Snimio Denis LOVROVIĆ / NL arhiva
Reakcija građanstva, civilnog društva i kulturnih radnika - nešto je o čemu nositelji državnih dužnosti ne samo da vode računa, nego su, vjerujem, njome vrlo uznemireni. U Hrvatskoj svi mogu biti ponosni jer se pojavio takav žar
Nataša Kandić direktorica je beogradskog Fonda za humanitarno pravo i jedna od najistaknutijih srbijanskih aktivistica u borbi za ljudska prava. Njezina organizacija utemeljena je 1992. godine i od tada se bavi istraživanjem ratnih zločina i stradanja koja su pratila ratove devedesetih.
Zbog toga je nacionalističke organizacije u Srbiji svrstavaju u red »srbomrzaca« pa o njoj pišu kao o »simbolu poslijeratne veleizdajničke klike u Srbiji«. Zapravo, Nataša Kandić simbol je onog dijela srpskog društva koje je pružalo otpor velikosrpskoj ideji. Duže od dva desetljeća direktorica Fonda za humanitarno pravo nastoji suočiti srbijansko društvo s posljedicama ratova koje je inicirao nekadašnji »srpski vožd« Slobodan Milošević. Jedna je od osnivačica regonalne Inicijative za REKOM, koja nastoji popisati imena i prezimena svih žrtava ratova u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu. Razgovor s njom vodili smo u vrijeme kad je hrvatskim medijima objavljena vijest o incidentu u Vukovaru, u kojem su tri mladića srpske nacionalnosti pretukla svog sugrađanina hrvatske nacionalnosti. Dio medija taj incident uzeo je kao povod za još jedno raspirivanje međunacionalne mržnje u gradu u kojem takve vrste mržnje ne nedostaje. Naša sugovornica o tome je rekla:
– Najlošije je kad se međuetnički incident dogodi u Vukovaru, jer to dobiva posebne dimenzije i podstiče na neprijateljstvo. Treba jasno osuditi svako poticanje na etničku netrpeljivost, a prema Vukovaru i ljudima koji tamo žive uvijek se treba odnositi s posebnom pažnjom. U Vukovaru bi prije svega trebalo rješavati egzistencijalne probleme njegovih građana, baviti se nezaposlenošću i sličnim pitanjima, a ne potencirati incidente, produbljivati netrpeljivost i kopati po ranama tog grada.
Aktualno raspirivanje mržnje, između ostalog, posljedica je činjenice da se nismo na pravi način suočili s prošlošću, na čemu ste radili godinama. Mislite li da Vaš rad nije donio prave rezultate?
– Suočavanje s prošlošću proces je koji ne može biti okončan u dvadeset godina. Mi nikad nećemo moći reći da smo dostigli stanje kojim bi mogli biti zadovoljni. U pitanju je proces pomirenja, a on nema kraj. Kad se rat završi, kad se puške stave sa strane, tad počinje posao koji traje desetljećima. Izuzetno je važno postići da ljudi sjednu i razgovaraju. Na suđenju za zločine u Lovasu bila sam u prilici vidjeti što se događa na lokalnoj razini kad su u pitanju zločini u kojima su sudjelovali domaći ljudi. Lovas je mjesto gdje su živjeli i Srbi i Hrvati, a onda je došao 10. listopad 1991. godine, kad su mnogi Srbi iz Lovasa stali na drugu stranu i postali vojnici koji svoje hrvatske susjede tretiraju kao neprijatelje. Suđenje je trajalo jako dugo, a Fond za humanitarno pravo organizirao je da ga prate i obitelji žrtava. Neki optuženici pušteni su da se brane sa slobode. U jednom trenutku sam primijetila da optuženici razgovaraju sa članovima obitelji žrtava. Kad sam pitala o čemu se radi, i s jedne i s druge strane rekli su mi da bi oni voljeli sjesti i razgovarati o onome što se dogodilo, bez prisustva službenih osoba, kako bi napokon saznali istinu. Sve je ostalo na ideji, ali za mene je to bio vrlo relevantan događaj, koji ima veze s pomirenjem. Oni su proveli sigurno 60 dana na sudu slušajući što se dogodilo. I jedni i drugi gradili su sliku pomoću podataka koje do tada nisu znali, a onda je došao trenutak kad su htjeli mimo bilo kakve institucije sjesti i razgovarati. Žrtve su htjele saznati zašto su ovi krenuli na njih, a ovi drugi htjeli su im objasniti što se dogodilo i kako to da su ubijeni dotadašnji susjedi. Kažem, do toga nije došlo, ali ostao mi je dojam da je do toga došlo jer se saznalo više činjenica o onome što se dogodilo. Meni se učinilo da je to dobar dokaz koliko su činjenice važne.
