U Hrvatskoj pomorsko dobro je opće dobro i pripada svim ljudima / snimio S. DRECHSLER
Javno dobro znači da pomorski pojas ima svoga vlasnika, državu, koja onda može odrediti posebnu upotrebu kroz dodjelu koncesija i dozvola. No, ne može postojati privatno pravo, osim prava uporabe, niti se na dobru može steći privatno vlasništvo
U namjeri da posvjedoče da Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture neće mijenjati status pomorskog dobra brojni su političari iz vladajuće koalicije, a među njima i pokoji ministar i saborski zastupnik, proteklih dana isticali kako pomorsko dobro ostaje javno dobro koje će Vlada i dalje štiti od privatizacije.
Anglosaksonski model ne poznaje institut pomorskog dobra, na tom prostoru postoji vlasništvo države, regije, grada, ali država ostalim zakonima i odlukama, poput prostornih planova, jasno štiti to bogatstvo. U Nizozemskoj, zemlji iz koje je i konzultantska tvrtka koje je izradila Nacionalni plan razvoja hrvatskih luka, niti jedan zakon ne poznaje termin pomorskog dobra. Iznosi to dr. sc. Jakob Nakić u svome radu, uz napomenu da je ta materija uređena općenito Zakonom o vodama. U toj zemlji ne postoji pobliži propis koliko iznosi pomorsko dobro, ali svaki građanin ima pravo na pristup obali i plažama. Nizozemski zakon propisuje, također, « da se pretpostavlja da je država vlasnik plaža između mora i podnožja dina«.
Nema vlasništva
Iz tog je vidljivo da i oni koji će odlučivati o promjenama kad na dnevni red stigne novi prijedlog zakona o pomorskom dobru nisu načisto s time kakav režim trenutačno vlada u Hrvatskoj ili poistovjećuju institut općeg i javnog dobra, što baš i nije najsretnija podloga da u budućnosti odlučuju o statusu pomorskog dobra.
U Hrvatskoj je pomorsko dobro definirano kao opće dobro i pripada svim ljudima, neotuđivo je, nad njim se ne može stjecati vlasništvo, dok je javno dobro ono dobro koje ima vlasnika, državu, a to onda otvara i mogućnost da Vlada kao predstavnik vlasnika odluči u pojedinim slučajevima ukinuti taj stutus.
– Pomorsko dobro u Hrvatskoj mora ostati opće dobro, mora i dalje uživati posebnu zaštitu države. Trebamo znati da pomorsko dobro čine morska obala, unutarnje morske vode i teritorijalno more, te morsko dno i podzemlje. Trećina našeg teritorija je pomorsko dobro i tu ne smije biti promjena, poručuje kapetan i pravnik, te vlasnik portala Pomorsko dobro Branko Kundih. Napominje da bi u novom zakonu trebalo riješiti puno nedoumica, regulirati zakonita ali i nezakonita ulaganja na pomorskom dobru, posebice sankcionirati činjenicu da su se mnoge tvrtke u pretvorbi upisale vlasništvo na pomorskom dobru, što je bilo protuzkonito.
No, kako su status pomorskog dobra riješile europske zemlje koje su te sreće da imaju takvo bogatstvo?
Kundih ističe da institut pomorskog dobra imaju mediteranske zemlje poput Hrvatske, Italije, Francuske, Španjolske.
U zemljama, poput Francuske, Italije i Španjolske pa i Portugala pomorsko dobro je javno dobro, u vlasništvu države, ali ne može biti otuđeno u korist privatnih osoba.
Kad je u pitanju pomorsko javno dobro, portuglaska država, napominje dr. sc. Jakob Nakić, zamjenik županijske državne odvjetnice u Rijeci u svom znanstvenom radu »Pomorsko dobro – opće ili javno dobro«, može odobriti posebnu upotrebu određenih parcela kroz dodjelu koncesija i dozvola.
Upis hipoteke
U Španjolskoj je propisano da je pomorsko dobro u javnom vlasništvu i da je to dobro neotuđivo iz državnog vlasništva i na njemu ne može postojati drugo privatno pravo osim prava uporabe, niti se na njima može steći privatno vlasništvo prisvajanjem ili dosjelošću.
Nakić naglašava i to da se u Španjolskoj koncesija na pomorskom dobru dodjeljuje na najduži rok od 30 godina, da se upisuje u zemljišne knjige i da se ne može prenositi na druge, osim u slučaju smrti kad nasljednici preuzimaju prava i obveze iz koncesijskog ugovora.
Francuska je donijela poseban Zakon o priobalju gdje je određeno i kako se upravlja pomorskim dobrom koje je javno dobro u vlasništvu države i neotuđivo je iz njezinog vlasništva.
U susjednoj Italiji, spominje se u Nakićevom radu, Građanskim je zakonikom propisano da su morska obala, plaža, sidrišta i luke u državnom vlasništvu, te da je ta imovina neotuđiva i ne može biti predmet prava u korist trećih osoba. Talijanski zakoni dopuštaju, uz odobrenje onoga tko je dao koncesiju, da se na objektima koji su izgrađeni na pomorskom dobru upiše hipoteka. Ukoliko zbog ovrhe dođe do bilo kakvih promjena, pa i promjena koncesionara, tijelo koje je dalo odobrenje za koncesiju mora odobriti i te promjene.
»S obzirom na izričitu odredbu iz Građanskog zakonika o neotuđivosti državnog vlasništva i nemogućnosti postojanja prava trećih osoba na imovini koja ima status pomorskog dobra moglo bi se zaključiti da hipoteka, osnovana na građevini, prestaje nakon što prestane koncesija«, piše Nakić.
