Straha nema

TKO KONTROLIRA OBALU Nema sankcija za nezakonitu prodaju vezova čija cijena iznosi i po 10.000 €

Darko Pajić

Snimio Vedran KARUZA

Snimio Vedran KARUZA

Vez ponekad gotovo ima vrijednost stana, pa se i rentanjem itekako isplati baviti pogotovo ako se takva osoba ne mora bojati kaznenog progona, naplate kazne ili neke druge sankcije. Sudeći po ponudi u oglasima straha nema



Vez mnogima vrijedi suhog zlata. Šta će vam barka ako je nemate gdje staviti. A vezova generalno ima premalo. Potražnja je daleko veća od kapaciteta, pa se stoga treba snaći, imati poznanstvo ili dobru vezu. Isplati li se kupiti za 2, 3 ili čak 5 tisuća eura staru rasklimanu barku, koja jedva pluta i ne vrijedi više od 300 eura? Zvuči kao sulud potez, ali nije ako s tom barkom kupujete i vez, iako ga zakonski nitko legalno ne može kupiti, već samo konzumirati pravo korištenja. Vez je dio pomorskog dobra i tu vlasništvo ne igra, isključivo se može govoriti o korištenju do kojeg također nije lako ni jednostavno doći, ali se i to korištenje može u praksi tretirati kao čisto vlasništvo, iako je i to nezakonito.


Vez ponekad gotovo ima vrijednost stana, pa se i rentanjem itekako isplati baviti pogotovo ako se takva osoba ne mora bojati krivičnog progona, naplate kazne ili neke druge sankcije. Sudeći po ponudi u oglasima straha nema. Često čak i prodaja barki ide zajedno s dragocjenim vezom. Zanimljiv je primjer sljedećih oglasa koji su objavljeni jedan do drugog:


– Tražim vez za najam na području Zadra, prednost ima vez u Sukošanu, Bibinju ili Biograd na moru, za brod cca. 8 m dužine do 500 €/godišnje. Vez bi unajmio za više godina…., kaže se u prvom oglasu, a odmah u idućem navodi sljedeće:




– Prodajem vez za brod u Zadru, za kupce s prebivalištem u Zadarskoj županiji. Vez je na odličnoj poziciji, zaštićen od svih vremenskih nepogoda. Struja i voda uključeni, kaže se u drugom oglasu. Za vjerovati je da će tražitelj veza na kraju pronaći prodavatelja veza u Zadru, moguće je past će i dogovor, koji pokazuje kako se u praksi rješavaju stvari. Pitanje je tek hoće li se dogovoriti oko cijene.


Liste čekanja


Nije to samo Zadar, oglasa ima doslovno sa svih strana, gdje god ima mora. Cjenik je također zanimljiv. Recimo, vez na molu u Bibinju, prodaje se, točnije »ustupa«, kako je naveo prodavatelj, za 35.000 kuna s napomenom kako je vez zaštićen od bure i nevera. Vez u lučici Ičići pokraj ACI marine, koji može primiti brod do 6 metara dužine, prodaje se po početnoj cijeni od 10.000 eura. Ima i ovoga: Prodajem vez za brod do 8 metara dužine u mjestu Marina kod Trogira u samom centru mjesta na rivi – cijena 37.420 kuna. Nije samo prodaja u igri, iznajmljivanje vezova također je raširena djelatnost. Jedan Zagrepčanin u Selcu nudi najam veza za barku po cijeni od 5.200 kuna godišnje. Ponuditelj iz Trogira ima čak dva veza, prvi je za barku dužine do 8,5 metara i za njega traži 200 eura mjesečno, a drugi je za barku do 6,5 metara, pa je i cijena manja, svega 150 eura. Njemu je posao očito procvjetao kad za »svoje« vezove trži koliko i za najam solidnijeg stana, pitanje je tek je li čovjek uspio u onome što bi trebalo biti nemoguće, a to je otvoriti vlastitu malu marinu i baviti se najmom vezova. Cijene jako variraju i ponajviše ovise o lokaciji. Traženi su itekako i u velikim gradovima, primjerice oglas u kojem se nudi ustupanje veza u Mrtvom kanalu u centru Rijeke cijena iznosi 8.000 kuna, ali se nudi i popust na gotovinu.


