Stota obljetnica nastanka Kraljevine SHS: U Zagrebu se klicalo Jugoslaviji i pjevala - hrvatska himna

Prizor s Markovog trga u Zagrebu 29. listopada 1918. godine

Promjena se dogodila brzo, u samo nekoliko tjedana, od kraja listopada pa do početka prosinca 1918. Toliko je vremena trebalo da se raspadne Austro-Ugarska, formira privremena Država Slovenaca, Hrvata i Srba, završi Prvi svjetski rat i proglasi stvaranje Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca.

Godina 1918. bila je prijelomna godina hrvatske povijesti. Do te je godine Hrvatska (odnosno Trojedna Kraljevina) bila dio Austro-Ugarske. Hrvatska je više od 800 godina bila u državnopravnoj zajednici s Ugarskom, gotovo 400 godina Habsburzi su bili vladajuća dinastija Hrvatske, priobalni dio Hrvatske stoljećima je bio pod upravom Venecije.

U jesen 1918. godine Hrvatska je promijenila svoje geopolitičko okružje i ušla u novu državu, Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, čija je okosnica bila Kraljevina Srbija i dinastija Karađorđević. Bila je to za Hrvatsku velika promjena. Dotadašnje države u kojima je bila Hrvatska ili njeni dijelovi bili su u pravilu sjeverno, sjeverozapadno ili zapadno od nje, nova država imala je svoj centar moći istočno.

Promjena se dogodila brzo, u samo nekoliko tjedana, od kraja listopada pa do početka prosinca 1918. Toliko je vremena trebalo da se raspadne Austro-Ugarska, formira privremena Država Slovenaca, Hrvata i Srba, primirjem završi Prvi svjetski rat i proglasi ujedinjenje, odnosno stvaranje Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca.

Posljednji dani Velikog rata

Do ljeta 1918. godine, četvrte godine Velikoga rata, stanje na bojištu nije ukazivalo da će se Austro-Ugarska raspasti, svakako ne tako brzo kao što se raspala. Godinu 1918. Centralne sile, posebno Njemačka, dočekale su s optimizmom i nadom da će u toj godini pobjedonosno završiti rat. Njemačka je na istočnom bojištu od ožujka pa do srpnja pokrenula niz ofenziva kojima je pokušavala izvojevati pobjedu.

Čak je i vojno znatno slabija Austro-Ugarska u lipnju pokrenula svoju posljednju veliku ofenzivu na talijanskom bojištu na Piavi. No, u ljeto se sve promijenilo. Austro-Ugarska ofenziva je propala, a u kolovozu se dogodio »crni dan njemačke vojske«, 8. kolovoza, dana kada su se mnogi njemački vojnici naprosto prestali boriti, potpuno demoralizirani i bez ikakve jasne ideje zašto se oni uopće bore.

Vojna inicijativa prešla je na stranu Antante. Na zapadnom bojištu počela je Ofenziva 100 dana kojom je i završen Prvi svjetski rat. Sredinom rujna vojske Antante probile su Solunski front i vojska Kraljevine Srbije krenula je u nezadrživu operaciju oslobađanja svoje domovine. U listopadu je i talijanska vojska prešla u ofenzivu. Probijanje Solunskog fronta i talijanska ofenziva širom su otvorile južni i jugozapadni bok Centralnih sila, posebno Austro-Ugarske što je ubrzalo njeno rasulo i na koncu raspad.

Porazi na bojištu, socijalni nemiri, nestašice, pojava zelenog kadera, jačanje boljševizma, sve to zaoštrilo je unutarnje probleme Austro-Ugarske koja je bila opterećena neriješenim nacionalnim pitanjima. Slavenski su narodi monarhije bili nezadovoljni svojim statusom i načinom na koji je organizirana država. Česi i Slovaci formirali su za vrijeme rata svoj odbor u inozemstvu kojega je predvodio Tomaš Garrigue Masaryk a kojemu je cilj bio formiranje Čehoslovačke. Južni Slaveni formirali su u inozemstvu svoj, Jugoslavenski odbor, na čelu s Antom Trumbićem kojemu je također cilj bio odcjepljenje od monarhije. Ti procesu od početka listopada naglo su ubrzani i razdobljem od konca rujna pa do prosinca 1918. bavit ćemo su u ovom i sljedećem nastavku.

