Ben Fine

Ugledni profesor Sveučilišta u Londonu o našoj brodogradnji: ‘Zatvaranje škverova je neprihvatljivo’

Mirjana Vermezović Ivanović

Foto Sergej Drechsler

Foto Sergej Drechsler

Potrebna vam je brodogradnja. Pritisak za donošenje hitnog rješenja stvaraju upravo oni koji dugoročno žele ugasiti arsenal. A moguće je da su to upravo oni koji su uzrokovali ovu situaciju 



Dr. sc. Ben Fine, eminentni profesor ekonomije koji predaje na Orijentalnim i afričkim studijima Sveučilišta u Londonu, jedan je od zanimljivijih predavača međunarodne znanstvene konferencije »The state of capitalism and the state od political economy« na kojoj je ovog tjedna na pulskom FET-u raspravljalo čak 350 sudionika. Profesor Fine, poznat po antistrujaškom angažmanu, održao je predavanje »Od marginalističke revolucije do ekonomskog imperijalizma«. Zajedno s Alfredom Saad-Filhom, autor je djela »Marxov kapital« čije je peto izdanje objavljeno 2010. godine. 


– U svom predavanju postavio sam pitanje zašto je ekonomija upravo takva kakva jest i zašto nije u stanju nositi se s krizom, zašto kriza traje više od deset godina i zašto ekonomija nije u stanju objasniti alternativu kako bi izašla iz krize. Također sam govorio o alternativi koju nude druge škole ekonomske misli koju tradicionalna mainstream škola ekonomije ne tolerira i nastoji je ušutkati. Stoga sam želio objasniti koji je uzrok postojeće ekonomske situacije i zašto mainstream ekonomisti nisu u stanju nositi se s njom. 


Trijumf kapitalizma


Poznati ste po kritici kapitalizma. Rekli ste: Ako je kapitalizam trijumfirao, njegova pobjeda nije ništa doli obmana. Zašto?




– Nije upitna činjenica da je kapitalizam trijumfirao. Ali to je vrlo klimav trijumf. Postoji širok raspon velikih tehnoloških inovacija, velik je rast globalne radne snage, imamo pobjedu SAD-a na zapadu, uz istovremeno slabljenje snage i moći sindikata, a tu su i mjere štednje, ukoliko su potrebne. Sve su te okolnosti nevjerojatno povoljne za kapitalizam. No, usprkos ovim trijumfima, što se događa?



Najgora kriza u proteklih 60 ili 70 godina i nesposobnost izlaska iz te krize. U ekonomskim uvjetima, imali smo veliku depresiju 1929. i 1930-ih, iz čega je proizišla nova ekonomska teorija, kejnzijanska teorija. Nakon što je kolabirao poslijeratni ekonomski boom dobili smo revoluciju monetarista koja je bila vrlo štetna jer je uvela deregulaciju tržišta. Ekonomija se, usprkos velikim krizama i nemogućnosti izlaska iz stagnacije, gotovo uopće nije mijenjala. A mi moramo imati alternativu.


Koja je alternativa?


– Svatko tko je spreman sagledati situaciju shvaća da je kriza prouzročena prekomjernim financiranjem. I zato prvi korak koji treba poduzeti jest stavljanje financija pod kontrolu države i regulacijskim mjerama pokušati financije dovesti u red. Ali, to bi bio tek početak razmišljanja o alternativnim politikama, o obnovi industrijske i socijalne politike. Da se koristi država, a ne da se podupire financiranje, da se koriste pozitivne stvari koje sam ranije spomenuo, poput novih tehnologija, što bi dovelo do povećanja produktivnosti i zapošljavanja, dostojnog zdravstva i edukacije.



Kolaps Uljanika


Smatrate li socijalistički način upravljanja poduzećima pravednijim nego kapitalistički? Kakvom vidite budućnost kapitalizma?