Ipak, nije uvijek nužno plaćati, pogotovo ne ako je osoba vlasnik nekretnine na obali uz koju postoji i stečeno pravo na korištenje veza.


U mnogim lučicama, iako niti to nije svugdje isto, pravo korištenja veza prenosi se s koljena na koljeno i predmet je ostavinskih rasprava tako da u praksi mnogi doista mogu tretirati vez kao vlastitu imovinu, iako nitko za niti jedan vez ne može imati vlasnički list. Ali se isti uredno prenosi s generacije na generaciju. A ovdje su pak moguća raznovrsna i maštovita rješenja ovisno o tome kakva je situacija u obitelji. Nekome će punica prepisati svoj vez, netko drugi će pak krenuti u suvlasništvo barke te tako doći do dragocjenog veza, moguće je čak da i suvlasnika ima više od dvoje, važno je samo da uz nju ide i vez. Kriteriji su rastezljivi, u mnogim lučicama postoje liste čekanja i ne može se tek tako doći na red. Obavezno se mora imati i stalno prebivalište u mjestu koje ima svoju lučicu ako želite doći do veza. Često se tako zna dogoditi da netko iz Zagreba ili bilo kojeg drugog grada u unutrašnjosti, prijavi prebivalište na otoku ili negdje drugdje na obali ako tamo ima nekretninu. Sve zbog veza. Stvari mogu postati i daleko gore ukoliko netko naprosto odluči iskušati sreću, a pritom ima dovoljno drskosti i hrabrosti, pa svoj problem riješi tako što će na brzinu položiti kakav kameni blok u more i onda postaviti bovu. Do legalne dozvole za bilo kakve radove na pomorskom dobru teško je doći, ali to nipošto ne znači da se ne isplati loviti u mutnom. Nasuti komadić obale ili nelegalno napraviti kakav molić moguće je, jer je upitno hoće li se takav prekršaj uočiti na vrijeme, kao i hoće li biti uopće sankcioniran ili će se naprosto prihvatiti novo stanje na terenu.


Imati vez nužno ne znači da se isti ne može i izgubiti, jer nije uvijek uputno ostaviti vez na duže vrijeme bez barke zato što je moguće da isti bude dan nekom drugom na korištenje. Ima slučajeva kad na vezu barka trune godinama i nikada ne isplovljava, važno je samo da je tamo, jer tako čuva vez.


Tko isplovi, vez izgubi


Oni koji ipak brinu o svojim plovilima obično će zbog popravka i održavanja svoju barku jednom godišnje izvaditi iz mora. I to može biti rizik. Upravo takav slučaj dogodio se luci Krk, a riječ je o vezu kojeg koristi Marin Franolić. On je to činio više desetljeća, a sada više nije u mogućnosti, jer je na njegovom vezu druga barka. Priča je pomalo bizarna, jer je na papiru sve u najboljem redu, a u praksi ništa ne funkcionira kako treba. Riječki odvjetnik Zoran Šamanić angažiran je u ovom slučaju, ali sam kaže kako je riječ o pomoći prijatelju, a ne o klasičnom odnosu odvjetnika i stranke u postupku. Šamanić je, naime, prijatelj s Franolićem, a suvlasnik njegove barke je Šamanićeva majka. Tako se dogodilo da je Šamanić u nekoliko navrata išao s Franolićem u Lučku upravu Krk kako bi se razjasnilo kako je uopće bilo moguće da Županijska Lučka uprava Krk još 2015. godine bez pitanja korisnika veza i bez prethodne najave, jednostavno preda isti vez na korištenje drugoj osobi. Apsurd je tim veći što je Franoliću 2016. godine, dakle već u razdoblju kada vez više nije mogao koristiti iz ŽLK ponuđen na potpis novi ugovor o korištenju veza, kojeg je Franolić i potpisao, te cijelo vrijeme plaća propisanu naknadu. Jedini problem je što vez i dalje ne može koristiti.


