Nediplomatska prijetnja prvog slovenskog diplomata Karla Erjavca sabotažom hrvatske turističke sezone i otežavanjem prolaska austrijskih i njemačkih turista kroz Sloveniju na putu do Jadrana u slučaju hrvatskog odbijanja implementacije presude arbitražnog suda ne predstavlja puno više od puke provokacije, čija bi realizacija Sloveniju sukobila sa sjevernim i zapadnim članicama EU-a – Austrijom, Njemačkom i Italijom – ali i sa samom Europskom unijom.

Bilo kakav pokušaj namjernog kompliciranja turističkog tranzita kroz Sloveniju, naime, izazvao bi trenutačnu reakciju Beča, Berlina i Rima, baš kao što je prije jednog desetljeća uvođenje vinjeta u Sloveniji i odbijanje Ljubljane da uvede jeftinije tjedne vinjete – što je također predstavljalo svojevrsnu sabotažu hrvatske turističke sezone – izazvalo burne reakcije susjednih zemalja, sve dok Slovenija nije popustila i uvela jednotjedne vinjete za korištenje slovenskih autocesta.

Nakaradni pokušaj

Osim toga, u ovom slučaju radilo bi se o izravnom nepoštovanju slobode kretanja ljudi, jedne od temeljnih sloboda Europske unije, pred čime ni Europska unija, odnosno Europska komisija kao čuvarica europskih ugovora, sigurno ne bi mogla zatvoriti oči.

No valja imati na umu da bi namjerno usporavanje prometa na slovenskim cestama u vrijeme turističke sezone naškodilo ne samo stranim turistima i Hrvatskoj, kako to priželjkuje slovenski šef diplomacije, nego i slovenskim građanima, koji svakog ljeta spadaju među najbrojnije strane goste na Jadranu, a godišnje ih na hrvatskoj obali ljetuje više do milijun. Slovencima je Jadran, kao što je dobro poznato, omiljena destinacija, a slovenski državljani na hrvatskoj obali Jadrana, kako se procjenjuje, posjeduju više od 100 tisuća vikendica, pa bi bilo kakav avanturistički potez slovenske politike bio kontraproduktivan. Upravo zbog toga hrvatsko-slovenske svađe na političkoj razini, srećom, nikad nisu uspjele ugroziti i zatrovati odlične odnose na pojedinačnoj razini, između običnih građana, koji su i u vrijeme najvećih napetosti ostali uzorni.

Stoga ovaj nakaradni pokušaj spašavanja arbitražnog sporazuma, koji je za Hrvatsku, nakon arbitražnog skandala u kojem je razotkriveno nezakonito lobiranje slovenske strane, nepovratno kompromitiran, spada u pokušaj umjetnog stvaranja napetosti i korištenja svake prilike – pravne, diplomatske i političke – kako bi se zagorčao život ponajprije hrvatskim političarima, a katkad i građanima na hrvatskoj strani granice. Novi krug slovensko-hrvatskog obračunavanja, naravno, izravno je povezan s naprasnim izlaskom Hrvatske iz arbitražnog postupka pretprošlog ljeta, iako je već presuda Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu u korist hrvatskih štediša Ljubljanske banke prije toga izazvala ogorčenje u Ljubljani i odnose s Hrvatskom dovela do usijanja, a situaciju je dodatno zakomplicirala i presuda međunarodne arbitraže oko nuklearke Krško u korist Hrvatske.

Uzvraćanje udarca

Slovenska politika pokušava uzvratiti udarac, što je dovelo do naglog pogoršanja odnosa, koji nisu bili ovako loši još od početka slovenske blokade Hrvatske. Jedan od takvih udaraca predstavlja i zloglasna žilet-žica duž granice, koju su slovenske vlasti podigle pozivajući se na zaštitu od izbjeglica, iako ta žica ima puno manje veze s izbjeglicama, a puno više svjedoči o dubini konflikta između dviju država i predstavlja izraz nepovjerenja prema Hrvatskoj.

No ključan uzrok ovakvog ponašanja Ljubljane, dakako, krije se u slovenskom nezadovoljstvu zbog hrvatskog istupanja iz arbitraže. Slovenija u arbitražnom sporazumu vidi jedino sredstvo za ostvarenje svog glavnog cilja, teritorijalnog kontakta s otvorenim morem, a upravo ministar Erjavec, koji je i najodgovorniji za arbitražni skandal i propast arbitražnog postupka, sada koristi sva sredstva ne bi li pokazao tobožnju odlučnost i nepopustljivost, a vlasti u Zagrebu privolio na povratak u arbitražu, čime pred svojim građanima prikriva vlastiti arbitražni fijasko. Upravo su, naime, Erjavčeve hvalisave izjave na jednoj lokalnoj televiziji kako ima informacije da će ishod arbitraže biti povoljan za Sloveniju, te da će Slovenija dobiti izlaz na otvoreno more, predstavljale svojevrsno upozorenje da s ponašanjem slovenskih aktera u arbitraži možda nije sve u skladu s propisima, jer on takve informacije nije smio imati. Time je zapravo sam Erjavec ponudio razlog za sumnju da se iza kulisa arbitraže događaju čudne i nečasne stvari.

»Karlo vječni«

Iako je u vrijeme izbijanja arbitražne afere, koja je snažno potresla slovensku političku scenu, Erjavec bio na udaru žestokih i sve brojnijih kritika zbog blamaže koja je zatekla slovensku diplomaciju »spuštenih gaća«, Erjavec je i ovu aferu uspio preživjeti. Radi se o jednom od najdugovječnijih slovenskih političara, koji je od 2004. na najvišim političkim dužnostima, zbog čega su ga novinari ljubljanske Mladine jednom nazvali »Karlom vječnim«. Tajna njegove političke neuništivosti krije se u činjenici da se od sredine prošlog desetljeća bez mandata njegove stranke umirovljenika ne može prikupiti potrebna većina za sastavljanje slovenske vlade, što je rezultiralo činjenicom da je Erjavec odonda bio u svim slovenskim vladama, i to na različitim položajima, od ministra obrane, ministra okoliša i najdulje ministra vanjskih poslova, ostavljajući dojam političara koji je spreman biti u svakom resoru i u svakoj vladi. Unatoč svom populističkom i pomalo demagoškom stilu, o čemu svjedoči i njegova posljednja provokacija o sabotiranju hrvatske turističke sezone, Erjavec je postao konstanta slovenske politike.