Agonija Agrokora jednostavno je u potpunosti, poput plašta, prekrila Hrvatsku. Ništa čudno, radi se o najvećoj i najznačajnijoj firmi ne samo kod nas, nego i u susjednim zemljama. Pad takve korporacije može odvući desetke tisuća obitelji u nepovratni financijski kaos, a gospodarstvo jedne zemlje, od brzorastućeg preko noći pretvoriti u recesijsko.

Tako nam se kriza, nakon kratke pauze, prikrada s domaćeg terena, jer dok smo bili »u banani i visjeli o niti« (Ivo Sanader) prije devet godina zbog Lehman Brothersa i globalne krize koju je njihov pad izazvao, a od 2011. godine i zbog Grčke i europske dužničke krize, nova recesija neće biti krivnja »viših sila«, izvanjskih faktora na kojem mala zemlja može tek marginalno, ako i toliko utjecati. Ne, nova kriza, ne dao je Bog, bila bi čisti »made in Hrvatska«, 100 posto hrvatski proizvod poput mnogo onih koji su nas donedavno gledali s Konzumovih polica.

No, odvijanje ove hrvatske drama svih drama, međutim, ne znači da je sve ostalo stalo i da se u pozadini ne odigravaju događaji koji bi u dobroj mjeri odredili pravce življenja u ovoj zemlji. Štoviše, kako se čini, uporno se iscrtavaju  nove granice slobode, a otpor kao da je sve slabiji.

Stier poput Trumpa

Jedna od sistemskih važnih podjela u svijetu demokratskih zemalja se posljednjih dana pomalja kao ključna; ona između liberalnih i neliberalnih demokracija (posljednje dvije riječi su zapravo oksimoron, jedna druge značenjski potiru, ma koliko se rodonačelnici ideje o neliberalnim demokracijama upirali dokazati suprotno).

Hrvatska se posljednjih godinu i po dana sve opasnije i čvršće približava potonjima, zemljama u kojima je konzervativna revolucija već uspjela promijeniti društvo i koje su, zapravo, kucajuća bomba u srcu ovakve Europske unije (prije svih Mađarska i Poljska).

Posljednji korak u tom pravcu (zacrtanom »slavnim« referendumom protiv gay brakova iz 2013. godine) napravljen je ovih dana kad je Hrvatska odbila sudjelovati u financiranju globalne kampanje »She decides«. 

Ta kampanja je odgovor na potez Donalda Trumpa kojim je suspendirao američki program pomoći nevladinim organizacijama koje promiču reproduktivna prava žena u siromašnim krajevima svijeta.

Novac prikupljen u akciji namjerava se utrošiti na spolno obrazovanje, planiranje obitelji, zdravstvenu, posebno ginekološku skrb, prevenciju spolnih bolesti i pravo na sigurni i legalni pobačaj u najsiromašnijim zemljama na svijetu. Na prvu donatorsku konferenciju pozvano je pedesetak zemalja, među kojima nije bilo Hrvatske, a kako veli Ministarstvo vanjskih poslova, Hrvatska u tome ni ne namjerava sudjelovati.

Jer, Hrvatska je ipak zemlja »molitelja«, »hodova za život« i burnog svjetonazorskog rata kojim se uspjelo spriječiti uvođenje zdravstvenog i građanskog odgoja u škole.

No, kako Hrvatska ipak nije samo ono što u svojim snoviđenjima imaju Davor Ivo Stier i Željka Markić, neki od ukinutih školskih programa provodit će se na lokalnoj razini, gdje ljevica osvoji vlast. Štoviše, u Rijeci se već eksperimentalno provodi program građanskog odgoja.

Ništa čudno, reći će površno informirani promatrač, pa Rijeka je tvrđava ljevice već desetljećima i jasno je da je grad senzibiliziraniji od ostalih za širenje, a ne sužavanje prostora slobode (što su pokazali i rezultati spominjanog referenduma otprije četiri godine – protiv ustavnog ograničavanja pojma brak na zajednicu muškarca i žene u Rijeci je bilo 59,27 posto birača, u cijeloj Hrvatskoj tek 33,51 posto).

Stvari bi se, međutim, vrlo brzo mogle dramatično promijeniti.

 Iz crvenog u crno

Čvrsta desnica, naime, nema baš previše šansi za pobjedu u velikim hrvatskim gradovima. Najdesniji kandidat sa šansama za pobjedu je Milan »Tito za reverom« Bandić. U Osijeku je veliki favorit nezavisni Ivan Vrkić kojeg podržavaju SDP i HNS.

Plenkovićev kandidat light desnog centra Kristijan Staničić, naime, sudeći po anketama ne figurira kao favorit za drugi krug. To mjesto je preuzeo nezavisni kandidat Hrvoje Burić, kojeg anketne brojke u drugom krugu svrstavaju rame uz rame s Vojkom Obersnelom. Onim koji je još prije osam godina paradirao s majicama »Samo prvi krug«.

Stari SDP-ov igrač tako je po prvi put zaozbiljno suočen s mogućnošću poraza, što je dosta bizarna činjenica s obzirom na svjetonazorsku opredijeljenost grada kojeg vodi. A nešto vjerojatno govori i o zadovoljstvu građana postignutim za vrijeme Obersnelovih mandata.

Kvaka je u tome da Hrvoje Burić nije »obični« nezavisni kandidat, koji se otprhnuo iz naroda, aktivist koji želi promijeniti ustajalu rutinu. Hrvoje Burić je dugogodišnji HDZ-ov riječki igrač, čovjek koji je i prije četiri godine, samo kao Karamarkov izbor, ratovao u dva kruga protiv Obersnela (i uvjerljivo izgubio).

A onda su stvari postale doista gadne.

Krajem iste godine Burić je smijenjen s funkcije potpredsjednika riječkog HDZ-a zbog tučnjave sa stranačkim kolegom na Korzu. Kad je došlo vrijeme izbora (onih 2015. godine) nije bio ni blizu stranačke liste za Sabor. Pa je, kad je polako postajalo očito da bi Vlada Tima Oreškovića mogla pasti, napustio stranku. I sad se, na neku foru, uspijeva brendirati kao nezavisni borac za moderni grad.

Što je posebice zanimljivo u kontekstu njegovih inicijativa iz oporbenih vremena; Burić je tražio da se u Rijeci izgradi spomenik Franji Tuđmanu. Ratovao je s Oliverom Frljićem, koji ga je čak optuživao da stoji iza poznatih nasilnih prosvjeda pred kazalištem.

Moderna Rijeka, iz priče ozbiljnog pretendenta za gradonačelničko mjesto, tako odjednom počinje vonjati na puku suprotnost onome kako je taj grad dosad doživljavan. Iz crvene bi se mogla odjednom prometnuti u crnu, ili makar tamno, tamno modru prijestolnicu. U grad koji umjesto slobodarskih provokacija u Hrvatsku i Europu izvozi namrgođene spomenike stvarateljima Domovine i domoljubnu umjetnost.

Luđe od najluđih snova konzervativnih revolucionara u Hrvatskoj.

A tako blizu.