Slom na bojištu

Vojni slom Bugarske i primirje koje je potpisala 29. rujna uvelike su promijenili položaj Centralnih sila. Bio je toga svjestan i austrougarski ministar vanjskih poslova barun Burian koji je i prije sklapanja primirja naznačio na kakve bi sve promjene Austro-Ugarska mogla biti spremna. U izjavi od 27. rujna prvo je optimistički konstatirao da unatoč događajima u Bugarskoj ne treba odviše kritički prosuđivati položaj, a savez s Njemačkom je čvrst i nepokolebljiv. U sljedećoj je rečenici kazao da je s obzirom na vanjskopolitički položaj prijeko potrebno provesti promjene u Monarhiji u duhu federalizma, isprva u austrijskom, kasnije i ugarskom dijelu države. Brzina promjena može se iščitati iz onodobnog tiska.

Zagrebački »Obzor« 3. listopada piše da je »Njemačka spremna na mir«, a samo tri dana kasnije o ponudi “Centralnih vlasti” (Njemačka, Austro-Ugarska, Turska) za primirje. Slom na bojištu pokušava se prikriti i novine pišu da odluka nije stvorena iznenada »pod dojmom vojničkih događaja« nego je »posljednja kockica u logičkom lancu mirovne politike«, a kao podloga za pregovore prihvaća se 14 točaka američkog predsjednika Woodrowa Wilsona.

Car i kralj Karlo još uvijek ima nekakvu ulogu: izmjenjuju se note s Wilsonom i njegovom administracijom, a za mnoge kralj je još uvijek adresa kojoj se obraćaju sa svojim političkim zahtjevima. Tako provincijal hercegovačkih franjevca David Nevestić piše, a »Obzor« prenosi »da je naša ozbiljna želja i čvrsta odluka da se na temelju narodnog načela i hrvatskog državnog prava stvori u okviru Habsburške monarhije slobodna, neovisna i samostalna država Hrvata, Srba i Slovenaca kojoj će pripadati sve zemlje koje na jugu Monarhije nastavaju ta tri naroda«.

Hrvatski političari početkom listopada prestaju računati na Beč i Peštu i započinju brzi proces emancipacije. U Zagrebu je 5. listopada osnovano Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba kao političko tijelo ta tri naroda u Austro-Ugarskoj Monarhiji.

Formirale su ga četiri stranke iz Banske Hrvatske, zatim predstavnici iz Dalmacije, Istre i Hrvatskog primorja te slovenskog Narodnog sveta. Hrvatsko-srpska koalicija, najjača stranka u Saboru, Narodnom vijeću priključila se 9. listopada. Cilj je Narodnog vijeća ujedinjenje svih Slovenaca, Hrvata i Srba u nezavisnu državu ustrojenu na demokratskim načelima.

Krah Austro-Ugarske

Dakle, već je početkom listopada bilo jasno da je prostora za opstanak Austro-Ugarske sve manje. Porazi na oba bojišta (talijanskom i solunskom) i sve brže udaljavanje Slavena natjerali su i Beč i Peštu na kakvu-takvu reakciju. Car i kralj Karlo objavio je 16. listopada Manifest kojim je najavio (zakašnjelu) federalizaciju države i to samo austrijskog dijela. »Austrija ima da prema volji naroda postane savezna država u kojoj svako pleme na svojem selištu tvori svoju vlastitu državnu zajednicu«, stoji u Manifestu. Središnji odbor Narodnog vijeća objavio je tri dana kasnije Deklaraciju kojom je odbio vladarevu inicijativu i izrazio zahtjev za osnivanjem potpuno samostalne južnoslavenske države.

U Budimpešti je istoga dana kada je Karlo objavio Manifest zasjedao ugarski parlament. Grof Mihaly Karolyi koji će posljednjeg dana listopada postati posljednji ugarski ministar predsjednik izazvao je iznimno burnu i žestoku raspravu. Vladajućima je poručio da su izgubili rat, a »sada ne smijemo izgubiti mir«. Burne reakcije izazvao je i kada je govorio o Hrvatskoj.