– Ključno pitanje koje postavljam jest zašto Županijska Lučka uprava Krk onemogućuje Marinu Franoliću korištenje veza za privez barke kako je navedeno u ugovoru sklopljenim sa ŽLK Krk 2. studenog 2016. godine, iako je korisnik uredno platio godišnju naknadu propisanu tim ugovorom, koji je zamijenio prethodno postojeći dugododišnji ugovor o korištenju istog veza. Na to pitanje nema suvislog i racionalnog odgovora, ističe Šamanić nakon čijeg je dopisa svoj odgovor poslala i ŽLU Krk u kojem se između ostalog navodi kako je sporni vez 159 slobodan i nitko ga ne koristi, te dodaje kako Marin Franolić svoje plovilo nije imao na vezu od 2015. godine.


– Plovila tamo vjerojatno nije bilo i duže, ali to ne možemo sa sigurnošću konstatirati, pa sve do danas. Novi ugovor je sklopljen,. ali je očito da se predmetno plovilo ni tada nije nalazilo na za njega predviđenom vezu. Korisnik je prekršio ugovor o vezu u komunalnom dijelu luke zato što nije prijavio izbivanje njegovog plovila s veza, te članak 3. u kojem se navodi da se upotreba stalnog veza ne proteže na suvlasnike plovila osim na osobe koje su korisnikovi srodnici po pravoj liniji do bilo kojeg stupnja, a evidentno je da je taj isti vez koristio i gospodin Zoran Šamanić čime je prekršio navedeni zakon te Lučka uprava može raskinuti ovaj ugovor, navodi se u pismenom odgovoru, kojeg potpisuje v.d. ravnatelja ŽLU Krk Antun Mišta.


Nerealni zahtjevi


Zoran Šamanić ističe da ga je ovakav odgovor razljutio ponajviše zbog silne nekompetentnosti i neozbiljnosti, kao i zbog neistina koje se u njemu nalaze.


– Nevjerojatno je da oni uopće tvrde da je taj vez slobodan, iako znaju da to nije točno. Isto se odnosi i na njihovu tvrdnju kako Franolić taj vez nije koristio od 2015. godine, a vjerojatno i duže nakon čega priznaju kako to ne mogu sa sigurnošću konstatirati. Pa kako onda uopće mogu nešto tvrditi ako nisu sigurni u to? Kako su pak uopće mogli ustvrditi da sam i ja koristio taj vez apsolutno je neshvatljivo, jer nisam ni suvlasnik plovila niti sam taj vez ikada koristio, a čak i da jesam, to ne smije imati utjecaj na poštivanje ugovora o korištenju, kojeg je ŽLU Krk potpisala. Način njihovog postupanja je takav da već godinama nikakve odgovore ne žele dati, a onda kad su to ipak učinili pokazali su potpunu nekompetentnost. I što sada? Razmišljam o tome da napišem pritužbu na njihovoj stranici, nemam što drugo učiniti, jer pitanje je koja institucija njih kontrolira i sankcionira, tko bi trebao reagirati i postoje li ikakve sankcije za njihove propuste, govori Šamanić dodajući kako je više puta bio u ŽLU Krk, kao i da je pismeno traženo oslobađanje veza. Sve je bilo uzalud.


S druge strane, dodatno pojašnjenje, kojeg smo zatražili iz ŽLU Krk ponešto se ipak razlikuje od pismenog odgovora u kojem se ponovo tvrdi da je sporni vez br. 159 slobodan, ali je mjesta ipak nešto manje nego prije. Viši stručni suradnik u ŽLU Krk Dragan Mrakovčić ističe kako na cijelom Krku u 23 luke ima oko 3.200 vezova, kao i da trenutno postoji još oko 1.000 dodatnih zahtjeva za vezove.


