"Bez zaštite"

Tvrditi da ideologija nije važna na izborima je – političko šibicarenje

Jasmin Klarić

Oliver Frljić / Snimio Vedran KARUZA / NL arhiva

Oliver Frljić / Snimio Vedran KARUZA / NL arhiva

Rijeka je buduća europska prijestolnica kulture. Bi li bilo moguće da to postane bez kazališta kakvo je u tom gradu radio Oliver Frljić?



Kako se političko vrijeme zgušnjava približavanjem lokalnih izbora, mimikrija, laž i svekoliki deficit hrvatske demokratske svijesti sve su očitiji. A njihovo korištenje sve besramnije.


U vrijeme Tuđmanove vlasti, koja je prema autorirarizmu skretala toliko uporno da bi je povijest (jednom kad Tuđman prestane biti spomenikom pred kojim kleči svaka politika) mogla zapamtiti kao autoritarnu, s povremenim usputnim i krajnje neobvezujućim izletima prema demokraciji, dakle, u ta pravremena mazali su nam oči sintagmom o »mladoj hrvatskoj demokraciji«. A mlada, je li, znači i neiskusna, sklona nepredvidivim hirovima, uglavnom banalnije prirode, poput zatiranja slobode medija, nepriznavanja izbornih rezultata ili toleriranja ratnih zločina.


Danas se, međutim, za društveno uređenje koje je staro već punih 27 godina, teško može reći da je mlado. Eto, primjerice, Josip Broz Tito je potaracao proljećare nakon 26 godina svoje vladavine. Da to nije bio nevini hir »mladog socijalizma«?




Zato je, s obzirom na tih 27 godina demokracije u ruksaku, tako mučno gledati svu tu razinu prevare koja nam se valja pred očima stalno, a pogotovo u predizborna vremena.


No pasaran za Frljića?


Ovo nije, međutim, jedna od onih priča o »zlim političarima« koji su uništili inače sjajnu državu. Pače, takve priče i jesu –  s namjerom ili bez nje – mimikrija koja razara demokratsko tkivo i u Sabor šalje čudake koji vjeruju u chemtrailse, misle da je cijepljenje izum Sotone, ili neobično cijene metodu političke rasprave u narodu poznatu kao »čizmom u zube«.


Jedna od takvih priča, koja je posebno na cijeni ovih dana je ona o – ideologiji i lokalnim izborima.


Neobična je to podvrsta jedne već etablirane pseudopolitičke postistine koja je već neko vrijeme gotovo biblijski cijenjena u domaćem javnom diskursu – one o ideologiji, izborima i politici općenito. Jer, veli to štivo, građane ne zanima ideologija, već kako bolje živjeti, pa su sve te priče oko ustaša, partizana, gejeva ili abortusa nebitan i suvišan dodatak političkoj utakmici koja bi se trebala voditi oko »pravih stvari«. To svođenje politike i života društva na način raspodjele državnog novca je materijalizam najprimitivnije vrste.


Ali je, pritom, i posebno bedast, jer, primjerice, kako odlučiti kojim udrugama podijeliti državni novac? Onima koje se zalažu za građansko obrazovanje, međunacionalnu ravnopravnost i biračka prava, ili onima koje brane »tradicionalne vrijednosti« i hodaju protiv abortusa? I čime je ta odluka motivirana? Jednom riječju: ideologijom.


Kao i u određenoj mjeri gotovo sve ostale odluke o raspodjeli novca i moći u jednoj zajednici.


Na lokalnim izborima stvari su ipak donekle drugačije – ali ne previše, jer i tu, čak i u najmanjim općinama ideologija igra vrlo važnu ulogu. Rijetko će se dogoditi da će neki dugogodišnji hardcore birač ljevice ili desnice u svojoj općini glasati za ideološke suparnike, čak i ako mu se neopisivo više sviđa način na koji su ti »dušmani« isplanirali gradnju lokalnog vodovoda. Jasno, biračko tijelo ne čine samo hardcore birači u svom stranačkom dresu, nego i ostali, koji će, na najnižoj lokalnoj razini mnogo više nego nacionalnoj, glasati bez obzira na onu »čiji je stari bija ustaša, a čiji partizan«.


