Našli su i etiketu kako politiku prikazati znanošću: proglasili su je sociolingvistikom, iako je učenje o policentričnim standardnim jezicima koje osporava njihovu tezu baš dio sociolingvistike, i kao takvo je općeprihvaćeno u svijetu
Lingvistica Snježana Kordić predavala je petnaestak godina na fakultetima u Njemačkoj: u Frankfurtu, Bochumu, Münsteru i Berlinu. U Njemačkoj je i habilitirala, odnosno stekla iznaddoktorski stupanj, godine 2002., a prethodno je završila postdiplomski studij lingvističke kroatistike i doktorirala 1993. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je bila i zaposlena na Odsjeku za kroatistiku od 1991. do 1995. godine.
Objavila je više znanstvenih knjiga, koje su prevedene na engleski, njemački ili španjolski. Uz to je objavila i 150 drugih lingvističkih radova na raznim jezicima, u kojima je istraživala područja gramatike, sintakse, lingvistike teksta, leksika, sociolingvistike, jezične politike, standardologije…
Veliku je pozornost šire kulturne javnosti izazvala njena posljednja knjiga Jezik i nacionalizam (Durieux, Zagreb, 2010.), u kojoj, kao što to čini i niz zapadnoeuropskih lingvista, zastupa mišljenje da se u slučaju Hrvata, Srba, Bošnjaka i Crnogoraca »ne može govoriti o nekoliko standardnih jezika, nego o standardnim varijantama jednog te istog policentričnog standardnog jezika.« Postavke iz te knjige još su uvijek vrlo aktualne i dotiču se svakodnevnog života, jezičnih politika i politika sa kojima živimo, pa je razgovor s ovom iznimnom, međunarodno uvaženom stručnjakinjom dobra prilika za promišljanje te teme.
Interesna skupina
Prošlo je pet godina od objavljivanja vaše knjige »Jezik i nacionalizam« s kojom ste, radeći na tome da odvojite lingvističku struku od politiziranosti i nacionalizma, pobudili brojne rasprave, animozitete, nemire, ali i pohvale, nagrade, uvažavanja. Gdje je vaše mjesto kao autorice jednog, kako su se mnogi inozemni stručnjaci o vašem djelu izrazili, »kapitalnog djela za hrvatsko jezikoslovlje«, u hrvatskom jezikoslovlju danas? Koliko vas se uvažava kao stručnjakinju, koliko se vaša znanja i nepotkupljivost koriste u cilju napretka lingvističke struke?
– Da mi je bilo stalo do uvažavanja onih koje kritiziram, onda ih ne bih kritizirala. Tako se to radi kod nas. Naravno da oni neće sada reći da su godinama lagali studentima ili da su bili neobrazovani ili da su prodali znanost politici, i da na nešto tako osnovno i banalno kao što je radi li se o jednom ili o nekoliko jezika nisu kao lingvisti bili u stanju dati ispravan odgovor. Nisam ni računala da ću kreatore ove naopake jezične politike navesti da se promijene. Knjiga je bila upućena svima drugima koji nisu imali gdje čuti znanstveno utemeljene spoznaje o aktualnom jezičnom stanju zbog jednoumlja po ovom pitanju među kroatistima. U tome je knjiga potpuno uspjela. Široki krug ljudi sada zna znanstveno objašnjenje, kao i to da su domaći jezikoslovci odbacili znanost u korist nacionalističke politike, koju nastoje predočavati kao znanost. Našli su i etiketu kako politiku prikazati znanošću: proglasili su je sociolingvistikom, iako je učenje o policentričnim standardnim jezicima koje osporava njihovu tezu baš dio sociolingvistike, i kao takvo je općeprihvaćeno u svijetu.
U hrvatskom su jezikoslovlju osobni interesi i komoditet jezikoslovaca nadvladali pravila struke. Danas svjedočimo tome da politička garnitura na vlasti ne inzistira na manipulacijama jezikom, odnosno nacionalizmom koji izvire iz jezičnih podjela, međutim sami lingvisti i dalje zahtijevaju čišćenje jezika. To je po vama dokaz da su hrvatski lingvisti izvorište nacionalističke jezične politike, koja kod nas vlada od hrvatskog osamostaljenja.
