Priča je to o jedinici koju je osnovao heroj obrane Vukovara Blago Zadro, a koja je naoružana lakim pješačkim naoružanjem i s nekoliko protuoklopnih bacača raketa krenula u borbu protiv vojske koja je tenkovima nasrnula na grad
U ovih dvadesetak godina koliko obilježavamo obljetnicu pada Vukovara priču o obrani i padu Grada pričali su mnogi, upućeni i neupućeni, ali nekako se, eto, dogodilo da najmanje na ovu temu govore ljudi koji su najpozvaniji o njoj govoriti. Ovogodišnju obljetnicu stoga smo odlučili upotpuniti pričom o pripadnicima vukovarskog Turbo voda, jedinice koju je osnovao heroj obrane Vukovara Blago Zadro, za zapovjednika imenujući svog sina Roberta Zadru.
– Mi smo pripadnici postrojbe koja je brojala 18 ljudi, a od toga ih je šest poginulo, predstavili su nam se Zoran Janković, Stipo Mlinarić i Nevenko Mauzer. Nedavno su osnovali udrugu Turbo vod, ne kako bi tražili novac i ostvarili za sebe korist, nego da bi pričali o svojim poginulim suborcima, ljudima koji su gotovo pa zaboravljeni.
Vukovarski Turbo vod imao je osamnaest pripadnika. U razgovoru koji smo vodili s trojicom sugovornika iz ove jedinice, nekoliko puta stavljeno nam je na znanje da se na istup odlučuju prije svega kako bi podsjetili na svoje mrtve suborce. Na ovom mjestu ih stoga navodimo.
• Robert Zadro, zapovjednik, rođen 1969. godine. Poginuo na Kupresu 10. travnja 1992. godine.
• Mile Mlinarić, zamjenik zapovjednika, rođen 1996. godine. Ubijen na Ovčari 20. studenog 1991. godine.
• Antun Šimić Baćo, rođen 1966. godine. Poginuo 10. studenoga na ispomoći u Bosanskoj ulici.
• Zvonko Mlinarić Špenac, rođen 1965. godine. Poginuo 16. listopada 1991. godine, pri pokušaju izvlačenja tijela Blage Zadre u Kupskoj ulici.
• Vjekoslav Jugec, rođen 1972. godine. Ubijen je 19. studenoga 1991. godine pri predaji.
• Tomislav Šestan, rođen 1970. godine. Pri predaji, 19. studenoga 1991. godine, izdvojen iz kolone i otad mu se gubi svaki trag. Vodi se kao nestao.
Rat je preživjelo dvanaest pripadnika Turbo voda: Tomislav Jakovljević, Miroslav Radmanović, Nikola Bermanec, Željko Moric, Tomislav Moric, Goran Popić, Denis Perko, Zoran Janković, Mirko Brekalo, Nevenko Mauzer, Stipo Mlinarić i Željko Grujić.
– Svi imamo obitelji, djecu, nitko od nas nije u međusobnoj zavadi. I sad se skupimo i družimo. Ostali smo ekipa, kažu trojica naših sugovornika, pripadnika vukovarskog Turbo voda.
Kad bi netko poželio snimiti ratni film o Vukovaru, priča o Turbo vodu bila bi idealan predložak za taj pothvat. Interventni vod sačinjen od mladića u prosjeku dvadesetak godina starih. Naoružani lakim pješačkim naoružanjem i s nekoliko protuoklopnih bacača raketa u borbi protiv vojske koja tenkovima nasrće na grad.
