Kad boljih mjera nema, i postojeće se nazivaju demografskima / Snimio Marin ANIČIĆ
Hrvatska novca za ozbiljnije demografske mjere ima, ali se za to ne odvaja. Ono što mi kao država nismo proveli jest usmjeravanje poreznog sustava prema demografskoj revitalizaciji, ističe demograf Stjepan Šterc
ZAGREB Postojeće stambene mjere koje država nudi političke su, a ne demografske naravi – mišljenje je demografa Stjepana Šterca, koji kaže kako su te mjere nedovoljne da bi zaustavile iseljavanje mladih, i pad populacije.
– Takve su mjere najviše u interesu građevinara, kojima se otvara dodatno tržište. Kad drugih, boljih demografskih mjera nema, i ove se postojeće takvima nazivaju. U Hrvatskoj se čak i oslobađanje od tunelarine dijela stanovništva naziva demografskom mjerom – kaže Šterc, kao najbolji primjer pravih demografskih mjera navodeći Mađarsku.
Mađarska je, podsjetimo, odlučila u potpunosti osloboditi poreznih davanja žene sa četvero i više djece, a mlađe od 40 godina koje sklope brak imat će pravo na zajam od 36.000 eura, čiji se iznos otplate smanjuje za jednu trećinu rode li dvoje djece, odnosno zajam uopće ne moraju vratiti rode li troje djece.
Obitelji s troje i više djece imat će pravo na subvenciju od osam tisuća eura za kupnju vozila sa sedam sjedala, dok će i bake i djedovi koji čuvaju djecu umjesto roditelja imati pravo na određenu naknadu za taj nimalo lagan posao.
Mjere u interesu građevinara – Stjepan Šterc / Snimio Vedran KARUZA
Porezna olakšica
U Hrvatskoj porezna olakšica za prvo dijete iznosi 1.700 kuna, za drugo 2.500 i tako redom pa majka koja ima četvero djece ima i porezni odbitak od 4.750 kuna. Da bi žena s prosječnom hrvatskom plaćom od oko 6.300 kuna u potpunosti bila oslobođena od poreza, morala bi imati petero djece, jer porezna olakšica na peto dijete iznosi gotovo toliko.
Šterc ističe kako je sve to premalo, simbolično. Oko 500 novorođene djece, koliko ih se pripisuje mjerama subvencioniranja kredita, napominje demograf, nije rezultat tih mjera, već ulaska generacija koje su se odlučile na kupnju stana u reprodukcijsku dob.
Obitelj koja ima dvoje malodobne djece, i za trajanja stambene subvencije dobije još dvoje, mogla bi profitirati kao i žena u Mađarskoj koja uzme zajam od 36.000 eura i ne mora ga vratiti ako rodi troje djece nakon toga. Ako je obitelj, primjerice, kupila kuću u Udbini ili Glini, u kojima, primjerice, država plaća polovicu rate kredita od 4.000 kuna mjesečno, kroz 11 godina subvencije uštedjet će 264 tisuće kuna, odnosno oko 35.000 eura.
– Svakako je pozitivno što se rodilo toliko djece, no naše su ranije analize pokazale da je zapravo riječ o ulasku brojnih generacija u reprodukcijsko razdoblje, zaključuje Šterc. Hrvatska novca za ozbiljnije demografske mjere, dodaje, ima, ali se za to ne odvaja. Osim Mađarske, navodi i primjer Irske i Izraela, država koje su po svim demografskim pokazateljima pozitivne, ali koje su tome pridonijele, između ostalog, decentralizacijom, smanjivanjem poreznih stopa i slično.
Stara paradigma
– Ono što mi kao država nismo proveli jest usmjeravanje poreznog sustava prema demografskoj revitalizaciji. Imamo porezne stope jednake u svim dijelovima Hrvatske, jednake prema svim obiteljima. Zašto bi isti porez bio u izoliranom području Hrvatske, na kojem stanovništvo nestaje, i u Zagrebu? Zašto dvočlana obitelj ima iste porezne stope kao i šesteročlana? Zato što višebrojne obitelji kroz aktivnosti svojih članova doprinose proračunu – ističe demograf.
Koncept imigracijske radne politike pokazao se promašenim jer su velike migracije 2015. prema Europi pokazale, dodaje, da se ti ljudi teško uklapaju u europski način života i rada. Manjak radne snage pokušava se nadoknaditi ljudima s juga i iz jugoistočne Europe, no i ti će izvori, uvjeren je, »presušiti«.
– Morat ćemo se vratiti, u cijeloj Europi, staroj paradigmi te radnu snagu dohvaćati kroz klasičnu populacijsku politiku, poput ove u Mađarskoj. Pokazalo se, između ostalog, da imigracija koja dijelom supstituira radnu snagu pada na teret proračuna, odnosno da je proračunski odljev sredstava prema imigrantskoj populaciji veći nego što je njezin doprinos gospodarstvu. To je vidljivo na primjeru Njemačke, no nitko takvo nešto ne želi priznati.