– Tako je. Stvar je u tome da su domaći jezikoslovci jedna interesna skupina koja profitira od vlastite nacionalističke usmjerenosti, jer tako dobivaju na važnosti u društvu. Konkretno: oni uvjeravaju ljude da ne znaju ispravno jezik, da prijeti jezična kataklizma i da će zbog toga izumrijeti i narod. Lingvistički gledano ništa od toga nije točno, ali domaći jezikoslovci ovakvim tvrdnjama jačaju svoj ugled u društvu i svoju moć, jer predstavljaju sebe kao nekoga tko spašava jezik i narod od propasti. Desetljećima već tako održavaju paniku u društvu, pa se tisuće ljudi svakoga dana pitaju je li ispravno ovo ili ono. Time ne nastaje nikakva korist za jezik, komunikaciju ili društvo, naprotiv, nastaje šteta jer raste mogućnost da će netko biti nesaslušan, prezren i ismijan zbog načina na koji je nešto rekao. Odgovorni za to su naši jezikoslovci, jer usađuju u ljude da je dobro pokazivati jezičnu netrpeljivost. Navode ljude da odbace vlastitu pristojnost i da idu ispravljati jezik sugovornika. Sve je to potpuno krivo, jer je varijacija normalno stanje i bogatstvo bilo kojeg standardnog jezika. Svatko je slobodan koristiti riječi koje god želi. Svatko ima pravo na svoj vlastiti izbor i na svoj jezični stil. Tako da nikada ne treba ispravljati jezik sugovornika. Da ne spominjem da je i nepristojno i nametljivo ispravljati jezik drugoga.
Kazne za prekršitelje
Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje priprema zakon o jeziku, predsjednik Matice hrvatske, akademik Stjepan Damjanović traži donošenje takvog zakona koji bi uključivao i novčane kazne za prekršitelje. Ne zvuči nimalo liberalno, asocira na zatvorene, totalitarne, neslobodne sustave i pomalo plaši. O čemu se tu radi, je li to nekakva norma koja postoji i zadovoljena je u suvremenom svijetu danas?
– Ne, naprotiv, Njemačka na primjer nema takav zakon i velika većina drugih država također nema. A u Hrvatskoj su već dva puta podnosili prijedlog zakona o jeziku i već dvije vlade su odbile taj prijedlog. Ali nastavljaju s pokušajima jer žele uspostaviti jezičnu policiju. Što bi to značilo za građane Hrvatske, vidi se već na samom početku prijedloga zakona o jeziku Matice hrvatske, gdje piše da se zakon odnosi na upotrebu standardnog jezika, a kroatisti često naglašavaju u svojim knjigama da nitko ne zna standardni jezik.
To znači da svi u Hrvatskoj odmah podliježu kazni čim javno progovore, a javna upotreba je na primjer u pošti, u trgovini, u banci.
I svaki građanin je pozvan da prijavljuje. Jasan je interes domaćih jezikoslovaca koji stoji iza toga: dobivaju mogućnost za dodatni izvor prihoda, jer zakon predviđa inspekcijske službe u koje bi neposredno ili posredno oni bili uključeni. A i kako oni predočavaju standardni jezik je krivo.
Standardni oblici nisu ono što autoritarno odredi neki jezikoslovac, nego ono što je općeprihvaćeno u upotrebi, što je neutralno i uobičajeno i omogućava nadregionalnu komunikaciju. U vezi Instituta koji spominjete, svaki njegov direktor želi postići daljnji rast broja zaposlenih u Institutu i želi u očima društva povećati važnost te ustanove.
Društvu je Institut samo trošak, pa zato nastoje predočavati sebe kao spasitelje jezika i nacije. Namjerno šire moralnu paniku kako bi sebi pripisali značaj i preventivno utjecali da se broj zaposlenih ne smanjuje. Takvim postupanjem je Institut narastao do dimenzija neprimjerenih ekonomskim mogućnostima ove zemlje, i želi i dalje rasti u beskonačno veliki obim.
U idealnom slučaju da iza svakog stanovnika ove zemlje stoji jedan jezični policajac. To je interes mojih kolega kroatista, i zato ako ih pitate o potrebi zakona o jeziku, dobit ćete odgovor da je potreban. Ali taj zakon nije u interesu društva. Radi se o sebičnom interesu zaposlenih u jednom uskom i marginalnom fahu, s upitnim smislom postojanja.
U proteklih ste pet godina dali više od četrdeset intervjua, gdje uvijek iznova objašnjavate da su hrvatski, srpski, bosansko hercegovački i crnogorski dijelovi istoga jezika, što je zapravo prirodno i samorazumljivo, no nacionalističke politike i jezičari koji su im u službi predano rade na tome kako bi one koji nisu inzistirali na slobodnom uvidu u činjenično stanje uvjerili u to da se radi o različitim jezicima. Izmišljaju se i propisuju razlike kako bi se produbilo nacionalističke podijeljenosti i animozitete, što ide na ruku vladajućim politikama, a to je zapravo nasilje nad govornicima…
– Pritom su neopisivu štetu napravili i oni jezikoslovci koji se ne ističu uvijek u prvim redovima hrvatskog nacionalizma, ali su prihvatili najveći broj postulata purističkih ekstremista i u pozadini betoniraju ono što predvodnici promoviraju. Sebe, naravno, nazivaju umjerenim puristima kako bi neutemeljeno širili sliku o svojoj navodnoj umjerenosti, i svoj purizam perfidno nazivaju kulturom i znanjem jer računaju da određen broj ljudi neće htjeti biti označen kao neznalice i nekulturne osobe. Međutim, purizam – kako god ga upakirali i predočili – uvijek je suprotstavljen znanosti o jeziku i tko ga zastupa prestaje biti znanstvenik.
