Foto Sergej Drechsler
Gospodarstvo je prošle godine nadoknadilo pad BDP-a od 12 posto, koji se dogodio nakon 2008., ali radnici su ostali zakinuti za taj napredak. Prosječne plaće zaposlenih u našoj državi su zaostale, a lani su bile pet posto niže nego prije krize
Javnosti je promaknuo »povijesni« podatak da je Hrvatska prošle godine napokon izašla iz dugogodišnje ekonomske krize. Njezini građani, međutim, u prosjeku nisu izašli iz krize, jer ne uživaju plodove gospodarskog oporavka, već su više ili manje ostali materijalno zakinuti. Hrvatske prosječne plaće, primjerice, lani su realno bile pet posto niže nego prije 10 godina, prema objavi Instituta europskih sindikata (ETUI).
Službene potvrde o formalnom izlasku zemlje iz krize još nema, jer će konačne podatke o rastu gospodarstva u prošloj godini Državni zavod za statistiku (DZS) objaviti tek na kraju veljače.
Istina, Hrvatska već godinama bilježi gospodarski oporavak i izašla je iz ekonomske recesije. Ali to ne treba miješati s izlaskom iz krize. Izlazak iz recesije znači da je neka zemlja postigla gospodarski rast barem dva tromjesečja zaredom. U Hrvatskoj taj neprekidni oporavak gospodarstva traje od kraja 2014. godine, a godišnje stope rasta iznose blizu tri posto. Međutim, izlazak iz gospodarske krize formalno se događa tek onda kada zemlja dostigne i prestigne razinu bruto domaćeg proizvoda (BDP) koju je imala prije ulaska u krizu.
Ukratko, da bi izašla iz krize, Hrvatska je morala nadoknaditi i nadići 12 posto gubitka BDP-a, koji se dogodio nakon 2008. godine – posebice tijekom 2009., kada se gospodarstvo strmoglavilo za dramatičnih sedam postotaka, prema DZS-u. Prema procjeni domaćih ekonomista i Europske komisije, Hrvatska je tu razliku od 12 posto uspjela nadoknaditi i nadići lani, kada se napokon vratila na razinu prije krize.
Raskorak u podacima
Nema sumnje da hrvatske vlasti u tom »povijesnom« povodu neće prirediti proslavu. Podatak prema kojem je Hrvatskoj trebalo čak 11 godina za izlazak iz krize – uz gubitak 200 tisuća radnih mjesta, kao i 300 do 400 tisuća mladih ljudi iseljenih iz zemlje – zaista nije razlog za slavlje. U gorem položaju od Hrvatske u Europskoj uniji samo su Grčka i Italija, koje i dalje nisu dosegnule prijekriznu razinu.
Foto Pixabay.com
Još je žalosnije to što se Hrvatska nalazi među šest članica Unije u kojima su radnici danas realno plaćeni manje nego prije deset godina. U razdoblju od 2010. do 2019. godine u našoj državi su se prosječni paketi plaća – prilagođeni inflaciji, uključujući doprinose za socijalno osiguranje i naknade za plaće – smanjili za spomenutih pet posto.
Svježi podaci ETUI-a pokazuju da su gore prošli samo radnici u Grčkoj i Cipru, gdje su paketi plaća realno pali za 15, odnosno za sedam posto. Zaposlenima u Španjolskoj i Portugalu plaće su realno niže po četiri posto, a u Italiji dva posto. U većini ostalih zemalja plaće su počele osjetno rasti.
Naravno, to se ne uklapa u ružičastu sliku o rastu plaća kojom se dužnosnici hrvatskih vlada hvale već pet-šest godina. Istina je, kako kaže premijer Andrej Plenković, da su minimalne plaće tijekom mandata njegove vlade nominalno porasle oko 700 kuna, a prosječne plaće još više. Ali to nije bilo dovoljno da bi se nadoknadio realan pad plaća od 2009. godine.
Mnogi misle da Europska konfederacija sindikata (ETUC) i njezin Institut pretjeruju. Međutim, valja imati na umu da spomenuti institut ima vrsne ekonomske stručnjake koji ne govore napamet, nego se koriste opsežnom bazom podataka Europske komisije i Eurostata (Ameco).