Valjalo bi takav film otvoriti slikom Vukovara »prije kiše«, slikama iz svakodnevice vukovarskih mladića koji će se koliko sutra naći u vojničkim čizmama, u borbi na život i smrt. Potom bi slijedile sekvence vrelog ljeta 1991. godine, grada koji se kupa u suncu, dok na njegovim ulicama bukte nacionalne strasti koje samo što nisu eskalirale u otvoreni rat. Valjalo bi portretirati Blagu Zadru, radnika kombinata Borovo. On će se najprije zateći u ulozi političkog tribuna, a potom i u ulozi karizmatičnog ratnika, koji od nekolicine vukovarskih mladića formira vod za hitne intervencije. Prema svjedočenju Tomislava Jakovljevića, Turbo vod dobio je ime nakon što su njegovi pripadnici na novosadskoj televiziji vidjeli izvještaj u kojem je autor rekao da turbo ustaše bacaju ručne bombe 300 metara daleko.
– Vod je Blago osnovao kad se dogodio prvi veliki napad, 14. rujna ’91.. Ljudi su se skupili spontano, a zapovjednika je Blago imenovao svog sina Roberta, koji je u to vrijeme bio u specijalnoj policiji. U pitanju je bio interventni vod, koji je išao na najteže zadatke. Gdje god je bila frka zvali su nas, a kad te zovu – ne zovu te na piće, pričaju na trojica pripadnika Zadrine jedinice.
Groblje tenkova
Njihov »punkt« bio je u Slavonskoj ulici, jednoj od onih okomito postavljenih na Trpinjsku cestu, kasnije nazvanu grobljem tenkova. Tenkovi koji su dolazili na Trpinjsku bili su jedna od osnovnih meta Turbo voda. Tenk koji dolazi niz cestu najprije je morao proći ekipu s punkta u Hercegovačkoj ulici. Kako bi koji prošao – čekala ga je ekipa u Slavonskoj ulici. U dokumentarnom filmu Eduarda Galića pripadnici Turbo voda opisali su kako je izgledala ta borba s čeličnim grdosijama.
– Da je uništen i jedan tenk – dovoljno je u odnosu na oružje kojim smo raspolagali, kažu naši sugovornici.
Zanimljivije od pretjerivanja s brojem uništenih oklopnjaka svakako je svjedočenje čovjeka koji se naoružan ručnim bacačem nalazio nasuprot čeličnih grdosiji, naoružanoj topom i mitraljezom.
Slom obrane
– U pitanju je »djelić sekunde« u kojem nemaš vremena razmišljati o strahu. Vrijeme teče izuzetno sporo, sekunde su kao sati, misliš da si spor, da sporo trčiš, da sporo hvataš križ (nišaniš op. aut), ispričao je u spomenutom filmu Tomislav Jakovljević.
Od 14. rujna, kad je prvi put pogodio tenk, do 17. studenoga – kad je zadnji put pogodio tenk – Tomislav Jakovljević ispalio je oko trideset raketa iz ručnog bacača. Tridesetak djelića sekunde koji se čine kao tridesetak sati. U danima kad je na punktu u Slavonskoj bilo mirno, pripadnici Turbo voda po potrebi su uskakali na mjesta gdje je obrana bila u kritičnom stanju.
– Po zapovjedi Blage Zadre išli smo na mjesta koja su bila najugroženija. Kad bi neprijateljska vojska zauzela komad terena, naš zadatak je bio pomoći vratiti ga. Ako bi uspjeli, domaći dečki ponovo bi zasjeli na svoje položaje, a mi bi se vraćali u Slavonsku, pričaju pripadnici Turbo voda.
Grad je bio zatvoren za svih strana, a kako su dani odmicali pad grada postajao je pitanje dana. S naoružanjem koje su imali, vukovarski borci nisu imali šanse oduprijeti se. Na jučerašnji dan prije 21 godinu obrana se počela slamati. Najprije je 17. studenoga pala Mitnica, a 18. su tenkovi ušli i u središte Vukovara. Mjesec dana ranije, na križanju Kupske i Vinogradske ulice, poginuo je Blago Zadro. Do njegovog tijela prvi su pokušali stići pripadnici njegovog interventnog voda. Izvlačeći mrtvog Zadru poginuo je Zvonko Mlinarić Špenac.