Kod nas je stvoren strah da će se nacija urušiti ako nema svoj, različit i odvojen jezik, vi pokušavate taj strah otkloniti?
– Domaći jezikoslovci su stvorili taj strah jer im odgovara, a odgovara i nacionalizmu jer njemu je potreban strah kako bi naveo ljude da prihvate iracionalne stvari. Međutim, taj strah se temelji na laži. Mnogobrojne nacije i države u svijetu imaju zajednički jezik s nekim drugim nacijama, čak je većina nacija i država u svijetu takva. I time nisu ništa manje nacije ili države.
Vi smatrate da su, uz lingviste, prosvjetni i kulturni radnici najodgovorniji za širenje nacionalističkih ideja i vjerovanja kroz jezik, a i druge instrumente. Možete li to malo pojasniti?
– Sveučilišni profesori kroatistike proizvode prosvjetne i kulturne radnike, koji onda ponavljaju što su čuli na studiju i što piše u školskim udžbenicima koje su napisali oni isti sveučilišni profesori. Tako da su prosvjetni i kulturni radnici produžene i umnožene ruke sveučilišnih profesora. Svi oni odgajaju laike da budu puristi, i poslije se pozivaju na zahtjeve purističkih laika koji od jezikoslovaca traže čišćenje jezika.
Pasivni leksikon
No unatoč tendencijama i radu svih koji teže odvajanjima i razlici, postoje povijesne činjenice koje pokazuju da je jezik teško, gotovo i nemoguće do kraja preurediti i učiniti od njega ono što nije.
– Točno. Nakon svega postavlja se pitanje: s obzirom na to da domaći jezikoslovci prave jezične razlike već desetljećima, kako to da nisu uspjeli napraviti različite jezike, da se ljudi međusobno ne razumiju i da ne mogu tečno razgovarati jedni s drugima? Dva su razloga. Prvi je to što je jezik ogroman, i ove su promjene neznatna sitnica u njemu, naspram svega onoga što je i dalje isto. Drugi razlog je što dio tih promjena dođe do ušiju i onih kojima nisu namijenjene. Čuju ih, prepoznaju što znače i uskladište ih u memoriji. One su time dio njihovog pasivnog leksikona. Jer svaki čovjek ima riječi koje aktivno koristi i riječi koje ne koristi, ali ih zna. Koliki je omjer između aktivnog i pasivnog leksikona može se približno oslikati podatkom da u jeziku jedna četvrtina rječničkog blaga pokriva čak 92 posto jezične upotrebe, dok tri četvrtine rječničkog blaga čini samo 8 posto upotrebe.
Kad se ljudi uopće ne čuju jer su razdvojeni planinama ili vodom ili nekom drugom teritorijalnom preprekom, onda kroz vrijeme nastaju različiti jezici. Tako na primjer na pacifičkom području, gdje živi samo 1 posto ljudske populacije, govori se čak posto 20 različitih jezika na svijetu. Jer žive na otocima, razdvojeni prirodnim preprekama. Za razliku od pacifičkog područja, u Europi živi čak 12 posto ljudske populacije, a govori se samo 3 posto različitih jezika na svijetu. Ali i kad su ljudi razdvojeni, potrebna su stoljeća i stoljeća da bi nastali različiti jezici.
Očito nije dovoljno pet stoljeća, kako vidimo na primjeru Engleske i Amerike, zemalja koje su odvojene oceanom i između kojih je nekada postojala vrlo slaba i usporena komunikacija, a koje ipak do danas koriste jedan, zajednički jezik.
– Iako su čitavo vrijeme razdvojeni oceanom – i iako su tamo dolazili u dodir s različitim jezicima, jezicima Indijanaca, jezicima drugih doseljenika, što ubrzava promjene u jeziku – i iako nije bilo mogućnosti za nekakvu prekooceansku komunikaciju, jer nije bilo aviona, telefona, mobitela, interneta, e-mailova, televizije, radija, novine su putovale brodom mjesec dana, ali ionako ljudi najčešće uopće nisu znali ni čitati ni pisati… A mi ovdje, na ovim prostorima danas svakodnevno komuniciramo, i licem u lice, i preko Facebooka, e-mailova, diskusija na forumima. Sve to poništava nastojanja domaćih jezikoslovaca da uvođenjem umjetnih promjena prave različite jezike.