Potpuni šok
Puno činjenica je utvrđeno i na Haaškom sudu. Kakav utjecaj na pomirenje u regiji te činjenice imaju?
– Ako pogledamo Haaški sud, on utvrdi toliko činjenica koje su od neprocjenjive važnosti, ali njihov utjecaj je minimalan. Ne znam da je i jedna činjenica utvrđena u Haagu na ovim prostorima izazvala neki potres, da je došlo do nekog općeg uznemirenja, da smo svi prestali baviti se svakodnevnim poslovima i uzeli sebi malo vremena da promislimo o onome što se dogodilo. U Srbiji se to dogodilo samo jednom, kad je emitiran video snimak Škorpiona koji ubijaju muslimanske mladiće. Taj snimak je korišten i na Haaškom sudu, s tim što, na žalost, nije dobio nikakvu dokaznu vrijednost. Dokaznu vrijednost nije dobio niti pred Međunarodnim sudom pravde, što ima političku dimenziju. Znamo da je na Međunarodnom sudu pravde Srbija okrivljena samo za kršenje međunarodne konvencije o genocidu. Dakle, nema nikakve odgovornosti Srbije kao države, što je mnogima izgledalo kao politički dogovor da se ono što se događalo u Bosni nekako svede samo na Bosnu, da se Srbija ne upliće, kako ne bi bilo dokaza za raširen stav da je bila agresor. Snimak o kojem govorim pušten je 2005. godine na televiziji B92. Poslije toga, tri sekunde filma puštene su i na Radio-televiziji Srbije. Snimak je izazvao potpuni šok. Tad se prvi put dogodilo da su telefoni u Fondu za humanitarno pravo zvonili bez prestanka, da je bilo na stotine poruka koje kažu: hvala što ste nam ovo pokazali.
Unatoč evidentiranim zločinima, u Hrvatskoj, Srbiji, BiH i Kosovu imamo ljude koji su čak i politički aktivni, iako su osumnjičeni za ratne zločine. Također, ljudi koji su osuđeni u Haagu po izdržavanju kazni dočekani su u svojim zajednicama kao heroji. Kad se svede politički i društveni račun, ispada da etničke zajednice još uvijek pristaju uz zločin slaveći ga kao herojstvo.
– Svuda se ti domaći ratni zločinci, oni koji su optuženi ili osuđeni, doživljavaju kao heroji. Takvom odnosu prema zločinu definitivno je vrlo teško suprotstaviti se. Jedan od razloga je i taj što su svugdje formirana udruženja obitelji žrtava koja zastupaju ekstremna stajališta. Sva ta udruženja pripadaju nekoj političkoj opciji. Kad se razgovara sa žrtvama mimo udruženja – sve je drugačije, a kad je u pitanju razgovor sa udruženjima – uvijek imamo posla sa onima koji štite interese određene političke opcije. Vrlo sam ponosna na proces koji su započele organizacije civilnog društva i koji se još uvijek odvija. Upornošću i ustrajnošću na suočavanju s prošlošću, na način koji osigurava da ti ljudi govore, da slušaju jedni druge, stvorili smo šansu da uistinu razumijemo što nam se dogodilo. Uspjeli smo postići značajne pomake u nastojanju da udruženja promijene način komunikacije i zaborave na naučene lekcije, da razgovaraju prirodno i slušaju jedni druge. Tek u takvom razgovoru žrtvama može biti jasno da su i oni drugi doživjeli istu bol.
Žrtve dokazno sredstvo
Svejedno, ostaje činjenica da Haaški sud nije značajnije utjecao na pomirenje, niti je dao pravu satisfakciju obiteljima ubijenih.
