U filmu Rajka Grlića »U raljama života« Dunja i Sale (glume ih Gorica Popović i Miodrag Krivokapić) ugoste na večeri par. Gosti su ugledni liječnik i njegova znatno mlađa, ne baš naročito bistra partnerica koja se na večeri pomalo nacvrcala što joj je jezik samo dodatno oslobodilo društvenih spona. Dva su para u razgovoru nekako došla do veoma popularnog i cijenjenog glumca Rade Šerbedžije, a mlada nacvrcana partnerica uglednog liječnika pitala je li istina da Šerbedžija pije. Neugoda je otklonjena odgovorom da glumci inače piju. 

No, mlada partnerica nije se dala smesti i pitala je »A kaj je istina da je on Srbin?« pritom ekspresivno naglasivši njegovu nacionalnu pripadnost. Tek je to bio razlog za neugodu koju je ugledni liječnik otklonio pomalo nervoznom rečenicom »je, ali je čist’dobar glumac«. Tako je Radu Šerbedžiju (koji u tom filmu glumi temeljito nacvrcanog hrvatskog intelektualca kojega je supruga ostavila zbog vodoinstalatera) činjenica da je dobar glumac poštedila moguće neugode jer je, eto, činjenica i da je (ekspresivno naglašen i izgovoren) Srbin. Šerbedžija je znao da će Grlić snimiti tu scenu, dapače Grlić ga je pitao bi li se ljutio na takvu scenu i bi li je mogao snimiti. Scena je jedna od pamtljivijih iz Grlićeva filma, a govori o malograđanštini i tome kako se nečiji, za nekoga potencijalno nepoželjan i podsmijeha vrijedan identitet, može nadvladati ostvari li on u nekom poslu izvanrednu karijeru.

Nevjerojatna nespretnost službe

Tjedan za nama obilježila je smrt Olivera Dragojevića, a voljeni pokojnik bio je žrtva gotovo identične situacije onoj u kojoj se raspravljalo, uz zamjetnu nervozu i neugodu, o etničkoj pripadnosti Rade Šerbedžije. Motivi vjerojatno nisu bili isti, nije se radilo o oživotvorenju latinske izreke »in vino veritas«, već po svemu sudeći o jednoj nevjerojatnoj nespretnosti službe za odnose s javnošću Ureda predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović koju ipak ne treba zanemariti. U sućuti poslanoj obitelji Dragojević predsjednica Republike napisala je »Premda dalmatinskog podrijetla, bio je omiljen i slušan u svim dijelovima Hrvatske, a i šire, uključujući i mnoge udaljene krajeve svijeta, zahvaljujući ponajprije našim iseljenicima koji su njegove pjesme, njegove snimke nosili sa sobom kao trajnu i čvrstu vezu s Domovinom«. Ovom ćemo zgodom ostaviti po strani sve rašireniju nepismenu navadu da se imenica »domovina«, ne na početku rečenice, piše velikim početnim slovom. Zadržat ćemo se na onom »premda« s početka rečenice, dakle na dopusnom vezniku. Napisavši »premda dalmatinskog podrijetla« predsjednica Republike zapravo je kazala da mu je to njegovo podrijetlo bilo otegotna okolnost, odnosno da je biti dalmatinskog podrijetla nešto što zbog nekog razloga ljudima otežava da budu prihvaćeni izvan svog, relativno uskog i malobrojnog, dalmatinskog miljea. Drugim riječima, biti dalmatinskog podrijetla znači u pravilu biti neomiljen, svakako u onim dijelovima Hrvatske koji nisu Dalmacija ili u kojima ne živi velik broj ljudi »dalmatinskog podrijetla«, a i s onim »šire« naziru se neki problemi. Istina, ta rečenica iz sućuti Grabar-Kitarović može se tumačiti i kao pohvala samom Dragojeviću. Eto, usprkos tom svom urođenom feleru, tom svom dalmatinskom podrijetlu, on je uspio. Kakav je to velikan kad je premda tako hendikepiran podrijetlom uspio postići sve što je u karijeri uspio postići.

