Drugi pogled

Ukrajinci na privremenom radu u 3. maju: ‘U Hrvatskoj je sve odlično – klima, ljudi, more, hrana’

Orjana Antešić

Foto S. Drechsler

Foto S. Drechsler

Viktor, Mihaylo, Yuriy, Oleh, Roman i Serhiy dolaze iz Khersona, s juga Ukrajine. Kao brodomonteri i zavarivači posljednjih desetak godina rade po brodogradilištima Finske, Norveške, Nizozemske, Španjolske, Poljske, Litve i Estonije, ali Hrvatska je, kažu, definitivno broj jedan na njihovoj listi najpoželjnije zemlje za rad



Oni su Viktor, Mihaylo, Yuriy, Oleh, Roman i Serhiy i dolaze iz Khersona, s juga Ukrajine. Kao brodomonteri i zavarivači posljednjih desetak godina rade po brodogradilištima Finske, Norveške, Nizozemske, Španjolske, Poljske, Litve i Estonije, ali Hrvatska je, kažu, definitivno broj jedan na njihovoj listi najpoželjnije zemlje za rad.


U vrijeme kada Hrvatsku svakog dana napušta na desetke mladih ljudi u potrazi za perspektivom i boljom budućnosti, ostanete pomalo zatečeni kada od stranaca čujete da su željeli doći raditi ovdje kod nas iako je u pitanju manji novac nego što su zarađivali u tim drugim, razvijenijim zemljama Europske unije, a na njihovim licima isčitavate da nije riječ tek o pukoj kurtoaziji.


Svi iz ove grupe, izuzev Romana, već su bili u Hrvatskoj prije devet, deset godina kada su radili u splitskom brodogradilištu i korčulanskom »Grebenu«. Iz razgovora nije teško zaključiti kako im je boravak i rad na ovom južnodalmatinskom otoku jedna od, ako ne i najljepša epizoda u njihovom gastarbajterskom životu.


Dobar gazda




– Ovdje sve dobro. Klima, ljudi, more, hrana, sve odlično, govori Viktor Aheyev, koji već sasvim dobro razumije i govori hrvatski jezik s kojim ukrajinski ima dosta sličnosti, u što smo se imali prilike uvjeriti dok su se i ostali iz grupe polako uključivali u razgovor.



U Rijeku su stigli u rujnu prošle godine, kao dio veće grupe s obzirom na to da u kvarnerskim brodogradilištima »3. maju« i »Viktor Lencu« radi oko stotinjak Ukrajinaca. Smješteni su u Prenoćištu na Kantridi, popularnom riječkom »tobleroneu«. S njima je cijelo vrijeme i njihov šef, Piven Yuriy. Radi zapošljavanja Ukrajinaca u hrvatskim brodogradilištima, koja vape za deficitarnim proizvodnim radnicima, Yuriy je u svibnju prošle godine otvorio tvrtku u Zagrebu, Delfi. Piven nije bio na susretu jer ga je »pokosila« gripa, no naši sugovornici ističu da ga već dugo poznaju i rade s njim i da su vrlo zadovoljni odnosom kojeg »gazda« ima prema njima.


– Yuriy jako pazi i čuva svoje ljude. Oni koji rade za njega prolaze kroz prilično stroge selekcije, kako već u Khersonu, tako i za vrijeme rada u hrvatskim brodogradilištima. Organizacija je takva da svaka dva-tri mjeseca ljudi imaju pravo na godišnji i odlazak kući, nakon čega se opet vraćaju u Hrvatsku, ispričao nam je Ivica Plazibat koji je zaposlen u Delfiju. Yuriya je upoznao dok je radio u splitskom škveru, a poznanstvo se pretvorilo u poslovnu suradnju kada je Ukrajinac otvorio tvrtku u Hrvatskoj.


Golo preživljavanje


Viktor i njegove kolege nekad su radili u brodogradilištu u Khersonu, smještenom na ušću Dnjepra u Crno more. Riječ je o jednom od najvećih brodogradilišta u Ukrajini u kojem je, prema njihovom kazivanju, prije osamostaljenja države i raspada Sovjetskog Saveza, radilo gotovo 15.000 radnika, a godišnje se isporučivalo i po trinaest brodova.



