Foto Reuters
Šalje se neodgovorna i neutemeljena poruka da će ovaj sporazum olakšati plasman roba i proboj hrvatskih malih i srednjih poduzetnika na američko tržište, no dokumenti koje sam pročitao to ne sugeriraju, kaže Davor Škrlec iz ORaH-a
Pregovori koji se intenzivno vode između Europske unije i Sjedinjenih Američkih Država oko Transatlantskog trgovinskog sporazuma (ili TTIP) u dobrom dijelu svijeta, sve više i u Hrvatskoj, izazivaju protivljenje građana. Negoduje se ponajprije zbog velike tajnovitosti koja se nadvila nad protokol usuglašavanja stavova između SAD-a i Unije, pa mnogi u TTIP-u traže neke dobro skrivene zamke. Strahuje se, naime, da je ovaj sporazum netransparentan poradi svojih štetočinskih karakteristika za društvom, i to u brojnim sferama: od prehrane, do zagađenja okoliša.
Zastupnik ORaH-a u Europskom parlamentu Davor Škrlec, koji je imao priliku vidjeti onaj dio ovog sporazuma koji izaziva i najviše prijepora, tajnovitost ipak opravdava, ali samo u nekim segmentima. Naime, jedan dio ovog sporazuma odnosi se na trgovinu, to jest na procedure po kojima nastaju pojedini proizvodi i kako oni dospijevaju na tržište.
– U tom dijelu sporazum se dotiče i određenih tajni industrije. S obzirom na to da potpuna transparentnost u pregovaranju zahtjeva da se govori i o tim tajnama, obje pregovaračke strane, dakle SAD i EU, vode o tome računa i nerado otvaraju pojedina poglavlja. To je jedan od glavnih razloga da sporazum nije dostupan široj javnosti. Drugi leži u tome da su pregovarači svjesni toga da ishod ovog sporazuma nije izvjestan; on na kraju može biti odbačen i prema tome nitko ne želi sada svoju tehnologiju, koja je godinama razvijana i u koju je uložen veliki novac, olako staviti na pladanj i tako ugroziti svoje gospodarstvo i njegovu globalnu konkurentnost, kaže nam Davor Škrlec.
Velika obeštećenja
No, ovog EU zastupnika ipak štošta drugo zabrinjava. Prije svega to da se u hrvatskoj javnosti ne problematizira to da sporazum nameće i visoka obeštećenja u slučaju da neka država raskine ugovora s kompanijama ili na neki drugi način ugrozi profit. Primjerice, mijenjajući legislativu. U tom smislu, Škrlec podsjeća na to da je Hrvatska već imala jedna vrlo nezgodno iskustvo. Radi se o poznatom slučaju Enron u vrijeme vlade Ivice Račana kada je Hrvatska morala platiti pozamašan novac za naknadu štete zbog raskida ugovora s ovom kompanijom.
– Hrvatska već ima potpisan jedan takav sporazum sa SAD-om i iskustva nam nisu najbolja. Doista je neshvatljivo to da je taj dio sporazuma u nas potpuno marginaliziran. S druge strane, sve razvijenije zemlje EU, posebno Njemačka i Švedska, upravom u ovom segmentu vide najveći problem sporazuma. Tim zemljama je posve nedopustivo to da kompanije mogu tražiti doista velika obeštećenje ako procijene da je država ugrozila njihov kapital promjenom pojedinih propisa ili zakona. Ovaj problem je naročito izražen u području zaštite okoliša. Primjerice, može se dogoditi takva situacija u kojoj će američka kompanija tužiti Hrvatsku zbog njezine odluke o tome da smanji dopuštenu razinu emisije štetnih plinova ili pak da porijeklo i sastav hrane bude transparentno deklarirano na proizvodu, ilustrira Davor Škrlec.
Prema njegovom mišljenju Transatlantski trgovinski sporazum prijeporan je i segmentu prilagođavanja mjernih standarda. Naime, u potpunosti SAD ne prihvaća svjetske mjerne standarde.