– Budućnost kapitalizma je nesigurna. Nemam ideju u kojem se smjeru trenutačno kreće. Socijalizam kao alternativa? To je škakljivo pitanje. Međutim, što se događa danas? Enormna privatizacija, ogroman rast financijskog sektora, što vodi u krizu i stagnaciju. Kapitalizam očajnički traži put oporavka i rasta. I novi način na koji to traži je putem suradnje države, financija i industrije. Događa se da država koristi svoje izvore kako bi pronašla privatnog investitora radi pokretanja privatne industrije, uz moguće osiguranje infrastrukture, zdravstvene skrbi, edukacije i ostalog.



Zašto se moraju koristiti državni izvori za pronalaženje privatnog investitora, zašto država sama to izravno ne učini? Kapitalizam trenutno pokušava iskoristiti državu da koordinira privatne financije i privatnu industriju. Negdje će taj model biti uspješan, drugdje neće. Tamo gdje se ne dogodi, nastavit će se siromaštvo i nezaposlenost, a mjere štednje će se povećati.


Jasno je da je socijalizam propao nakon kolapsa sovjetskog bloka i raspada Jugoslavije. U mnogo smjerova možemo gledati povijesno i vidjeti da je socijalistički projekt bio puno više proces kreiranja uvjeta za tranzicijski kapitalizam i to je ono što se dogodilo. Paralelno s tranzicijom u bivšoj Jugoslaviji i sovjetskom bloku pojavio se novi liberalizam. Zato je tranzicija za većinu ljudi istočne Europe i sovjetskog bloka bila šok terapija novog liberalizma. Nakon toga ljudi su iskusili daljnju liberalizaciju ekonomije putem financiranja: u istočnoj Europi, odnosno bivšoj Jugoslaviji, to se događalo putem ulaska stranih banaka koje su nudile kredite, što je u redu jer se računi moraju plaćati. No, ta kreditna sredstva nisu iskorištena za investicije, što je važno za produktivnost i blagostanje.


Tragedija industrije


Industrija u Hrvatskoj polako, ali sigurno odumire. Jeste li upoznati sa situacijom u brodogradnji, pogotovo u Puli, gdje svjedočimo urušavanju Uljanika nakon 162 godine rada?


– Za mene je to tragično. Prva stvar koju sam shvatio jest da Uljaniku prijeti kolaps i da je potrebna hitna pomoć. Zatvaranje arsenala je apsolutno neprihvatljivo. Ne možete naprosto ugasiti industriju koja je vrlo važna za ovo područje, koja je vrlo važna radnicima. Mora postojati pomoć na više razina, kako regionalna, tako i državna da bi se brodogradnja održala na ovoj razini proizvodnje sve do donošenja dugoročne razvojne strategije. S druge strane, naravno da postoji niz problema u brodogradnji. Globalno, tu je rastuća konkurencija iz Azije, zato je i nužna dugoročna strategija brodogradnje. Stoga, trebate prostora i vremena za izradu dugoročne strategije.



Mi je nemamo?


– Nemate, a to je ono što morate imati. Ideja je da se brodogradnja prepusti tržištu, postoji želja da se cijelo područje pulskog zaljeva oslobodi industrije, te preuzme brodogradilište kako bi se otvorio put turizmu, ili preuzelo vrijedno zemljište. Možda je to primjerena strategija, možda je to put kojim se treba ići. Međutim, u nju nisu uključeni radnici i stanovnici Pule. Drugo, pritisak za donošenje hitnog rješenja stvaraju upravo oni koji dugoročno žele ugasiti arsenal. A moguće je da su to upravo oni koji su doveli Uljanik u ovu situaciju. 


To su političari?


– Političari, ali i oni koji žele kupiti zemljište. Ne želim reći da je to istina, ne želim se naći na sudu, ali ova dugoročna, promišljena strategija zatvaranja tvrtke nije uobičajena. 



Dakle, brodogradnja je potrebna?


– Potrebna vam je brodogradnja, kao i dugoročna strategija koja će razviti postojeće kapacitete i vještine, uz sagledavanje tržišta na kojima može opstati i biti konkurentna. Azijsku brodogradnju financijski podupire država i ona ima sigurne narudžbe. Zbog čega bi se taj novac usmjeravao turizmu, hotelima, špekulantima zemljištem? Mora postojati kratkoročna pomoć da bi se mogla izraditi dugoročna strategija brodogradnje.