razmjera sve da je predsjednica s Mamićem ispijala najskuplji šampanjac uz pjesmu i pošalicu, ministarstvo unutarnjih poslova je nastojeći ne odgovoriti pitanje na rođendanu prvo prekršilo Zakon o tajnosti podataka, a zatim odbilo dostaviti odgovore uz argument koji se svoji da to kako je zapravo kretanje dužnosnika – državna tajna. Kako se dnevni raspored kretanja visokih dužnosnika može naći na njihovim web stranicama, sve miriše na klasičan i nemušti pokušaj da se stvar zataška.


Zbog čega? Da predsjednica Republike ne dobije (još jednu) verbalnu packu Dalije Orešković, šefice Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa?


Zar zaista?



U travnju ove godine je premijer Andrej Plenković ovako odgovorio na zabrinuto pismo povjerenika Vijeća Europe za ljudska prava Niels Muižnieksa o Istanbulskoj konvenciji koja je već onda dosta dugo bila zagubljena u bespućima hrvatskog državnog aparata. »Kao što znate Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku započela je proces ratifikacije Istanbulske konvencije. Radna skupina za nacrt Zakona o ratifikaciji Konvencije je imenovana i prema Planu Ministarstva, nacrt Zakona se treba poslati u proceduru u zadnjem kvartalu 2017. godine«, pisao je Plenković povjereniku Vijeća Europe uvjeravajući priku kako je sve pod kontrolom.


Kontrola se, ako ju je i bilo, u međuvremenu, otrgnula kontroli premijera.


Plenković je naime pred koji dan, dakle, duboko u zadnjem kvartalu 2017. godine, u Saboru pjevao drugu pjesmu. Kazao je kako resorno ministarstvo trenutno konsolidira komenatre iz javne rasprave o Istanbulskoj konvenciji nakon čega će oni biti objavljeni.


»Nakon toga će Vlada u primjerenom trenutku odlučiti kada i u kojem trenutku nastaviti s procesom ratifikacije ove konvencije. Očekujem da i ovdje malo otvorenije raspravimo neka ideološka pitanja koja su na dnevnom redu vezana za tu konvenciju i kada je riječ o korištenju pojma roda, koji se ne bi pojavio u našem pravnom sustavu prvi put kroz ovu konvenciju, on postoji i u nekim drugim ranije usvajanim zakonima i dokumentima«, kazao je hrvatski premijer.


Radi li se o najavi obračuna liberalnijeg dijela HDZ-a s ekipom koja ukazuje na ugrozu od nepostojeće »rodne ideologije«, koju je ultradesnica promovirala u svog trećeg najvećeg političkog neprijatelja (nakon, jasno, komunista i Srba), ili samo o još jednom u nizu sve teže podnošljivih opravdanja za nepostupanje, pokazat će vrijeme.


No, teško da će i samo vrijeme promijeniti percepciju trenutnog političkog kalibra i dosega sadašnje vlasti. Stranačke etikete su tu manje bitne, na vlasti nam je koalicija bezličnih i bezvrijednosnih tehnokrata i oportunista, s krajnjom desnicom.


Jasno je tko tu u mijenjanju društva ima glavnu riječ.