Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
17. studenoga 2019.
Revival

Socijalizam se, čini se, vraća u modu: Generacija prekarnih radnika diže svoj glas

Reuters
Reuters
Autor:
Objavljeno: 5. ožujak 2019. u 7:13 2019-03-05T07:13:57+01:00

Demokratski socijalizam bi značio dolazak socijalističke partije na vlast demokratskim putem, a ako i dođe na vlast, partija ne bi ukinula ni izbore, ni višestranačje. Štoviše, izbori onda ne bi bili samo politička, već i ekonomska kategorija, kaže  Stevo Đurašković s FPZ-a

Demokratski socijalizam pojam je koji se sve češće čuje kod dijela lijevih stranaka te u javnom diskurzu, i u Hrvatskoj i na zapadu, gdje se primjećuje svojevrsni revival socijalizma. Naime, zapadna socijaldemokracija zapala je u krizu nakon trećeputaškog eksperimenta kojeg je 90-ih uveo Tony Blair. Bila je tu riječ o pokušaju pomirenja tržišta i socijalne države, a na štetu – socijalne države.

Teren za takav scenarij utabala je dakle sama ljevica koja je pristala na truli kompromis, odnosno s lijeva se pomakla u centar. Neoliberalni kapitalizam ostao je tako bez protuteže u istinskoj socijaldemokraciji koja se sve više stapala s mainstream pogledom koji favorizira tržišnu ekonomiju i zaboravlja osnovne postulate države blagostanja. No, uspjeh Jeremyja Corbina među laburistima u Engleskoj, pojava i povratak Berniea Sandersa u SAD-u, kao i pojava mlade ljevičarske heroine Alexandre Ocasio-Cortez, koja se deklarira kao socijalist, demokratski naravno, analitičare su primorali da priznaju da na zapadu stasa nova generacija socijalista.
Iako dio tih lidera pripada starijoj generaciji koja se nije slagala još sa spomenutim razvodnjavanjem lijevih ideja, koje je vremenski bilo pozicionirano uoči i nakon pada Berlinskog zida, bit je u dobnoj strukturi njihovih glasača. Tako ugledni »The Economist« nedavno na crveno obojanoj naslovnici donosi tekst »The Rise of Millennial Socialism« u kojem se bavi fenomenom mladih, generacije »milenijalaca«, koji sve više glasaju za spomenute lijeve lidere, radikalnije od svojih prethodnika, budući da je upravo ta generacija prilikom odrastanja osjetila nepravde i proturječja kapitalizma.

Nepravde kapitalizma

Milenijalci, ljudi koji danas imaju do 30 godina, uočavaju da ovakav kapitalistički sustav rezultira rastućim nejednakostima, pri čemu pojam slobode ne doživljavaju isključivo tržišno, već je slobodan pojedinac koji ima mogućnost izbora bez obzira kakav mu je »background«. To su ljudi koji da bi se školovali moraju otplaćivati kredite, stalan im posao nije zajamčen, kao više ni njihovim roditeljima, koji da bi preživjeli moraju raditi po nekoliko povremenih, privremenih, nesigurnih poslova. Generacija prekarnih radnika želi dokinuti takvu praksu, pokrenuti promjene u institucijama koje rade u korist bogatih. Zbog svoje mladosti, vjerojatno, vjeruju da su promjene moguće, iako je tobožnja naivnost ono što im se predbacuje iz konzervativnih, ali i liberalnih krugova. U tom smislu unutar lijevih, socijaldemokratskih, laburističkih partija, jačaju njihova lijeva krila, treći put je podbacio, a financijska kriza pokazala je da je kapitalizam u svojoj biti neodrživ. Ljevica je općenito u krizi, ima problem s identitetom, te traži načine kako da se distancira, i od svoje light-varijante, ali i od desnog populizma s kojom je miješaju ukoliko je radikalnija.
Koja je razlika između socijaldemokracije kakvu smo navikli gledati i koja je ogrezla u »trećem putu« i demokratskog socijalizma, odnosno socijalizma, za koji i sam »The Economist« kaže da se vraća u modu, te što uopće znači taj pojam, pitamo doc. dr. Stevu Đuraškovića s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu. Đurašković kaže da je pojam demokratski socijalizam, kako se danas koristi u politici, pojam koji se sadržajno može ispuniti svim i svačim, kao što se, dodaje, i brojnim drugim pojmovima barata svakako, te se sadržajno pune i prazne po potrebi.

