Novi dom azilanata

U posjetu sirijskoj obitelji sa ZG adresom: ‘O Hrvatskoj smo malo znali, danas u njoj želimo ostati’

Irena Frlan Gašparović

Peteročlana obitelj iz Sirije stigla je krajem kolovoza prošle godine u Hrvatsku / Foto D. KOVAČEVIĆ

Peteročlana obitelj iz Sirije stigla je krajem kolovoza prošle godine u Hrvatsku / Foto D. KOVAČEVIĆ

A. i njegova supruga H. razmišljali su što učiniti: Hrvatsku nisu ni razmatrali, a sada su odlučivali o preseljenju. U prijavi su naveli osam zemalja u koje bi htjeli preseliti. Hrvatska nije bila na popisu



Ne, nismo razmišljali o tome da dođemo u Hrvatsku«, iskreno priznaje 34-ogodišnji A., dok pijemo kavu u skromno uređenom dnevnom boravku unajmljenog stana u jednom zagrebačkom neboderu. U pozadini, iz zvučnika na laptopu, dopire poznata melodija: petogodišnja kćer gleda Pepu Praščić, dok se njezin mlađi brat u crveno-žutom autiću vozi po parketu, a najmlađa seka nesigurno juri prema stoliću s kavom želeći se dočepati bajadera koje nam je njezina mama poslužila uz šalicu crne kave.


Ova peteročlana obitelj iz Sirije stigla je krajem kolovoza prošle godine u Hrvatsku. Preseljeni su iz Grčke, u okviru EU kvota – europskog plana koji predviđa da zemlje članice EU-a prihvate ukupno 160 tisuća tražitelja azila iz Grčke i Italije, dvije države koje se nose s najvećim teretom izbjegličke krize. Naši domaćini prošli su težak put do Hrvatske koja je gotovo pa slučajno postala njihova krajnja destinacija.


– Do 2015. godine živjeli smo u Siriji, u Damasku. Ali svaki dan bilo je sve gore, priča nam A. kako su krenuli na neizvjesno putovanje koje ih je godinu i pol kasnije dovelo u jedan miran zagrebački kvart. U veljači te godine ova obitelj, koja je tada brojala četiri člana, uputila se u Tursku. Osim njih, na odlazak iz Sirije odlučili su se i majka i brat našeg sugovornika. Njih šestero bili su među gotovo dva milijuna izbjeglica i migranata iz Sirije i Iraka koji su dotad već bili stigli u Tursku. U toj zemlji ostali su punih godinu dana, nadajući se da će se brzo moći vratiti u Siriju. Njihova obitelj u međuvremenu se povećala, rodila se najmlađa kćer koja danas ima godinu i pol dana.


Dva i pol sata u brodici do Lezbosa




Kada je malena imala samo šest mjeseci pala je odluka da idu dalje, prema Grčkoj. Bila je veljača 2016. godine. Europska unija još uvijek se mučila ne pronalazeći adekvatno rješenje za višemjesečnu izbjegličku krizu tijekom koje je, preko tzv. balkanske rute, u Europu stiglo oko milijun izbjeglica i migranata. Ta je kriza iz temelja protresla Europsku uniju: zemlje članice nisu uspijevale naći zajednički jezik oko njezinog rješavanja, solidarnost je nagrižena, populistički pokreti dobili su zamah u mnogim državama protiveći se primanju izbjeglica i njemačkoj politici »otvorenih vrata»… EU plan o premještanju izbjeglica iz Grčke i Italije počeo se primjenjivati, ali vrlo usporeno, uz odbijanje pojedinih članica da u njemu sudjeluju. Sve se glasnije počelo govoriti o zatvaranju tzv. balkanske rute, koja je od Turske, preko Grčke i Makedonije, vodila dalje, kroz Srbiju, Hrvatsku, prema zapadnoeuropskim zemljama, poput Njemačke i Švedske, najpoželjnijih destinacija većine migranata. Ni obitelj 34-ogodišnjeg Sirijca nije bila iznimka: »Najprije nisam mogao zamisliti da s obitelji krenem na tako opasan put. Ali, kad smo odlučili, htjeli smo doći do Njemačke ili Švedske«, priča nam naš domaćin, priznajući da o Hrvatskoj nisu razmišljali i da o njoj nisu znali baš puno, osim da je, eto, jedna od država kroz koju prolaze migranti na putu prema zapadu.


More između Turske i Grčke prešli su u brodici, skupa s još 25-30 ljudi. Kako bi brodica bila što lakša, da se ne prevrne, prije polaska morali su se riješiti osobnih stvari, pa zato ni djeca sa sobom nisu ponijela nikakve igračke. Put je trajao dva i pol sata, a A. kaže da za njih »putovanje i nije bilo tako opasno«. Imali su sreće s vremenskim prilikama pa su u pravom času stigli na grčki otok Lezbos. Oluja je potopila brod koji je na isti put krenuo dva sata kasnije.