Vukovarska obrana konačno je slomljena u Borovu, 19. i 20. studenog. Ako se prizori iz razorenog grada mogu nazvati paklom, zadnji dani obrane bili su njegov deveti krug. Turbo vod je ostao do kraja.
– Ni tad se nismo raspali. Ostali smo zajedno do kraja. Kupili smo civile po podrumima i vodili ih da se svi predaju na jednom mjestu, u obućari, prisjećaju se Janković, Mlinarić i Mauzer.
S padom Vukovara došao je trenutak kad su pripadnici voda morali donijeti odluku koja će značiti život ili smrt. Zapovjednik Robert Zadro najmlađima je savjetovao: »Obucite se u civilke i predajte se s ovih par tisuća civila iz Borovo komerca. Zarobit će vas, niste služili vojsku, dobit ćete par šamara, ali morat ćete biti pušteni«. O donošenju sudbonosne odluke Mauzer je svjedočio: »Kad vratim film unazad sjetim se da ta odluka nije bila tako jednostavna. Skinuo sam uniformu, otišao u Borovo komerc i tamo htio sačekati svoju sudbinu.« Međutim, nije to bio kraj kalvarije. Iz kolone ljudi koji su se predali izdvojen je 19. studenoga pripadnik Turbo voda Vjekoslav Jugec. Bio je star 19 godina. Ubijen je.
Borba za život
Iz kolone su izdvojili i njegovog suborca Tomislava Šestana, koji je imao 21 godinu. On se danas vodi kao nestao. Nada da je još uvijek živ ubijena je. Brat našeg sugovornika Stipe Mlinarića – Mile Mlinarić, zamjenik zapovjednika Turbo voda – ubijen je na Ovčari 20. studenoga. Mjesec dana ranije bio je ranjen na Trpinjskoj cesti. Imao je 25 godina. Nevenka Mauzera, koji je u to vrijeme imao punih 18 godina, čekala je još jedna borba za život. Izdvojili su ga iz kolone, a to je uglavnom značilo smrt. S još desetak ljudi stajao je uz jednu kuću uz Trpinjsku cestu.
– Dva lika ušla su u dvorište, a jedan je ostao s nama, vani, s oružjem »na gotovs«.
Jednog po jednog tjerao je unutra, a onda bi odjeknuo pucanj. Ubijali su. Čovjek prije mene nije želio ući, ali natjerali su ga. Odmah zatim rekli su i meni da uđem. Nisam se opirao. Unutra sam vidio kako čovjeku ispred mene pucaju u glavu. Počeo sam trčati. Pucali su za mnom, ali nisu me pogodili. Prešao sam prugu, došao do bobotskog kanala, umirio se i čekao što će se dogoditi. Nisu pošli za mnom. Odlučio sam vratiti se u Obućaru, gdje sam spremio pištolj, pušku, streljivo i uniformu. U Obućaru sam stigao kroz bašte, obukao ponovo uniformu, uzeo naoružanje i odlučio da predaje nema. Ili ću se boriti do smrti ili u proboj. U Obućari sam se susreo s ostacima Turbo voda i rekao sam im što mi se dogodilo. Tomica Jakovljević je rekao – ideš sa mnom. Petorica smo krenuli u proboj, Robert Zadro, Tomica Jakovljević, dva čovjeka koji su iz Njemačke došli braniti Vukovar i ja. Roberta Zadru jedva smo uspjeli nagovoriti, htio se boriti do smrti, ispričao je Mauzer. Otpor Vukovara je bio slomljen, Blago Zadro mrtav, a Turbo vod rasturen. Neki su poginuli, neki završili u logorima, a Mauzer, Zadro i Jakovljević su se na koncu probili iz okruženja. Zapovjednik Robert Zadro poginut će nepunih pet mjeseci kasnije, na Kupresu. Vukovarska ratna priča za Turbo vod bila je završena. Kad bi netko poželio snimiti ratni film o Vukovaru, film o Turbo vodu, o osamnaestoro ljudi koji se bore na život i smrt, bio bi idealan predložak.