– Osobito sa hrvatskim pitanjem moramo postupati na temelju posebnih principa. Ugarska neće da bude zaprijeka hrvatskim aspiracijama, ali Hrvati moraju shvatiti da se Ugarska ne smije odcijepiti od mora, kazao je Karolyi. To je značilo da je spreman na reviziju Hrvatsko-ugarske nagodbe iz 1868. godine, ali ni on, tada opozicionar, nije bio spreman prepustiti Rijeku hrvatskoj upravi. Za vrijeme govora Karolyi je nazvan izdajnikom i izmećarom, a “Magyarorszag” je pisao da je sjednica sličila »ludoj tučnjavi u mračnoj sobi, cviljenju štakora, lajanju krezubih pasa«.

Obračun u »Corsu«

Narodno vijeće ubrzavalo je svoj rad. Na njegovom čelu kao predsjednik bio je Slovenac Anton Korošec, a potpredsjednici su bili Srbin Svetozar Pribićević i Hrvat Ante Pavelić (ne brkati s Antom Pavelićm ustaškim poglavnikom). Otcjepljenje od Austro-Ugarske sve se otvorenije i oštrije tražilo, jugoslavenska ideja javno je postajala sve popularnija, a srpski vojnici više nisu smatrani neprijateljima. Neiskazivanje jugoslavenske orijentacije i iskazivanje privrženosti Habsburzima moglo je biti i opasno i povod za žestoke okršaje. »Jutarnji list« je 22. listopada pisao o »manifestacijama za slobodu naroda«, a posebno je istaknut i opisan slučaj u kavani »Corso« koje posjećuje »inače rezervirano općinstvo«.

U kavani su gosti pjevali patriotske pjesme, klicali Jugoslaviji i slobodi, a na pjevanje hrvatske himne svi su ustali osim četvorice časnika (dva satnika, natporučinik, poručnik). Nisu ustali ni na povike »ustajte«, ni kada im je na njemačkom jeziku rečeno »aufstehen«. Jedan od satnika je na njemačkom odgovorio »to nije propisano« i potegao sablju. Ostali časnici priskočili su mu u pomoć, poletjele su čaše i boce, jedan je časnik ispalio i hitac, novine pišu da se »općinstvo branilo stolicama«. Časnici, inače Mađari, su izbačeni iz kavane, a u okršaju je više ljudi ozlijeđeno. Tog istog 22. listopada kada su novine pisale o okršaju u »Corsu« u Zagrebu je održana velika manifestacija na kojoj je sudjelovalo 50.000 ljudi. Obustavljen je promet, trgovine su zatvorene, srpski zarobljenici (koje više nisu tretirani kao zarobljenici) koračali su u povorci, zagrljeni s hrvatskim vojnicima. Klicalo se »kontra tlačitelja i robovanja, za Wilsona koji ruši tirane«.

Rađanje nove države

Središnji odbor Narodnog vijeća pripremao je otcjepljenje od Austro-Ugarske. Sekcije (usporedive sa zametcima ministarstava) koje su trebale brinuti o društvenom, političkom i ekonomskom životu osnovane su 21. listopada. Pročelnik sekcije za narodnu obranu postao je Mate Drinković, agrarne sekcije Stjepan Radić, za financije Ivan Lorković, a za financiranje Narodnog vijeća Grgo Angjelinović. Zastupnici u Hrvatskom saboru, njih 20, na poticaj Središnjeg odbora podnijelo je 25. listopada Saboru zahtjev za konačnim raskidanjem državnih odnosa s Austro-Ugarskom i osamostaljenjem Južnih Slavena u smislu Deklaracije od 19. listopada. Sjednica Sabora sazvana je za 29. listopada.