– Svi smo mi – civilno društvo i organizacije za ljudska prava koje su posebno posvećene tranzicijskoj pravdi – podržavali suđenja pred Haaškim sudom i domaćim sudovima. Međutim, vidjeli smo da postoji ograničenje tih suđenja. Suđenja su usmjerena na optužene. Sve što se nađe pred sudom u toj je funkciji da se dokaže je li optuženi kriv ili nevin. Žrtve su bile dokazno sredstvo, svjedoci koji su izlazili sa suđenja izlazili su kao razočarani ljudi, dijelom zbog toga što nisu razumjeli sudsku proceduru, a dijelom zbog toga što suci nisu promijenili svoj stav i pristup suđenjima u odnosu na neke uobičajene sudske procese. Bilo je suđenja u kojima se tužitelji obraćaju svjedocima oštrim tonom pa kažu: to nije predmet optužnice, molim vas da ne govorite o tome. To žrtve ne mogu razumjeti. Tako smo shvatili da mora postojati drugi način, koji će pomoći da se čuje ono što se dogodilo pa da onda o tome donosimo zaključke. Tako je došlo do ideje da se pokrene jedna grupacija za zagovaranje, koja će imati regionalnu dimenziju. Odmah smo vidjeli da to regionalno izaziva prilično različite političke reakcije, a i reakcije običnih ljudi.
Govorite o Inicijativi za REKOM.
Težak život aktivista
S druge strane, pojavio se problem odnosa društva prema ljudima koji zagovaraju popisivanje svih žrtava. Vi ste ga iskusili u Srbiji, a gospođa Vesna Teršelič u Hrvatskoj. Zbog Inicijative za REKOM i sličnih projekata suočavanja s prošlošću etiketirane ste kao najveće izdajnice države.
– Mi smo postkonfliktna društva i ne možemo očekivati da pojedinci koji se bave ljudskim pravima budu vrlo dobro primljeni i od vlasti i od raznih grupa, udruženja i slično. Tu je važno biti načisto kako se tko osjeća. Sve što radim, radim s dubokim mirom u sebi. Radimo ono što je ispravno, pokušavamo pomoći, a ako i napravimo neku grešku, ona je nenamjerna. Imamo mir u vezi s onim čime se bavimo, a ti napadi i etiketiranje uvijek jačaju kad su na vlasti desne političke opcije. Dokumenta je u vrijeme vlade SDP-a bila i nagrađena od strane predsjednika države. Danas nagrade dodjeljuje predsjednica Kolinda Grabar Kitarović pa je nagradu dobio Ivan Zvonimir Čičak, zbog toga jer je promijenio svoj politički stav. Čičak je jako puno uradio na dokumentiranju kršenja ljudskih prava. Posljednjih godina se okrenuo na drugu stranu pa je dobio nagradu. Mi ne možemo očekivati da ćemo biti rado primljeni i voljeni u našim državama. Čak i kad je civilno društvo imalo jaku podršku politike u Hrvatskoj, opet je bilo različitih grupa koje su bile vrlo neprijateljski raspoložene. Sad su one došle u prvi plan i može se očekivati da pozicija Dokumente, Vesne Teršelić, Zorana Pusića i drugih bude stalna meta napada. To je život aktivista za ljudska prava. Ne možemo očekivati da ćemo imati puno poštovanje za ono što radimo, a živimo u društvima koja odbijaju suočiti se i prihvatiti ono što se dogodilo.
Jeste li kojim slučajem pročitali pismo koje je hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović uputila predstavniku srpske manjine Miloradu Pupovcu? U Hrvatskoj nam je do jučer bilo nezamislivo da na apel jedne nacionalne manjine da je se zaštiti, stigne takav odgovor.
– Ne mogu ulaziti u komentare pisma predsjednice, ali moram reći da mi se svidjelo kako je reagirala hrvatska javnost. Javilo se puno glasova koji su ustali u obranu demokracije, što govori da je u Hrvatskoj ipak ostvarena jedna razina demokracije. Svidjela mi se ta demonstracija građanske svijesti, vrlo aktivan kritički pristup. Mora postojati otpor onome što je protiv demokracije, bilo da je u pitanju predsjednik države, premijer ili tko treći. Mi u Srbiji imamo problem što nitko ne reagira, što intelektualci apsolutno ne reagiraju, a imamo također i uspavano civilno društvo. U Srbiji imamo potpuno drugačiju situaciju od one u Hrvatskoj i ja s velikom zainteresiranošću pratim sve što se kod vas događa. Stalno se pritom pitam hoće li se ta pojava aktivnog građanstva prenijeti i na druge države. Reakcija građanstva, civilnog društva i kulturnih radnika – mislim da je to nešto o čemu nositelji državnih dužnosti ne samo da vode računa, nego su, vjerujem, njome vrlo uznemireni. U Hrvatskoj svi mogu biti ponosni jer se pojavio takav žar. Mislim da je to odlično.