Do raskoraka u podacima dolazi zato što hvalisavi političari u pravilu govore o nominalnom rastu plaća, koji daju povoljniju sliku. S druge strane, ETUI taj isti nominalni rast radničkih zarada umanjuje za inflaciju, odnosno za poskupljenje robe i usluga, pa na kraju dobiva realni rast ili pad plaća. Dobiva sliku koja više odgovara stvarnom stanju. Primjerice – prema izračunu Instituta – plaće u Hrvatskoj zbog različitih poskupljenja i drugih razloga u razdoblju od 2009. do 2016. realno su padale za jedan posto godišnje, neovisno o tome što su nominalno porasle.
Istini za volju, Plenkovićeva vlada može se pohvaliti da je zahvaljujući sustavnom povećavanju plaća tijekom svog mandata uspjela ublažiti potplaćenost hrvatskih zaposlenika. Dok su 2019. njihove zarade, kako rekosmo, realno bile pet posto manje, godine 2018. paketi plaća u Hrvatskoj bili su čak 11 posto niži nego prije krize, prema podacima ETUI-a. Ipak je to nekakav napredak.
Štoviše, budući da su se sindikati učitelja, liječnika, policajaca i ostalih zaposlenika u javnom sektoru uspjeli štrajkovima i pritiscima prošle jeseni izboriti za povećanje plaća od oko šest posto, može se pretpostaviti da će se prosječna potplaćenost hrvatskih radnika do kraja ove godine dodatno ublažiti.
Dojam škrtica
Međutim, u usporedbi s drugim državama, hrvatske vlasti i poslodavci ipak ostavljaju dojam škrtica. Golema većina članica Unije, osobito one iz srednje i jugostočne Europe, primanja radnicima povećavaju neusporedivo brže od Hrvatske, pa zaposleni u našoj zemlji najčešće s punim pravom zahtijevaju povišice.
ETUI još nije objavio cjelovite podatke za 2019. godinu. No, njegovi podaci iz 2018. pokazuju da su plaće radnika od Slovenije, preko baltičkih zemlja, Poljske, Češke, pa do Rumunjske i Bugarske u posljednjem desetljeću realno skočile od 6 do 86 posto, a najčešće između 20 i 30 posto. Štoviše, podaci nacionalnih statističkih ureda za 2019. potvrđuju da se brzi rast zarada nastavio i lani.
Nove članice EU-a više ne žele biti zemlje jeftine radne snage i nastoje po svaku cijenu zaustaviti iseljavanje mladih u bogatije države. Tako Hrvatska ostaje na repu događaja, iako tu nije osamljena.
– Radnici u šest zemalja EU-a u gorem su stanju nego prije deset godina. Čelnici EU-a vole pričati o takozvanom oporavku, no za milijune radnika u mnogim zemljama EU-a kriza nije gotova, rekla je Esther Lynch, zamjenica generalnog tajnika Europske konfederacije sindikata, u povodu objave podataka o zaostajanju plaća. Prema njezinu mišljenju, »EU mora učiniti mnogo više u promicanju povećanja plaća i minimalnih plaća te u podupiranju jačih kolektivnih ugovora u gotovo svim zemljama članicama EU-a«.
Na temelju tih podataka, očito je da gospodarski sustav u Hrvatskoj ne radi u korist većine njezinih građana, bilo da je riječ o radnicima ili umirovljenicima, o mladima ili starima. Budući da je gospodarski rast Hrvatske u posljednjih 11 godina bio brži od rasta plaća i ostalih primanja građana, to znači da se novostvorena gospodarska vrijednost nije pošteno raspodijelila. Ako ukupni prihodi poduzeća i profiti napreduju brže od dohodaka zaposlenih, to znači da je većina zakinuta. Bogatstvo u Hrvatskoj nastavlja se koncentrirati kod manjine stanovništva, a imovinske nejednakosti se povećavaju.
Nepobitna je činjenica da brojna poduzeća u Hrvatskoj počinju bolje nagrađivati svoje radnike – poput Peveca, Podravke, mnogih turističkih i industrijskih tvrtki – što je pohvalno. Međutim, gorka stvarnost potvrđuje da golem dio poslodavaca nije spreman veći gospodarski kolač podijeliti sa svojim radnicima.