Kina su normalno radila i prikazivala premijerne filmove. Sredinom listopada u »Jutarnjem listu« reklamiran je novi film u Helios kinu i to doslovce kao »najveće čudo nad čudovištima, najfenomenalniji šlager sviju vremena – Put na Mars«. Cenzura je uredno radila. »Obzor« je početkom listopada objavio da je njegovo poslijepodnevno izdanje kasnilo zato što cenzura nije na vrijeme, do 17 sati, pregledala novine, pa su kasnile u štampariju. I prijeki sudovi uredno su radili i 23. listopada izricane su smrtne kazne zbog »bjegunstva i ubojstva«, a dezerterstvo nije slučajno navedeno kao prvi razlog za izricanje smrtne kazne. Zeleni kader širio se Hrvatskom. Bila je to mješavine dezertera, ljudi koji se ni po koju cijenu više nisu htjeli boriti za Monarhiju, a nisu mogli kućama, ljudi kojima je kaderašenje bila prilika za razbojstva i ubojstva, posebno imućnih na selu, ali i zanesenjaka boljševizmom nadahnutih dekretima o miru i zemlji.

Uzbuđenje u narodu bilo je veliko. Narod je nahrupio na Markov trg i tiskao se pred saborskom zgradom. Vlast je znala kakvo je raspoloženje naroda i za taj utorak 29. listopada obustavila je u Zagrebu rad svega zbog zasjedanja Sabora i odredila da se rad nastavlja nakon završetka sjednice. Na Markov trg zaputili su se srednjoškolci predvođeni nastavnicima, građani, vojnici, radnici, mahalo se zastavama, klicalo slobodi i zelenom kaderu, na Markovom trgu bile su vojne glazbe i odredi 25. i 53. domobranske pukovnije.

Oko deset sati pjevanje i klicanje s balkona saborske zgrade prekinuo je Angjelinović. Kazao je da anarhija nije sloboda, da svi vojnici moraju do 15 sati biti u vojarnama, a svi vojnici koji su uzeli oružje na svoju ruku pozvani su da ga vrate i to pod prijetnjom smrtne kazne. Bjegunce je pozvao da se jave u zagrebačke kasarne i kazao da oni više nisu bjegunci. Dakle, zelenokaderaši su se trebali vratiti svojim jedinicama, a bilo im je zajamčeno da im se ništa neće dogoditi. Nakon Angjelinovića govorio je Pribićević, pozvao sve da budu na svojem mjestu i da se pridržavaju uputa Narodnog vijeća. Ban Antun Mihalovich (tog se jutra vratio iz Beča) samo je htio pozdraviti, a sve je pozvao da »u ovom velikom danu« kad se radi o slobodi ne izgube pamet i budu vjerni Narodnom vijeću.

Hrvatica, Srpkinja i Slovenka

Sjednica Sabora započela je u 10 sati i 20 minuta pod predsjedanjem predsjednika Bogdana Medakovića. Pročitan je »prešni prijedlog« Pribićevića i drugih. Prvom točkom prijedloga traženo je da se »svi dosadašnji državno-pravni odnošaji i veze između kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s jedne strane, te kraljevine Ugarske i carevine Austrije s druge strane, razriješavaju«.

Drugom točkom su Dalmacija, Hrvatska i Slavonija, s Rijekom, proglašeni posve nezavisnom državom koja pristupa zajedničkoj narodnoj suverenoj državi Slovenaca, Hrvata i Srba »na cijelom etnografskom području toga naroda«. Tom je odlukom, uz slične odluke u drugim južnoslavenskim krajevima Monarhije, zapravo stvorena kratkotrajna Država Slovenaca, Hrvata i Srba na austro-ugarskom teritoriju koje su naseljavali Južni Slaveni. Za Hrvatsku je Austro-Ugarska prestala postojati.

Sve vrijeme odvijao se, koliko je to u ratnim uvjetima raspada države uopće moguće, svakodnevni život. Početkom listopada gradske vlasti povećale su kvotu brašna za teške radnike (strojovođe i ložači) na 500 grama dnevno, radnike u kućnim pogonima na 400 grama, a radnike koji se bave teškim tjelesnim radom na 350 grama. To povećanje ne znači da je opskrba stanovništva bila uredna. Gradske vlasti pozivaju stanovništvo da na vrijeme nabavi krumpir za zimu jer ga u prosincu više neće biti. Kakva je bila opskrba stanovništva hranom oslikava vijest iz sredine listopada. »Obzor« je objavio da je dvorski savjetnik dr. Bezjak uhićen jer je »krijumčario živež iz Brna u Beč«. Dobra vijest je bila da plin neće poskupjeti. Loša da je sve više ljudi pobolijevalo od španjolske gripe. Samo u Zadru zabilježeno je tisuću oboljelih. Ipak, i španjolska gripa bila je prilika za zaradu – »Obzor« je 1. studenoga objavio oglas koji glasi »najbolja zaštita protiv španjolske gripe je Keglevichev konjak«.

