»Tito« je historiografsko djelo koje će zasigurno izazvati pozornost znanstvene zajednice, ali i pouzdana panorama Titova života i vremena za amatere i znatiželjnike
Što je povjesničar spremniji priznati da potpune objektivnosti nema, to njegovome djelu objektivnost raste – u tome je paradoks historiografije. Utoliko, povijesna znanstvena studija »Tito« Ive i Slavka Goldsteina, upravo objavljena u nakladi zagrebačkog Profila, može se smatrati objektivnom par excellence.
Na samome početku knjige, u predgovoru, autori preciziraju vlastitu poziciju prema predmetu svoga istraživanja: Slavko Goldstein »tri je ratne godine bio Titov vojnik (1942-1945), ali se već u prvim poslijeratnim godinama distancirao od KPJ i od političkih aktivnosti«. Njegovome sinu Ivi, autoru većega dijela knjige – otprilike druge dvije trećine – »Josip Broz Tito omogućio je sređeno djetinjstvo u urbanoj sredini u kojoj se snažno osjećao napredak općih prilika«, premda je »Ivo kao 14-godišnjak svjedočio upadu milicije u obiteljski stan u siječnju 1972.«. Tako, obojica autora i osobno su iskusila obje strane Titova vremena: veličinu antifašističke borbe i intenzitet poslijeratne obnove, ali i boljševičku represiju i političku tupost jugoslavenskoga jednoumnog socijalizma. No premda je život obojice, oca i sina Goldstein, uronjen u vrijeme koje je presudno oblikovao Josip Broz Tito, intelektualna snaga obojice autora osobne je osjećaje uspješno potisnula u drugi plan: o Titu, kažu oni u predgovoru, »mogu se artikulirati smirene i nepristrane ocjene«. »Naposljetku, radi se i o profesionalizmu, o tome kako se svaki istraživač prošlosti mora odmaknuti od vlastite ili obiteljske memorije te istraživati i pisati vodeći strogo računa o pravilima formalne logike, znanstvene metodologije i posebnih pravila historičarskog zanata«.
»Nisam se zanosio iluzijama. Ali sam ipak mislio da će ići lakše u pogledu međunacionalnih odnosa. U toku rata sam se toliko toga nagledao i povjerovao sam da više neće biti problema te vrste. Malo sam se prevario« – tu Brozovu rečenicu citiraju Goldsteinovi kako bi potkrijepili svoj zaključak kako je »cijelo vrijeme svoje vladavine bio svjestan ozbiljnosti međunacionalnih problema u Jugoslaviji«. Navode ocjenu Titova suradnika Blaže Mandića, prema kojoj se jugoslavenski maršal »plašio nacionalizama«. Za autore nije sporno da je Tito u Drugome svjetskom ratu uspio zaustaviti uznapredovali građanski rat, te u velikoj mjeri ublažiti međunacionalne napetosti koje su prijetile permanentnim neprijateljstvom i mnogo većim brojem ubijenih i poginulih. Tu je uspješnu politiku sažeo efektnim sloganom, koji je sam skovao, o »bratstvu i jedinstvu«, koji je, smatraju autori, stanovito vrijeme posjedovao i smisao, i vrijednost, i sadržaj. Ali, ocjenjuju, Tito »nije znao rješavati međunacionalne dileme u duhu liberalnodemokratskih načela, što je zapravo bilo potrebno činiti od 1960-ih, kad se zemlja otvorila Zapadu i ekonomski i društveno napredovala«. Nasuprot tome, vjerojatno svjestan eksplozivnosti njihova naboja, on je od međunacionalnih tema zazirao, nastojeći »oporbene glasove i mišljenja potisnuti na tipično komunstički način – plitkim propagandnim parolama o ‘bratstvu i jedinstvu’ (‘čuvajte bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka svog’ i sl.), kombinirajući ih sa zabranama, ekskomunikacijama i kaznama.«