Krajem devedesetih godina brodogradilište u Khersonu je privatizirano. Danas u njemu radi oko 2.500 radnika koji zbog poznatih političkih zbivanja i napetosti u toj državi, koje su kulminirale ruskom aneksijom Krima 2014. godine, više ne rade nego što rade, a i kada ima posla, kazuju naši sugovornici, uglavnom se radi o ad hoc remontima brodova. Mjesečna plaća jednog kvalificiranog zavarivača u Khersonu, u mjesecu kad ima posla, iznosi, preračunali su, oko 300 eura. Kada nema posla, nema ni plaće, pričaju nam ovi Ukrajinci koje je golo preživljavanje, baš kao i nas Hrvate, natjeralo trbuhom za kruhom diljem Europske unije, od Finske na sjeveru do Španjolske na jugu. – Puno korupcije i velika kriza, kratka je i jezgrovita »dijagnoza« Viktora i njegovih kolega stanja u Ukrajini, koja je u proteklih dvadeset godina, što zbog djelomičnog iseljavanja, što zbog negativnog prirodnog priraštaja izgubila gotovo sedam milijuna stanovnika. Situaciju, pričaju nam, dodatno pogoršava i stalna napetost na istoku Ukrajine i Krimu, od kojeg je Kherson udaljen 200-ak kilometara.

 Kralj čokolade


Viktor, Mihaylo, Yuriy, Oleh, Roman i Serhiy obiteljski su ljudi. Viktor ima dvije kćeri, mlađu Anu koja studira novinarstvo u Poljskoj i Olgu, koja je učiteljica. Yuriyu Kushchu supruga radi kao frizer, a imaju dva sina, dvadesetjednogodišnjeg Vitalia koji studira i Romana od 12 godina. Kćer Oleha Koshovyyja Tatiana ima 23 godine i radi kao agronom. Naime, ova površinom najveća europska zemlja iznimno je bogata plodnim i obradivim tlom. U sovjetskom razdoblju Ukrajina je davala oko 25 posto ukupne poljoprivredne proizvodnje, a i danas je poljoprivreda na trećem mjestu u udjelu nacionalnog BDP-a, nakon uslužnog sektora i industrije. U blizini Khersona, koji broji blizu 330.000 duša, nalazi se jedna od najvećih prehrambeno-prerađivačkih tvornica u Ukrajini, »Chumak«, a tijekom razgovora dotakli smo se i čokolade i Roshena, tog vodećeg proizvođača konditorskih proizvoda zbog kojeg je aktualni ukrajinski predsjednik Petro Poroshenko, koji je osnovao tu kompaniju, i zaradio nadimak »Kralj čokolade«.


Očekivano, tema koja je najviše razgalila naše sugovornike bio je nogomet, pogotovo kad smo shvatili da se među njima krije i jedan Shevchenko, Serhiy Shevchenko. Možda ima nešto u tom prezimenu jer Ivica Plazibat za Serhiyja kaže da je vrhunski majstor u zavarivanju. Kherson, doznajemo, ima tek lokalni nogomentni klub, ali po gestama naših sugovornika zaključili smo da i ne stoji baš najbolje na ljestvici, ali zato kod ovih ukrajinskih navijača odlično kotira bivši kapetan »vatrenih« Darijo Srna.



Naravno, nezaobilazna su tema bile i žene. Pitamo ih koje su ljepše, Hrvatice ili Ukrajinke, ali se na djelu pokazala »mala škola« diplomacije. Uz smješak Viktora i njegovih kolega mogli samo smo čuli da su sve žene lijepe, baš kao što svugdje ima i dobrih ljudi i onih manje dobrih.


Odmor s obitelji


Nakon što odrade svoju »šihtu« u riječkom brodogradilištu, Viktor, Yuriy, Oleh, Mihaylo, Roman i Serhiy nastoje, koliko im to prilike dopuštaju, što bolje upoznati Rijeku i okolicu. Za Opatiju kažu da je predivan turistički grad, a svima je želja da ovog ljeta na naše more, barem na deset dana, sa sobom dovedu i svoje obitelji. U »3. maju« rade zajedno u brigadama s trećemajcima i kažu da nemaju nikakvih problema. Dapače, među sobom se dobro slažu jer nam je i mentalitet sličan, objašnjavaju nam. »Naši« Ukrajinci hvale uprave u Uljaniku, »3. maju« i »Lencu« na tome što su radnicima osigurali posao i plaću, a da je suradnja s brodogradilištima jako dobra, potvrđuje i Ivica Plazibat, ističući da su imali veliku pomoć s njihove strane u postupku ishodovanja radnih dozvola za svoje radnike.


Osim kvalificiranih proizvodnih radnika, u Delfiju uskoro planiraju iz Ukrajine »povući«, za početak, i dva inženjera brodogradnje kako bi se dodatno optimizirali rad Ukrajinaca u domaćim brodogradilištima. Najave su da bi uskoro ukrajinske radnike, doznajemo od Plazibata, angažirali i u Brodotrogiru, a moguće i u splitskom brodogradilištu. Tko zna, možda netko od njih uspije uštedjeti i kupiti kuću na Jadarnu, što je svima san.