Prof. dr. Zoran Zoričić za naš list je komentirao splitski slučaj, uz ogradu da o njemu zna onoliko koliko se moglo iščitati i zaključiti iz medija. Pitali smo ga o psihološkim karakteristikama osobe koja je u stanju krenuti u osvetnički pohod gradom i ubijati ljude, ali i o iznenađujućoj reakciji javnosti čiji je dio na društvenim mrežama iskazao bezrezervnu podršku splitskom ubojici.

Kakav je psihološki profil mladića koji je ubijao u Splitu?

– Ne znamo psihološki profil jer za to trebaju vještačenja. Stručnjaci trebaju razgovarati s njim, provesti psihijatrijsko vještačenje, a sve što bismo sada rekli o njegovom psihološkom profilu, bilo bi čista špekulacija. Za točniju procjenu nedostaju činjenice, ovo su nagađanja i bez podrobnijeg sudskog vještačenja osobe ne možemo govoriti što se u konkretnom slučaju događa.

Kakve su osobine ličnosti koja je u stanju izaći na ulicu i pucati u ljude?

– On definitivno ima poremećaj osobnosti, tu nema dvojbe. E sad, koje vrste, reći će vještačenje. Ali definitivno ima poremećaj na razini osobnosti. Svakako je tu i jedan antisocijalni moment.

Nema opravdanja

Može li se na temelju toga u budućem postupku procijeniti da je mladić bio smanjeno uračunljiv?

– Ako se radi o poremećaju osobnosti, ne. To mogu biti neke olakotne okolnosti, ali to već nije u domeni psihijatrija, nego je stvar suca, primjerice ako je mladić bio ugrožavan. Smanjena ubrojivost je jedino ako se radi o psihotičnoj bolesti ili ako bi se dokazalo da je počinitelj bio pod imperativnim utjecajem halucinacija koje su mu govorile »moraš ubiti«.

Ili ako je bio direktno pod teškim apstinencijskim sindromom, na primjer ako je teški ovisnik pa opljačka i ubije jer je htio nabaviti drogu. I kod shizofrenije se osoba smatra neubrojivom. Ali ako se ovdje potvrdi da ovih stanja nije bilo i da je u pitanju poremećaj osobnosti, nema argumenata za neubrojivost. Ali to je stvar vještačenja, teško je prejudicirati.

Što možete zaključiti na temelju onog što se moglo doznati iz medija?

– Motive zbog kojih je to napravio može znati samo on, u razgovoru s njim to će se vidjeti. Međutim, nije to napravio spontano. On je promišljao, on je najavljivao da bi se tako nešto moglo desiti. Ne znamo jesu li naganjali samo njegovog brata, ili je i on bio u toj priči, kakav je bio pritisak tih drugih osoba.

Neovisno o tome, dinamika njegovih postupaka ne da se opravdati. Postoje društvene norme, zna se tko provodi zakon. Ako zakon uzima svatko u svoje ruke, onda imamo anarhiju, ništa od društva.

Teško je reći je li što zakazalo u konkretnom slučaju, ali mudro društvo uči na iskustvu ovoga što se desilo. Nekad je teško neke stvari prevenirati, pogotovo ako se radi o potezu pojedinca koji može biti iracionalan i u kojem je teško predvidjeti neke stvari i postupke, ali iz ovoga slučaja svakako treba učiti i izvlačiti pouku.

Kakva bi to pouka bila?

– U pravilu bi se u svim slučajevima kamatarenja koje imamo trebalo svakako promptno obavijestiti policiju, da bi ta policija očito trebala reagirati preventivno, uz puno razgovora s onima koji su prijavljeni za kamatarenje ove ili one vrste. Kamatarski svijet igra na strah, igra, igra i igra. Dobar dio ljudi bježi od toga.

Treba tu razlikovati još neke stvari. Postoji dio pritiska kamatara koji je vezan uz kocku, koji ide kod narkomana… U ovoj priči u narkomanskom svijetu često isti ljudi i kupuju i preprodaju, ujedno su i kamatari, i žrtve. Tako da je tu dosta teško dati bilo kakvo meritorno mišljenje, ako se ne poznaje situaciju i ne razgovara sa samim počiniteljem.

Može li se reći da je u tom činu bilo sociopatološkog elementa?

– Apsolutno. I psihopatološkog i sociopatološkog. Psihopatološkog kad govorimo o njegovoj osobnosti, a sociopatološkog kad govorimo o društvu u kojem nam se takve scene događaju. I na jednu ovisničku subkulturu i na cijeli ovaj dio iznuđivanja i ucjenjivanja danas već gledamo kao na sociopatologiju.

Očito je da klizimo prema nečemu gorem u odnosu na ono što bismo željeli. Mislim da bi trebala postojati nulta stopa tolerancije prema prijetnjama i prema kamatarenju. Od koga? Pa od zakona, svakako od zakona, a nikako ne da se uzima pravda u svoje ruke. Jer u ovom slučaju imamo nasilni čin koji je svojim obujmom itekako nadmašio svoj povod. I ničim se ne da opravdati.

Kultura nasilja

Kako onda gledate na javnu podršku ubojici na društvenim mrežama?

– To govori o svima nama, govori o čovjeku, govori o jednoj kulturi nasilja koja se uzgaja i njeguje pod anonimnim potpisivanjem ispod vijesti i objava. Ona nije prisutna samo ovdje, u ovom slučaju, nego u svim slučajevima naših prepucavanja, od nacionalnih ratova pa do navijačkih skupina i subkultura. Sve to ostavlja trag.

Mladi ljudi čitaju, koliko god čitaju formalne vijesti, toliko čitaju i neformalne komentare. I onda ta kultura psovanja, ponižavanja, maltene postane prihvatljiva, nameće se kao nešto što je prihvatljivo.

Općenito, ta anonimnost da se može bez potpisivanja vlastitog identiteta anonimno dati mišljenje o bilo čemu potiče tu kulturu da iz čovjeka izlazi ono najružnije. Jer nema odgovornosti.

Tko je odgovoran za takav trend u hrvatskom društvu, odnosno tko bi tome trebao stati na kraj?

– Nije to trend samo u hrvatskom društvu. To je, nažalost, trend u svjetskom društvu, svi mi polako tamo idemo. Hrvatska tu dijeli neke stvari koje su vezane za druge europske zemlje. Ta sociopatologija koja je posljedica loše tranzicije, gašenja radnih mjesta, jednoga socijalnog bunta mladih ljudi koji ostaju bez egzistencije i bez nekih većih šansi za prosperitet, karakteristična je za dobar dio zemalja jugoistočne Europe.

Objektivno govoreći, mislim da su za nekoga tko vodi politiku jedne države ruke dosta vezane. Ne događa se to samo nama Hrvatima, nego i drugim državama. A da se stanje promijeni, odgovornost je na čitavom društvu, svima nama, odgajateljima, učiteljima, liječnicima, i vama novinarima jer dobrim dijelom kreirate javno mnijenje. Svi imamo odgovornost.