Zato južnoslavenska historiografija, ali i šira javnost, može biti zahvalna za ovu, kako je ocijenio recenzent Ivan Lovrenović, »prekretnu knjigu«. Od Ive i Slavka Goldsteina vjerojatno nema boljih autora koji bi mogli pisati o toliko kompleksnoj i zahtjevnoj temi. Pedesetsedmogodišnji Ivo Goldstein, profesor na katedri za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu i sadašnji hrvatski veleposlanik u Francuskoj, jedan je od najproduktivnijih i najuglednijih hrvatskih povjesničara, autor više od dvadeset knjiga, od kojih su neke temeljne za područje koje istražuju. Njegov otac Slavko, rođen 1928., izdavač, novinar i pisac, jedan je od najuglednijih intelektualaca Hrvatske i bivše Jugoslavije, urednik i izdavač koji je objavio neka od kapitalnih djela hrvatske kulture i južnoslavenske književnosti, a prije nekoliko godina i globalno zapaženu autobiografiju »1941. – godina koja se vraća«. Valja pritom još, s obzirom na aktualnu dnevnopolitičku antiljevičarsku modu, pridodati kako je ljekovito da su ovako intelektualno poštenu, nepristranu, temeljitu i znanstveno fundiranu knjigu o pobjedniku nad nacistima i vođi jugoslavenskih komunista napisala dva programatski lijeva intelektualca, Židova: ta bi činjenica mogla podsjetiti na zaboravljenu istinu da je liberalno-lijeva tradicija u današnjoj Hrvatskoj – Slavko Goldstein osnivač je prve postkomunističke političke stranke – iznjedrila intelektualno i politički ponajbolje što današnja europska Hrvatska ima.
Iznimna ličnost
»Tito« Goldsteinovih obasiže devet stotina gusto tipkanih stranica. Jedna je to od onih knjiga koje će zainteresirani čitatelj uvijek imati pri ruci, s mnogo straničnika udjenutih u razne dijelove teksta. Bibliografija je navedena na devetnaest stranica, s ne mnogo manje od tisuću bibliografskih jedinica. Knjiga je uzoran primjerak skrupulozno znanstveno istraženog, obrađenog i napisanog teksta, s precizno, do posljednje stranice, navedenim izvorima i lociranim citatima. Sukladno izdavačko-uredničkoj akribiji Slavka Goldsteina – nadaleko poznatoj u izdavačkim krugovima bivše države, ali i daleko šire – koji je pomagao Profilovom uredniku knjige Maroju Mihoviloviću, tih oko 1.200 kartica teksta, zajedno s brojnim fusnotama i bilješkama, pretočeni su u knjigu možda bez i najsitnije tiskarske pogreške. Grafička je oprema decentna i suzdržana, s informativno i simbolički primjerenim ilustracijama, i fotografijom Tita na naslovnici, koji u uniformi i cigaretom u ruci odašilje vizualnu sugestiju o pobjedničkome samopouzdanju, vojničkoj nepopustljivosti i zadovoljstvu samim sobom. Već i zbog tako pomne pripreme užitak je čitati to izdanje; iz njega zrači poštovanje prema čitatelju s kojim su autori i izdavači pripremili djelo.
Knjiga je kronološki podijeljena u petnaest poglavlja. Jedanaest obrađuju život i djelovanje Josipa Broza Tita, od »odrastanja i sazrijevanja« do »čvrste ruke pod stare dane«. Posljednja tri poglavlja su epilog, zaključci i dodaci, među kojima je zanimljiv dio u kojemu autori ukratko ocjenjuju dosadašnju, iznimno opsežnu, literaturu o najvećoj enigmi (poslije)ratne Jugoslavije. Knjigu otvara neveliki, ali informativan predgovor. Svako poglavlje podijeljeno je u potpoglavlja, pa se lako snalaziti, pretraživao čitatelj po sadržaju, po iscrpnome »kazalu imena« ili »kazalu toponima«. Da je dodano još i »kazalo pojmova«, što nije, pretraživanje bi postalo lakše i još obuhvatnije.