Potreba da se kaže istina


No, stvari nisu jednake na svim razinama lokalne vlasti. U velikim gradovima, a u Hrvatskoj ih ima četiri, izbori su mnogo više obilježeni ideologijom nego u nekoj općini na rubu Baranje ili Međimurja.


Vladati Osijekom, Rijekom, Splitom ili Zagrebom znači udarati i malo značajniji ritam cijeloj državi, u svakom pogledu. A birački korpusi tih gradova su dovoljno veliki da niti osobno poznaju sve kandidate (vrlo bitno za neideologizirano davanje glasa), niti da ih može tek tako na odluku natjerati puko stanje gradskog prometa ili učinkovitost javnih lokalnih poduzeća.


Birači u velikim gradovima itekako vode računa o općim ideološkim preferencijama ljudi koji ih predstavljaju, pa nije valjda tako katastrofalno HDZ već 15-ak godina prolazio u Zagrebu samo zato jer nisu imali dobar program za efikasnije poslovanje gradske plinare.



A odmah nakon lokalnih izbora imat ćemo u javnosti novi festival demagogije koji će, kao i ovaj koji pratite posljednjih tjedana, poslužiti tek za zaradu sitnih političkih profitera. Birat će se još tri ustavna suca. Malo matematike: za izbor ustavnog suca je nužna dvotrećinska većina. Dakle, apsolutno je nužan dogovor suprostavljenih političkih stranaka. Kakav-takav.Populisti će to nazivati trgovinom. Most sa svojih nadpolitičkih visina vjerojatno u svemu skupa neće htjeti sudjelovati. No, radi se o najnormalnijem političkom procesu, kakav se u sličnim situacijama odvija u većini demokratskih zemalja svijeta. Jasno, dogovor političkih blokova može biti bolji i lošiji. Onaj posljednji, u lipnju prošle godine i nije bio baš najsretniji, ali činjenica da je postojala ozbiljna opasnost da Ustavni sud ne može odlučivati (a dolazili su parlamentarni izbori) bila je toliko zastrašujuća da su se eto, kako-tako, uspjele dogovoriti i stranke koje su tad još vodili Milanović i Karamarko!I jasno je da u izborima za Ustavni sud ulogu također ima ideologija. Ali, imaju je i matematika i politika. A najružnija i najveća politička trgovina je ona sa sviješću birača – kojima se kao prljavo tezgarenje pokušava prodati uobičajeni politički proces.A već sutra će isti ti likovi, brišući krokodilske suze, pričati o nužnosti »zajedništva« i kvalitetama kompromisa.Dvadesetsedam godina, drugarice i drugovi (ili, za one koji vjeruju, dame i gospodo).Odavno nam je bilo vrijeme da odrastemo.


Uostalom, bilo kakva priča o nebitnosti ideologije na lokalnoj razini s lakoćom pada pred dva vrlo friška primjera. Bandićeva gradska mašinerija prije neki dan dala je nagradu Grada Zagreba redatelju Jakovu Sedlaru. Da, onome koji je, između ostalog, snimio »dokumentarac« o Jasenovcu pun povijesnih falsifikata.


Radi se, jasno, o čistoj ideološkoj svinjariji.


Rijeka je, pak, buduća europska prijestolnica kulture. Bi li bilo moguće da to postane bez kazališta kakvo je u tom gradu radio Oliver Frljić? I hoće li u tom gradu ubuduće, pobijedi li desnica koja se mimikrijom pretvara u city-managere modernog tipa koje ne zanima ideologija (prije svega se ovdje misli na nezavisnog Hrvoja Burića) biti moguće Frljićevsko kazalište? Ili građanski odgoj u osnovnim školama? I što još neće više biti moguće?


I je li doista, primjerice, cijena gradskog prijevoza važnija građanima od ovakvih pitanja?


Radi se, jasno, o čistoj ideologiji. Koja će biti užasno bitna pri odlasku na birališta krajem svibnja i početkom lipnja. I potreba da se to jasno kaže je jednostavno potreba da se kaže istina. Nekad davno su nas učili da je to zadaća medija. I da bez neovisnih medija nema demokracije.