Povijesna geneza

– No, ako ćemo ići u neku povijesnu genezu, onda treba reći da su socijalističke stranke nastale u 19. stoljeću imale svoj program koji je izvorno bio: oboriti kapitalizam. Iako su stranke kao svoju ideologiju uzele djela Karla Marxa i Friedricha Englesa, unutar socijalističkog pokreta su se krajem 19. stoljeća počele javljati razlike u gledanju kako kapitalizam zamijeniti socijalizmom, te da li ta transformacija mora uključivati ukidanje privatnog vlasništva kao vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju. Ovdje bih samo dodao da Marx razlikuje privatno od osobnog vlasništva, poput odjeće, stana, automoblia, koji se ne koristi u svrhe poslovanja. Al' da ne duljim, razilaženja su bila sve veća, a kulminirala su nakon Oktobarske revolucije 1917. godine, kada su se tadašnje jedinstvene socijalističke stranke počele dijeliti u tri grupe stranaka: desnu koji su se nazvali socijaldemokrati, centristi koji su ostali socijalisti, te lijeve radikale komuniste. Socijaldemokrati i socijalisti su dijelili zajedničko vjerovanje kako nije potrebna revolucija da bi potlačena klasa radnika došla na vlast, već će se vlast jednostavno osvojiti putem izbora budući radništvo s razvojem industrije postaje najbrojnija klasa u društvu, a radnička stranka jedina zastupa njegove interese. Nakon osvajanja vlasti će se dogoditi legalna transformacija sustava pri čemu socijaldemokrati zagovaraju kako kapitalizam ne treba ukidati, već treba uvesti redistributivnu državu. To je projekt koji se u povijesti ostvario u zapadnoj Europi 1945-75 i poznat je kao država blagostanja. Za državu blagostanja je karakteristično ne samo progresivno oporezivanje, već širenje javnog sektora, te vlast države nad njim, kao i nad bankama, kontrolira tržište kapitala kroz vlasničke udjele koje država ima u krupnim poduzećima, kako bi se danas reklo »od strateškog interesa«, pritom ne dopuštajući financijskom kapitalu bilo kakve špekulativne aktivnosti. Slikovito rečeno, u Njemačkoj 1965. godine ste se mogli obogatiti kao vlasnik tvornice ili dućana, ali ne trgujući dionicama ili valutama na burzi. Ako je to netko radio, to su radile banke, a one su bile pod državom. Socijalisti pak žele postupno ukidanje kapitalizma, pri čemu bi država blagostanja bila prva etapa. To ukidanje bi išlo postupno, da ne dovede do velikih potresa i lomova. Uz standardne mehanizme države blagostanja, država se ovdje bavi i pitanjem privatnog vlasništva i kako ga ukinuti, s ciljem da se bogati izvlaste, a na njihovo mjesto onda ulaze radnici i država, kaže Đurašković.

Đurašković: Samo Radnička fronta i SRP su lijevo, a na SDP ne treba ni riječi trošiti

Na pitanje, koja od stranaka na ljevici kod nas uistinu najbolje utjelovljuje taj pojam demokratskog socijalizma kojeg sada mnogi spominju i gotovo je postao moderan, odnosno što bi kod nas bio neki pandan ovim novijim strujanjima na zapadu (Corbyn, Sanders, Ocasio-Cortes...), Đurašković odgovara da »samo u Radničkoj fronti i SRP-u ima elemenata ljevice, dok stranke poput Nove ljevice, Prava na grad, Platforme Možemo, koje se trpaju u lijevi blok, iako su anti-establishment stranke i anti-(neo)liberalne, ipak nisu socijalisti nego liberali, budući je kod socijalista ekonomsko pitanje broj jedan, a sva ostala broj dva, što ne znači manje važna.« Na pitanje pak o SDP-u i njegovom (pogubljenom) identitetu, Đurašković kaže da je »ništetno i ništavno komentirati i uopće trošiti riječi na tu stranku.«

Talibani ljevice

– Ovdje treba napomenuti da se pojam socijaldemokrati i socijalisti često koristi kao istoznačnica, npr. Radničke stranke u Njemačkoj, Austriji i Skandinaviji su se nazivale socijaldemokratske, a iste takve na Mediteranu i u Francuskoj socijalističke. Tako da su često unutar tih stranaka postojale desna i lijeva struja. Desna je bila za državu blagostanja, a lijevoj je država blagostanja bila prva faza u postupnom ukidanju kapitalizma. Treći smjer su boljševici, koji su svoje stranke nazvali komunističkima. Oni su pošli od toga da se kapitalizam može oboriti samo revolucijom, da radnici za to nisu sposobni, već samo boljševici kao profesionalni revolucionari. Budući oni vode društvo u bolje sutra, jedini su vlasnici istine, pa nema višestranačja. Znači, kao »talibani ljevice«. Ili čak i »opus dei ljevice«. Ako se dakle sada vratimo na pojam demokratski socijalizam, on bi približno značio dolazak socijalističke partije na vlast demokratskim putem, na izborima, a ako i dođe na vlast, partija ne bi ukinula ni izbore, ni višestranačje. Štoviše, izbori onda ne bi bili samo politička, već i ekonomska kategorija, kaže Đurašković. Dakle, demokracija i u politici i u poduzeću.

Đurašković pojašnjava da se danas stranke koje se pozivaju na demokratski socijalizam imaju potrebu distancirati od komunističkog naslijeđa, znači od bilo kakvog nedemokratskog momenta, a revolucija bi bila »last resort« sredstvo u borbi protiv izrabljivanja i nepravde.

– Dakle, u toj se koncepciji partija ne proglašava božanstvom, privatno vlasništvo se ne ukida, ali se kapitalu ne daju slobodne ruke. Vlasnici kapitala sa svojom imovinom ne bi baš smjeli raditi što hoće jer se podrazumijeva da su imovinu stekli u društvu, stoga prema društvu imaju i odgovornost, napominje naš sugovornik.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.