»Naša dužnost i naš cilj u ovoj knjizi bili su da prezentiramo svu kompleksnost jedne iznimne ličnosti i vremena u kojem je ona živjela i djelovala« – taj credo autori iznose na kraju glavnoga dijela teksta. Ocjenjujemo da su zadatak ispunili s punom intelektualnom odgovornošću, istraživačkim sposobnostima i prosvjetiteljskom dobrom voljom. »Tito« Goldsteinovih monumentalno je historiografsko djelo koje će zasigurno izazvati pozornost znanstvene zajednice, ali i pouzdana panorama Titova života i vremena za amatere i znatiželjnike. Pisana je, naime, pristupačnim, jasnim, svakome razumljivim i svježim jezikom koji ni u jednom času ne prelazi u beletrizaciju ili romantizaciju ikakvog predznaka, ali se zato, kad treba, ne susteže od suptilne, jedva naznačene ironije, koja osvježava čitanje i snaži čitateljevo pouzdanje u intelektualni integritet autora teksta.
Prekretna knjiga
Predmijevamo da će »Tito« Goldsteinovih postati nezaobilaznom literaturom za historiografe, ali i sve znanstvenike humanističkih usmjerenja na području bivše Jugoslavije. Ne bismo se čudili ni prijevodima. Za široku javnost, knjiga bi, zbog ambicije da ništa ne prikriva, mogla prerasti u polazište i temeljno vrelo informacija o Josipu Brozu Titu; naročito to vrijedi u sadašnje vrijeme, uzavrelo od često jalovih i nedobronamjernih rasprava o Titovoj osobi i dobu. U knjizi Ive i Slavka Goldsteina, uz ostalo, čitatelj će naći iscrpan pregled Titovih »moskovskih godina«, i jasno izložen pregled tih često nejasnih događaja, u kojima je, u žrvnju staljinističkih čistki, nestala cijela garnitura onodobnih Titovih drugova iz jugoslavenske partije. Čitatelj će, također, naći opsežan – dvjestotinjak stranica – kritički prikaz partizanske borbe u Drugome svjetskom ratu koju, valja dodati, autori smatraju najvrednijim, epohalnim dijelom Titovoga djelovanja. No tu je, također, dvadesetak stranica rekonstrukcije »obračuna s narodnim neprijateljem«, iz kojega bivaju jasni korijeni i razmjeri poslijeratne osvete, poznate pod nazivom »Bleiburg i Križni put«. Poslijeratno razdoblje obasiže najveći dio knjige, i obrađeno je na četiristotinjak stranica, a već i naslovi poglavlja naznačuju autorske ocjene: »autokrat«, »reformator«, »suočavanje s dilemama«, »čvrsta ruka pod stare dane«. Nije, dakle, zaobiđena nijedna kontroverzna tema, od Titove boljševizacije ranih dvadesetih, preko dilema o Titovome držanju za staljinističkih čistki, ratnih pogrešaka i ratne osvete, do poslijeratnih političkih lutanja, osobnih zabluda i političkoga dogmatskog konzervativizma. Metoda obrade građe jasna je: striktno na temelju raznorodnih i relevantnih povijesnih izvora autori rekonstruiraju događaje, pa izlažu vlastite zaključke, ali i nude moguće alternativne odgovore na pitanja, ostajući u svakom trenutku svjesni imanentnih ograničenja koja historiografiju priječe do dosegne »konačnu istinu«. Citirajmo ovdje što je recenzent knjige, sarajevski pisac Ivan Lovrenović, napisao o knjizi: »Knjiga Ive i Slavka Goldsteina unosi novi pristup i ton u cijelu postjugoslavensku javnost, u kojoj prevladavaju tri vrste govora – titolatrijski, titofobijski, te senzacionalistički. U ovoj knjizi Titova biografija istražena je i obrađena na način koji superiorno stavlja »van snage« sva tri opisana tipa govora, jer autori kritički izbalansirano i metodički sveobuhvatno osvjetljuju sve važne momente u toj biografiji – i one velike, i one tamne podjednako. U ozbiljnom smislu riječi – prekretna knjiga«.