– Zakonski pravo na vez imaju svi stanovnici Europske unije, a mi svojim pravilnikom i jasno utvrđenim kriterijima nastojimo omogućiti da domicilno lokalno stanovništvo lakše može doći do prava na korištenje svog veza i ipak ima određenu prednost pred svima ostalima. Naknada iznosi oko 120 kuna po metru godišnje, dakle prosječna cijena bila bi oko 600 kuna za barku dužine 5 metara. Imamo i redare koji kontroliraju stanje u svim lukama, fotografiraju situaciju i redovito prate što se događa. Tako je i za ovaj vez, gdje je i dalje slobodan vez br. 159 i isti se može koristiti. Međutim, korisnik misli da su dva veza ovdje njegova, odnosno i susjedni vez br. 160 što nije slučaj i tamo je doista privezana jedna barka dužine 8 metara. Čim netko ne drži barku duže vrijeme na vezu, a takav je slučaj s gospodinom Franolićem, susjedi se prošire. Međutim i sada tamo ima dovoljno mjesta i može se privezati barka duga 4,5 metara. S obzirom na to da već godinama vez nije korišten postoje uvjeti za raskid tog ugovora, a to potvrđuju i fotografije na kojima se vidi da je taj vez prazan. Riječ je o dosta osjetljivim pitanjima i mi pokušavamo izaći u susret korisnicima, ali su ponekad i njihovi zahtjevi nerealni, ističe Mrakovčić, čiji odgovor pokazuje koliko je priča o korištenju vezova kompleksna. Tko je u ovom slučaju više ili manje u pravu teško je procijeniti, ali je izvjesno da se vez mora čuvati. A to u praksi nije uvijek jednostavno.


Teorija jedno, praksa drugo


Iz ovog primjera otvara se čitav niz drugih problema, jer često osobe, koje smatraju kako su njihova prava na korištenje veza na bilo koji način povrijeđena, ne znaju kome se žaliti, odnosno ne znaju tko je institucija koja bi morala efikasno kontrolirati rad lokalnih lučkih uprava, odnosno kontrolirati kako se dodjeljuju vezovi i po kojem kriteriju. Zanimljiv je tako i slučaj osobe, čiji je identitet poznat redakciji, koja je imala pritužbu zbog oduzimanja obiteljskog veza, kojeg je ona naslijedila nakon suprugove smrti, ali joj je vez oduzet bez prethodne obavijesti o raskidu ugovora i bez prava žalbe. Ona je tako odlučila pomoć zatražiti od pučkog pravobranitelja, koji je slijedom tog zahtjeva reagirao i zatražio dodatne informacije od nadležne lučke uprave. Dakle, vez je postao pitanje povrede građanskih prava, a pučki pravobranitelj osoba, koja bi trebala odigrati ulogu nepristrane institucije, koja će meritorno i stručno procijeniti poštuju li se zakonske odredbe ili ne, odnosno je li sve što se zbiva u ovom slučaju u skladu sa Zakonom o pomorskom dobru i morskim lukama i Zakonom o koncesiji, podzakonskim aktima i pravilnicima u postupanju lučke uprave. Stvar je sama po sebi apsurdna, ne zbog toga što se radi o potcjenjivanju stručnosti pučkog pravobranitelja, već što ova institucija doista ne bi trebala imati važniju ulogu u kontekstu arbitriranja i odlučivanja oko sporova nastalih na pomorskom dobru. A to nažalost nije slučajno.