Sjednica je bila nabijena emocijama, a nakon usvajanja »prešnog prijedloga« mnogi su prisegnuli Narodnom vijeću. Kao predstavnice žena prisegnule su gospođe predvođene Zlatom Kovačević Lopašić. One su dale i narodni dar za novu države, sa sebe su skidale zlatni nakit i položile ga kao dar pred Saborom, a Kovačević Lopašić pozdravila je sve u ime »Hrvatica, Srpkinja i Slovenka«. »Jutarnji list« piše »mnogi plaču od veselja«. Sjednica je završena u 12 sati i 50 minuta. Sljedećega dana ukida se cenzura, proglašava amnestija za sve političke zatvorenika, uspostavlja porota, ali uvodi i prijeki sud u četiri slavonske županije očito zbog djelovanja zelenokadera. Tih je dana zapaljeno imanje grofova Pejačević kod Našica, pljačkani su Virovitica i okolica, a Osijek je praktično bio bez obrane. Novine su objavljivale pozdrave i brzojave podrške Narodnom vijeću. Tako »ujedinjeni narod Hrvata i Srba kotara Pakrac šalje oduševljen pozdrav Narodnom vijeću«. Petrinja šalje i 100.000 kruna Narodnom vijeću, a Antona Korošeca proglašava počasnim građaninom kao borca za »narodna prava i slobodu svih Jugoslavena«.

Talijanska vojska u Istri

Novoproglašena država nije imala vojsku, nije bila priznata, a nije ni kontrolirala znatan dio svog teritorija. Posebno je problematičan bio odnos s Italijom koja je na temelju Londonskog sporazuma iz 1915. godine polagala pravo na znatan dio istočne obale Jadrana, do rta Planka. Austro-Ugarska je predala mornaricu (flotu i utvrde), u kojoj je prijetila otvorena pobuna mornara od Pule do Kotora ako se situacija ne razriješi do 1. studenoga, novoproglašenoj državi 31. listopada.

Zapovjednik mornarice postao je kapetan bojnog broda Janko Vuković Podkapelski (kojega je Narodno vijeće odmah unaprijedilo u kontraadmirala), inače zapovjednik bojnog broda Viribus unitis. Italiji nije odgovaralo da nova država (u perspektivi ujedinjena sa Srbijom) ima mornaricu kojom bi mogla parirati njenoj. Dva su talijanska diverzanta 1. studenoga minirala Viribus unitis i potopila ga. Poginulo je više stotina mornara, a među njima i Vuković Podkapelski.

Italija je postala glavna briga Narodnog vijeća. Njena vojska već je 31. listopada prodrla u Istru. U Rijeci je talijansko Narodno vijeće formirano 30. listopada, a 4. studenoga uplovila je talijanska eskadra (prije nje uplovili su američki i francuski ratni brodovi). U Pulu je talijanska ratna mornarica uplovila 5. studenoga. Italija nije zauzimala mjesta samo na Istri i Kvarneru. Vrlo brzo počela je operacije u Dalmaciji – 4. studenoga talijanska mornarica uplovljava u Zadar, 5. studenoga u Komižu i Velu Luku, 6. studenoga u Šibenik.

Austrija i Mađarska za Državu Slovenaca, Hrvata i Srba gotovo preko noći su postale prošlost. Novine se okreću novim temama – talijanskog okupaciji i pripremi ujedinjenja sa Srbijom. Koliko je Austro-Ugarska postala nevažna demonstrirao je Obzor 5. studenoga. Objavio je kratku vijest koja glasi: »primirje s Austrijom i Mađarskom je potpisano tako da su neprijateljstva obustavljaju dne 4. studenoga u 3 sata poslijepodne«. I to je bilo sve što je »Obzor« zabilježio o primirju Austro-Ugarske sa silama Antante.

(U sljedećem nastavku: Oduševljenje Srbijom, pregovori u Ženevi i proglašenje Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca)