Nedorasli za suočavanje

Sramotno prikrivanje istine: Zašto političari šute o kontroverzi spomenika žrtvama holokausta

Boris Pavelić

foto: Sandra Šimunović / PIXSELL

foto: Sandra Šimunović / PIXSELL

Ako je Židovima u svijetu važno kako Hrvatska kani simbolički kardinalno obilježiti stradanja od fašizma u Drugome svjetskom ratu, zar je previše tražiti da se o tome izjasne i ljudi koji birače nastoje pridobiti da im privremeno predaju pravo na upravljanje ovom zemljom?



ZAGREB – Zašto političari, a naročito predsjednički kandidati, šute o kontroverzi – kontroverzi koja je prešla i hrvatske granice – koju je izazvala Skupština grada Zagreba odlučivši da u središtu glavnoga grada podigne spomenik svim žrtvama holokausta, što je uzrokovalo prosvjede židovskih i manjinskih organizacija u Hrvatskoj, ali i Svjetskoga židovskog kongresa?


Već dulje od dva mjeseca političari ljevice i aktivisti za ljudska prava javno podržavaju takav stav židovskih i manjinskih organizacija, upozoravajući kako spomenik svim žrtvama holokausta u središtu Zagreba neće biti dostojan komemorativni simbol žrtvama nacizma, nego – kako je u pismu zagrebačkoj skupštini formulirao Svjetski židovski kongres – »sramotno prikrivanje prave istine o stradanjima Židova na području NDH«. Unatoč tim dramatičnim ocjenama, koje naprosto zazivaju jasan stav politički i civilizacijski odgovornih političara, u Hrvatskoj, koja je pred kampanjom za simbolički važne predsjedničke izbore, političari o tome šute kao da ta tema uopće nije važna. Ne šute, istina, predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović i gradonačelnik Zagreba Milan Bandić. 


Kritička javnost


Spomenik se naime i gradi na djelomičnu inicijativu predsjednice Republike, koja je prva predložila da se u Zagrebu sagradi spomenik žrtvama holokausta. Taj je njezin prijedlog kritička javnost, zajedno sa židovskim organizacijama u Hrvatskoj, odmah protumačila kao predsjedničin pokušaj »dodvoravanja« Izraelu i utjecajnim židovskim krugovima u svijetu, kao i istodobnog umanjivanja srpskih žrtava NDH, unatoč tome što su ustaše ubili mnogo više Srba nego Židova.




Gradonačelnik Zagreba Milan Bandić, pak, gotovo prezirno komentirao je zahtjev Antifašističke lige, koja je prijedlog profesora filozofije Žarka Puhovskog u formi službenog zahtjeva u srpnju poslala zagrebačkoj gradskoj skupštini, zahtijevajući da se na postamentu spomenika napiše«: »Žrtvama ustaškog režima«, i to na jeziku i pismu žrtava – ćirilici, jidišu i romskome te na latinici.


Govoreći početkom kolovoza na komemoraciji romskim žrtvama ustaškog logora Jasenovca na tamošnjem memorijalnome groblju Uštica, Bandić je aktiviste koji zahtijevaju izmjenu izvorne zamisli o natpisu pod spomenikom nazvao »malim sitnim politikantima«.


I to je, što se političara tiče, uglavnom sve – ako, naravno, ne računamo dostojnu reakciju Lijevog bloka u zagrebačkog skupštini, koji je glasao protiv gradnje spomenika prema Bandićevu prijedlogu te njegove istaknute političarke Rade Borić, čije je protivljenje takvome rješenju u javnosti najprepoznatljivije.


Simboličko obilježje


Najjače hrvatske stranke, kao i predsjednički kandidati s najviše šansi na predstojećim izborima, o svemu šute, kao da je riječ o posve nevažnoj temi, a ne o jednome od simbolički najpotentnijih spomeničkih obilježja u Hrvatskoj.


A da će taj spomenik, kako god na kraju izgledao, uvelike određivati ne samo kolektivno sjećanje i interpretaciju Drugoga svjetskog rata u Hrvatskoj, nego i percepciju Hrvatske u međunarodnoj javnosti, svjedoče i međunarodne reakcije koje je izazvala odluka zagrebačke gradske skupštine.


Polovinom lipnja, o kontroverzi je pisao švicarski Neue Zuercher Zeitung, tvrdeći da »projekt izaziva nelagodu« jer, premda »ukazuje na zločin protiv čovječnosti«, istodobno »zaklanja jednu važnu perspektivu: lokalni, hrvatski doprinos«. »Jer, ustaška država, vazal njemačkog Rajha, samoinicijativno je odlučila stvoriti zakone o Židovima i koncentracijske logore. Povjesničar Slavko Goldstein navodi da je ubijeno 30.000 hrvatskih Židova. Jamačno nije »hrvatski narod« bio taj koji je proveo ili pozdravio uništenje Židova, kao i 20.000 Roma i 250.000 Srba. Veliki broj Hrvata se borio na strani partizana protiv Nijemaca i njihovih domaćih pomagača. Ali, hrvatske institucije i njihovi predstavnici su sudjelovali u ubijanju Židova.«


Uvreda sjećanju


Valja ovdje još jednom podsjetiti i na reakciju Svjetskoga židovskog kongresa (WJC), čiji je predsjednik Ronald S. Lauder zbog spomenika objavio i posebno priopćenje, napisavši, među ostalim, i ovo: »Vlasti u Hrvatskoj kontinuirano su pokušavale izmijeniti povijest i osloboditi ustaški režim neupitne umiješanosti u okrutna masovna ubojstva Židova, Roma i etničkih Srba u razdoblju od 1941. do 1945. Uvijek postoji velika vrijednost u odavanju počasti svim žrtvama holokausta, no novi spomenik grada Zagreba iskrivljavanje je povijesti i predstavlja uvredu sjećanju na muškarce, žene i djecu koji su bili žrtve ustaša i njihova vođe Ante Pavelića. Hrvatske vlasti opet ulažu sve napore da prikriju monstruozne zločine ustaša stvaranjem lažnog dojma da je samo nacistička Njemačka odgovorna za užase holokausta«.


Svjetski židovski kongres u tom priopćenju tvrdi i kako se »ne može govoriti o holokaustu u Hrvatskoj bez ukazivanja na središnju ulogu ustaškog režima u donošenju i provođenju rasnih zakona kojima su Židovi, Romi i etnički Srbi izloženi progonu, mučenju i smrti«. E pa sad, ako je Židovima u svijetu važno kako Hrvatska kani simbolički kardinalno obilježiti stradanja od fašizma u Drugome svjetskom ratu, zar je previše tražiti da se o tome izjasne i ljudi koji birače nastoje pridobiti da im privremeno predaju pravo na upravljanje ovom zemljom?