Na papiru se zna tko bi trebao imati glavnu riječ jer upravni nadzor provode ovlašteni državni službenici Ministarstva i ureda državne uprave u županijama, a inspekcijski nadzor provode inspektori pomorskog dobra Ministarstva i inspektori lučkih kapetanija. Naoko stvari dobro izgledaju, ali je u praksi sasvim drugačije.U svim županijama i resornom Ministarstvu za kontrolu zbivanja na pomorskom dobru, dakle za upravne i inspekcijske postupke nema više od 20 zaposlenika ukupno, koji usput rečeno imaju obilje drugih obveza i zadaća uglavnom administrativne prirode. Očekivanje da bi tako zanemarivo mali broj ljudi mogao biti izuzetno efikasan u najmanju je ruku nerealno pogotovo ako se uzme u obzir da je hrvatska obala duga oko 1.800 kilometara, odnosno ukupno oko 5.800 kilometara kada se toj brojci pridodaju i otoci. Tih 5.800 kilometara obale s unutarnjim morskim vodama i teritorijalnim morem je hrvatsko pomorsko dobro, koje obuhvaća ukupnu površinu veću od jedne trećine Republike Hrvatske. Zbog toga govorimo o jednom od najdragocjenijih i najvrijednijih resursa hrvatske države. Ipak, na tom području nije kvalitetno riješen niti zakonodavni okvir, a bizarni paradoks kaže da se izmjene i dopune Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama dogovaraju i pripremaju već više od deset godina, da su ove promjene najavljivale sve vlade u navedenom razdoblju, a bilo ih je čak 5, pa svejedno zakonske izmjene još uvijek nisu usvojene i saborska odluka se i dalje čeka. Istovremeno, sve je više ekscesnih situacija, dovoljno je prisjetiti se afere s koncesijom za plažu Bola na Braču, koja se ne bi ni mogla dogoditi da Hrvatska ima dobro uređeni sustav kontrole i zaštite pomorskog dobra, odnosno jasne utvrđene kriterije koji precizno određuju koje plaže i koja površina plaža može biti u komercijalnoj funkciji, odnosno koja točno površina na svakoj plaži mora biti besplatna i dostupna svakome kao opće dobro.

Kadrovski deficit


Branko Kundih, jedan od najvećih domaćih stručnjaka za pomorsko dobro, autor prve monografije o pomorskom dobru i čovjek koji je vodio prve postupke koncesioniranja u Hrvatskoj, vrlo je kritičan prema postojećem stanju.


– Problemi oko vezova samo su jedan mali segment ukupnog stanja na pomorskom dobru. Resorno Ministarstvo mora selektivno procjenjuje različite slučajeve, jednom primjenjuju Zakon o koncesijama, a drugi put Zakon o pomorskom dobru, jer su zakoni neusklađeni, pa slijedom toga ne možemo ni imati ujednačenu praksu. Pogotovo je problematično što je isto Ministarstvo nadležno za vođenje postupaka o koncesijama i granicama pomorskog dobra, a istovremeno i rješava sporove. Naime, za raspravljanje svih pitanja i rješavanje svih sporova s svezi s davanjem, izvršenjem, opozivom ili izmjenom odluka o koncesiji na pomorskom dobru, nadležno je Ministarstvo protiv čijeg rješenja se ne može izjaviti žalba nego se može pokrenuti samo upravni spor. Još gora situacija je na lokalnoj i regionalnoj razini koja redovno i izvanredno upravlja pomorskim dobrom što obuhvaća brigu o zaštiti i održavanju pomorskog dobra u općoj upotrebi i sanaciju pomorskog dobra usljed izvanrednih događaja i izrade prijedloga granica pomorskog dobra. Tu vlada nevjerojatan kadrovski deficit tako da se u pojedinim županijama pomorskim dobrom profesionalno bave po dvije osobe dok na razini Ministarstva i lokalne samouprave situacija nije ništa bolja. U okolnostima nedorečenih i kontradiktornih zakonskih propisa, izrazite kadrovske neekipiranosti, te bez jasno definiranih ciljeva i strategije nemoguće je upravljati pomorskim dobrom. Istina je da Zakon propisuje kako je pomorsko dobro od interesa za Republiku Hrvatsku i ima njezinu osobitu zaštitu, ali praksa i život takvu dobru namjeru zakonodavca u cijelosti demantiraju. Posljedica takvog stanja je da su ljudi često zbunjeni, jer ne znaju kome se žaliti. Neki lučki kapetani će im reći da to nije u njihova nadležnost, jer mnogi od toga bježe, a neki će postupiti suprotno. Istovremeno se Državna komisija za kontrolu javne nabave u postupcima davanja koncesija kada se radi o pomorskom dobru proglasila nenadležnom i prebacila lopticu Ministarstvu mora i sve to može trajati jako dugo ili završiti ignoriranjem žalbi, ističe Kundih, koji zatim iznosi i neke važne smjernice kod izmjena i dopuna zakona, koje se tiču dodjele vezova i kotrole na terenu. Prije svega je potrebno zadržati intenciju jasnih kriterija pri dodjeli vezova za domicilno stanovništvo, koje treba imati prednost pred ostalima u segmentu komunalnih vezova . Istovremeno je bitno zadržati i određenu socijalnu komponentu kako bi i lokalni stanovnici slabije platežne moći mogli povoljno ostvariti pravo na vez. U okviru javnih luka potrebno je razlikovati lučko područje u funkciji komunalnog, nautičkog i ribarskog veza od sportskih lučica koje su luke posebne namjene.