– Ovo izaziva dosta nesuglasica, jer će potrošači biti dovedeni u zabludu kad budu morali nešto mjeriti ili vagati u drugom mjernom sustavu. Također, problem predstavlja način pakiranja, kao i same procedure testiranje pojedinih proizvoda, posebice u kozmetičkoj, prehrambenoj i farmaceutskoj industriji. S obzirom na to da je EU prihvatila svjetske mjerne standarde, pitanje je kako će i kada će to učiniti Amerika, imajući pri tome na umu da se ipak radi o golemom tržištu koje se pak u nekim detaljima razlikuje na federalnoj razini, dok sve to još prate brojne ustanove i institucije, upozorava Škrlec koji apelira na hrvatsku Vladu da konačno napravi analizu koja će utvrditi hoće li hrvatsko društvo i gospodarstvo od Transatlantskog trgovinskog sporazuma imati više štete ili koristi.
Posebno kad se zna da će sporazum regulirati intelektualna prava i novu razinu digitalizacije društva. U svakom slučaju, Vlada premijera Milanovića ostavlja vrlo neozbiljan dojam na građanstvo kad nonšalantno daje bespogovornu privolu za ovaj sporazum. Škrlec ocjenjuje to da se Hrvatska tako nepotrebno stavlja u podređeni položaj; unatoč svemu ipak se ovdje radi o partnerskom sporazumu, a ne o robovlasničkoj tiraniji.
– Sporazum se tiče i sustava edukacije, javne uprave i javne nabave. Bilo bi dobro da se analizira kako će to utjecati na naš sustav. Umjesto toga u zadnje vrijeme šalje se neutemeljena i neodgovorna poruka javnosti o tome da će ovaj sporazum olakšati plasman roba i proboj hrvatskih malih i srednjih poduzetnika na američko tržište. Međutim, dokumenti koje sam ja imao priliku pročitati to ne sugeriraju. To mogu ilustrirati s time da su u pojedinim dijelovima SAD-a i na snazi zakoni stari stotinjak godina, k tome oni uopće nisu mijenjani do današnjih dana.
Postavlja se pitanje: kako objasniti kongresu, senatu ili građanima da se sada moraju mijenjati zakoni koji već desetljećima funkcioniraju i po kojima oni međusobno trguju, a kako bi pojedine naše robe mogle dospjeti na američko tržište. Čini mi se da će ti procesi i prilagodbe i u Americi trajati dugi niz godina. Prema tome, hrvatsko gospodarstvo morat će mijenjati svoju strategiju: nužno je razvijati usko specijaliziranu industriju i tražiti tržišne niše, upozorava Škrlec i skreće pozornost na to da u dostupnoj dokumentaciji malo toga piše, ili ništa, o nekim temama koje su od globalnog značenja i vitalno utječu na živote građana.
GMO na mala vrata
Ponajprije se misli o genetski modificiranoj hrani. Jednako tako, o energiji, kemijskoj industriji i zaštiti okoliša. Prema svemu sudeći, u tom dijelu sporazuma kriju se određene klopke. To se može dočarati podatkom o tome da u Americi nije obavezno naznačivati da je hrana genetski modificirana ili tretirana posebnim hormonima. Postoji stoga opravdana bojazan da bi ista takva hrana mogla završiti i na europskom tržištu bez odgovarajuće deklaracije. Strah pojašava spoznaja da je Europa već učinila određene ustupke u tretiranju GMO sjemena. Ako Europa nastavi popuštati, vrlo je vjerojatno da će takva američka prehrambena industrija lako prodrijeti na europsko, pa tako i hrvatsko tržište. Na mala vrata ušla u Hrvatsku bi ušla GMO hrana.
– EU mora se izboriti za to da prehrambeni proizvodi nose GMO deklaraciju. No, neke dijelove sporazuma doista čovjek mora pažljivo pročitati, i to nekoliko puta, da bi pokušao dokučiti što zapravo piše između redaka. To jest, otkriti gdje je »kvaka 22«, ocjenjuje Škrlec i napominje da su se Amerikanci puno bolje pripremili za pregovore.
Na hrvatskom primjeru to ilustrira s mogućnošću da će velike američke kompanije dobiti priliku sudjelovanja u natječajima javne nabave koje raspisuju državne kompanije i javna uprava. S obzirom na to od poslova s državom živi nemali postotak hrvatskog gospodarstva, jasno je kakve bi to posljedice moglo imati.