Naravno, to »premda dalmatinskog podrijetla« je odmah mnogima zaparalo uši. Nije trebalo dugo čekati na reakciju Ureda predsjednice u kojoj je poručeno da se »cijelim tekstom uzdižu vrijednosti upravo Dalmacije i dalmatinskog zvuka i da je poanta cijele sućuti upravo na zajedništvu cijele Hrvatske i iseljeništva, koje je upravo kao Dalmatinac, svojim dalmatinskim zvukom, Oliver Dragojević uspio ujediniti svojim pjesmama«.

Prijekori »zlonamjernima«

I još »potpuno suprotno interpretacijama, ovdje je istaknuto dalmatinsko podrijetlo kao izrazita vrijednost i ujedinjujući čimbenik, a posebno žalosti činjenica da netko to iščitava ikako drugačije«. U toj je reakciji ponovo višekratno naglašeno Dragojevićevo zavičajno podrijetlo, a posebno žalosti činjenica što nekoga žalosti činjenica da se ono što je predsjednica Republike napisala iščitava baš onako kako je predsjednica doslovce napisala. Dapače, ako je dalmatinsko podrijetlo izrazita vrijednost, a tako se navodi, postoje li regionalne vrijednosti u Hrvatskoj koje nisu takve, pa su ljudi nekog drugog regionalnog podrijetla u Hrvatskoj inferiorni onima dalmatinskog podrijetla? Reakcija predsjednice Republike bila je hitra jer je netko na Pantovčaku shvatio da je jezičnom nespretnošću Grabar-Kitarović udarila na ono do čega joj je najviše stalo i što je srž njenog mandata, a to je »zajedništvo«.

Predsjednica inzistira na »zajedništvu« (koje je po definiciji suprotstavljeno nečemu što je ključna odrednica suvremenog društva, a to je pluralnost) i netko je shvatio da je beskrajno nespretno, u vrlo nezgodnom trenutku, sama potkopala tu svoju borbu za zajedništvo suprotstavivši »dalmatinsko podrijetlo« svim drugim podrijetlima u Hrvatskoj kao ono koje je u startu nepoželjno, a da bi se iz njega netko izdigao mora učiniti nešto doista nesvakidašnje, poput Olivera Dragojevića i njegove iznimne karijere. Da je predsjednici Republike zajedništvo važno tamo gdje ga se i ne traži vidjelo se upravo u slučaju smrti Olivera Dragojevića. Sama je istaknula da je poanta sućuti upravo na zajedništvu cijele Hrvatske i iseljeništva (što je nepristojno, jer poanta sućuti je iskazivanje žalosti za preminulim njegovim najbližima), a sama je isticala, i u tekstu koji je zapisala na komemoraciji Oliveru Dragojeviću u Splitu, i njegovu glazbu kao ujedinjujući faktor. Nije poznato da su Hrvati postigli ujedinjenje u ičemu zbog Dragojevićeve glazbe, osim u tome što mnogi njegovu glazbu vole i što u njoj iskreno uživaju, ali kako smo se mogli uvjeriti čitajući medije u regiji njegovu glazbu vole i u njoj uživaju i mnogi koji nisu Hrvati, pa ih se uključuje u »zajedništvo«.

Nogometaši nisu dokinuli razlike

Zajedništvo je postalo politički projekt predsjednice Grabar-Kitarović i kako stvari stoje, prisjetimo li se u posljednje vrijeme učestalog načina ponašanja predsjednice Republike, njen bi slogan za sljedeće izbore mogao biti »zagrljaj zajedništva«. Zajedništvo je takorekuć jučer isticano kao veliko postignuće hrvatske nogometne reprezentacije. Radi se o opasnom projektu koji bi zajedništvo nadredio postojećim i poželjnim razlikama u društvu. Valjda je svakome jasno da nogometaši stvaranjem zajedništva (a to je zajedništvo postojalo samo u pogledu nastupa reprezentacije i to zbog dobre, srčane i požrtvovne igre reprezentativaca i velikog rezultatskog uspjeha, prije Svjetskog prvenstva nogometna reprezentacija je zbog stava prema HNS-u bila jedan od uzroka razdora) nisu dokinuli ni jednu razliku koja prirodno u društvu postoji, od političkih svjetonazora pa nadalje što je znak da usprkos forsiranju zajedništva iz političkih visina za ovo društvo ima nade.