– Istinske sportske luke treba svakako zaštititi, ali se pritom ne smije dozvoliti da se sportske luke pretvaraju u svojevrstan supstitut marina i fukcioniraju na komercijalnom principu, te predstavljaju nelojalnu konkurenciju marinama i to je također potrebno riješiti izmjenama postojećih zakonskih odredbi. Postojala je svojevremeno ideja da se ide u centralizaciju lučkih uprava tako da o svemu odlučuju županijske lučke uprave. Osobno sam bio protiv toga i zalagao sam se za decentralizaciju sustava županijskih lučkih uprava posebno kada se radi o otocima. Zalažem se i za radikalno kažnjavanje i sankcioniranje divlje gradnje, bacanje smeća u more, nasipavanja plaža, nelegalnih privezišta, ali to traži temeljitu reorganizaciju upravnog i inspekcijskog nadzora. Potreban je radikalan pristup i odmak od postojećeg stanja upravljanja pomorskim dobrom posebno kada se radi o Republici Hrvatskoj kao nosiocu izvorne vlasti na pomorskom dobru. Neophodno je osnivanje kompetentne ustanove za upravljanje pomorskim dobrom koja prvenstveno treba imati jasno definirane nadležnosti u procesu integralnog upravljanja pomorskim dobrom. Postojeći sustav upravljanja pomorskim dobrom došao je do granice apsurda, iako predstavlja najveći nacionalni interes. Usporedbe radi, Hrvatske vode ili Hrvatske šume imaju na stotine zaposlenih, koje brinu o vodama i šumama, a ovdje ukupno imamo nekoliko desetaka ljudi koji se bave pomorskim dobrom zaključuje Kundih.


Rupetina u zakonu


Vezovi su dakle samo mali dio ukupnih problema na pomorskom dobru. Ali priča o njima puno toga otkriva. Nezakonito se prodaju, nezakonito iznajmljuju, nezakonito grade, ali se sve to masovno već godinama događa i stvari su eskalirale do te mjere da se nitko nema razloga bojati sankcija. Bilo bi dovoljno kad bi neki inspektor prevrtio oglase, nazvao prodavatelja veza, stupio s njim u kontakt, identificirao prekršitelja i onda odredio drastičnu kaznu. Ali to nema tko napraviti. Rupa u zakonu? Prije bi se reklo da je to rupetina, koja pokazuje da Hrvatska nije sposobna preuzeti nacionalnu odgovornost za ono najvrijednije što ima. Svoju obalu i naše pomorsko dobro. Naše, jer je pomorsko dobro opće dobro, koje bi svatko trebao imati pravo koristiti i u njemu uživati pod jednakim uvjetima.


Uz omogućavanje razvoja i čuvanja obale za generacije koje dolaze. Zbog toga pomorsko dobro mora uživati najveći stupanj zaštite prvenstveno od strane RH. Pritom je važno razvijati svijest i civilizacijsku spoznaju da je to doista naše pomorsko dobro, pa ga nitko umjesto nas i ne može kvalitetno čuvati i razvijati. Možda se i to jednom dogodi. Za početak bi bilo neophodno konačno utvrditi zakonsku regulativu i pritom preslikati dokazano dobra rješenja iz onih zemalja, koje su znale kvalitetno zaštititi svoju obalu, a pritom omogućiti i njezino komercijalno korištenje uz očuvanje prirode i njezinih zakonitosti. Nažalost, čini se da je ova zadaća još uvijek prezahtjevna za Hrvatsku.