Kao i mnogi prije njih, uputili su se dalje, na balkansku rutu, koja je iz Grčke vodila ka Makedoniji. Nisu, međutim, stigli daleko: zapeli su na grčko-makedonskoj granici, u improviziranom kampu u Idomeniju, u notorno lošim uvjetima. »Tamo smo bili mjesec i pol dana. Ništa nije bilo jasno, nije se znalo što se točno događa, ali nadali smo se da ćemo proći dalje«, kaže nam A. opisujući uvjete u tom kampu kao »doista zastrašujuće«.


U Idomeniju je u to vrijeme bilo desetak tisuća izbjeglica: svi su se redom nadali da će balkanska ruta ostati koliko-toliko otvorena i da će, kao milijun ljudi prije njih, moći proći dalje, u zemlje koje su im bile željene destinacije. To se, međutim, nije dogodilo. Početkom ožujka 2016. godine zemlje na balkanskoj ruti, među kojima i Hrvatska, objavile su da je taj put definitivno zatvoren. Nedugo potom Europska unija i Turska postigle su dogovor kojim se, među ostalim, Ankara obvezala da neće puštati migrante prema Grčkoj. Broj ljudi koji su dolazili na grčke otoke drastično se smanjio. Ali su mnogi, koji su već bili stigli u Grčku, odjednom zapeli u toj zemlji.


– Ne možeš se vratiti u Tursku, ne možeš dalje u Europu. Jednostavno si zapeo, opisuje naš domaćin. Danas, međutim, kad se sjeti tog vremena tvrdi da su zapravo imali sreće što nisu uspjeli proći dalje, preko grčko-makedonske granice jer bi, uvjeren je, prošli kao mnogi drugi koji su ostali negdje na putu, ne uspjevajući se probiti do zapadne Europe.


Putovanje u zemlju iznenađenja


Vidjevši da se situacija ne mijenja, da je ruta zatvorena, otišli su u Solun i počeli se pomalo prilagođavati životu u Grčkoj. No, to im nije bilo dugoročno rješenje. Kada su čuli za europski program premještanja, nisu dvojili: uspjeli su se prijaviti i dogovoriti intervju za relokaciju. U prijavi su naveli osam zemalja u koje bi htjeli preseliti. Hrvatska, opet, nije bila na popisu. Ubrzo nakon odrađenog intervjua, zvali su ga da dođe u Atenu po odluku o relokaciji. Nije znao što očekivati, jer mu nikakve informacije preko telefona nisu dali. A tamo ga je čekalo iznenađenje: Hrvatska. I to samo za njegovu užu obitelj, dok su majka i brat dobili Francusku.


A. i njegova supruga H. razmišljali su što učiniti: Hrvatsku uopće nisu razmatrali, a sada su trebali odlučiti hoće li se preseliti u tu državu o kojoj su znali vrlo malo. »Htjeli smo novi život, novi početak, i zato smo pristali«, kaže naš domaćin. Tako je krajem kolovoza 2016. godine ova peteročlana obitelj stigla u Hrvatsku.


Sedam mjeseci kasnije, nakon što im je odobren azil, žive, rekli bismo, normalno. A. svaki dan odlazi na posao u jednu odvjetničku tvrtku. U Siriji je bio odvjetnik, ali ovdje taj posao ne može raditi jer još ne zna dobro hrvatski jezik i treba najprije potvrditi svoju diplomu. Sada mu to, međutim, nije prioritet – htio se što prije zaposliti da ne mora živjeti od pomoći države, na koju kao azilant ima pravo, nego da zaradi vlastitu plaću. U tome su mu, kaže, pomogle civilne udruge koje se bave izbjeglicama. Njegova supruga H. još ne radi: prijavljena je na burzu, ali da bi dobila posao, mora najprije naučiti jezik jer, za razliku od supruga, ne govori baš ni engleski. Za najstariju kćer jezik i nije takav problem: hrvatski već pomalo razumije, zna ponešto i reći, pa nam, primjerice, broji do deset. Najmlađa je naučila jedinu riječ koja joj je trenutno doista potrebna: »ne«. Svo troje djece ide u vrtić, imaju prijatelje… »Za nas je dosta seljenja«, kaže A. kada ga pitamo namjerava li ostati u Hrvatskoj, na što njegova supruga s odobravanjem kima glavom. Jedino preseljenje koje još uvijek dolazi u obzir je natrag u Siriju, ako i kada to situacija bude dozvoljavala.


Pozdravljamo se s A. i njegovom obitelji. Na izlasku nas s još dvije bajadere ispraća naša nova sugrađanka: petogodišnja djevojčica koja je prošla tisuće kilometara da bi pronašla novi dom na šestom katu jednog zagrebačkog nebodera.