Predsjednik Franjo Tuđman kao bivši vojnik jako je držao do protokola i rasporeda. Točno se uvijek znalo u koje doba on što i gdje radi. Recimo uvijek je ručak bio u 13,30 koji bi trajao negdje do malo prije 15 sati kada bi se on povukao u sobu za odmor koja je bila odmah pored gdje bi onda slušao dnevnik na Hrvatskom radiju, rekla je
Nakon punih 26 godina hrvatsko je pravosuđe konačno ustanovilo tko je odgovoran za raketiranje Banski dvora koje se dogodilo 7. listopada 1991. Bilo je to samo dan prije nego što je Sabor trebao donijeti konačnu odluku o raskidanju svih veza sa SFRJ i definitivno proglasiti neovisnost za koju je tada stekla podršku svih relevantnih čimbenika međunarodne zajednice.
Vjerojatno je i zbog toga vrh tadašnje JNA odlučio fizički likvidirati tadašnjeg predsjednika Republike Franju Tuđmana.
Tadašnji događaji ovih su dana konačno dobili i svoj pravosudni epilog. Hrvatska je policija ovog tjedna podnijela kaznene prijave protiv šestero časnika nekadašnje JNA koji su ili zapoviiedili ili izvršili ovaj napad. Inače kada se priča o raketiranju Banski dvora, lako bi moglo ispasti da je Stipe Mesić spasio život Franjo Tuđmanu.
– Predsjednik Franjo Tuđman kao bivši vojnik jako je držao do protokola i rasporeda. Točno se uvijek znalo u koje doba on što i gdje radi. Recimo uvijek je ručak bio u 13,30 koji bi trajao negdje do malo prije 15 sati kada bi se on povukao u sobu za odmor koja je bila odmah pored gdje bi onda slušao dnevnik na Hrvatskom radiju. I raketa, koja je vrlo vjerojatno bila navođena, pogodila je točno to mjesto u to vrijeme. Međutim, taj dan su u posjetu predsjedniku Tuđmanu bili tadašnji predsjednik predsjedništva SFRJ Stipe Mesić i predsjednik SIV-a Ante Marković. I zbog toga je cijeli raspored bio pretumban i promijenjen. Pa tako Tuđman nakon završetka ručka nije otišao u sobu za odmor slušati Hrvatski radio već je zajedno s Mesićem i Markovićem povukao u svoj kabinet. I to ga je spasilo jer je raketa pogodila točno to mjesto gdje je on u to vrijeme boravio svakog dana, kaže tadašnja Tuđmanova savjetnica Vesna Škare Ožbolt. I ona je bila prisutna na ručku koji je Tuđman imao s formalno prvim ljudima SFRJ, te je nakon toga zajedno s Mariom Nobilom koji je također bio savjetnik otišla u kabinet gdje su radili, a koju su dijelili s tajnicom i prevoditeljicom.
Sve je bilo puno dima i prašine
– Počeli smo nešto razgovarati. U tom smo trenutku začuli zvuk nalik onom kada polijeće mlazni zrakoplov, ali s tom razlikom kao da je on sve bliže i bliže. I tada se čula eksplozija koja me je odbacila prema vratima. Bila sam dobro ugruvana, ali nisam bila ozlijeđena. Bili smo šokirani, sve je bilo puno dima i prašine. I u tom smo trenutku čuli glas predsjednika Tuđmana koji nas pita jesmo li dobro. Naime, hodnik u kojem je bio naš kabinet vodio je prema skloništu Banskih dvora. Predsjednik je bio smiren i nije se činio uplašen, kaže Škare Ožbolt. Nakon što su stigli u sklonište tehničko je osoblje vrlo brzo uspostavilo telefonske veze s vanjskim svijetom što je Tuđman iskoristio da nazove neke svjetske čelnike.
– Zvao je čini mi se kancelara Kohla, ministra Genschera, te ministra vanjskih poslova Nizozemske koja je predsjedala tadašnjom Europskom zajednicom. Bili su to kratki i vrlo konkretni razgovori. U skloništu je bio i televizor pa samo saznali da je veliki broj zrakoplova JNA poletio iz Udbina i da lete prema Zagrebu. Bio je to vrlo napet trenutak jer se činilo da je JNA odlučila bombardirati Zagreb. Međutim, u jednom trenutku zrakoplovi su vraćeni u Udbinu. Naime, nakon Tuđmanovih razgovora izgleda da je reagirao NATO i zaprijetio intervencijom iz svoje baze u Avianu, kaže Škare Ožbolt. Nakon toga Tuđman i cijeli njegov ured prebačeni su u Vilu Zagorje, odnosno današnje Predsjedničke dvore.
Htio likvidirati Mesića i Markovića?
Prvoosumnjičeni za ovaj napad jest general major nekadašnje JNA Ljubomir Bajić koji je ovog tjedna u izjavi za beogradske medije priznao da je htio likvidirati svog vrhovnog zapovjednika Stipu Mesića kao i Antu Markovića, predsjednika Vlade zemlje čiji je vojnik u to vrijeme bio.
– Ja sam prisegnuo državi u kojoj sam živio da ću je braniti i štititi njen teritorijalni integritet i ustavni poredak i onaj koji se drznuo da to naruši, ja sam osobno smatrao da imam prava napraviti što sam napravio, rekao je ovog tjedna danas 78-godišnji Bajić. Nije baš jasna ni njegovo insistiranje da se o akciji nije konzultirao s državnim vrhom SFRJ budući da ga je ionako želio likvidirati.
– Zanimljiva je i činjenica da na dan napada dio zaposlenih nije došao na posao i nisu se više nikad pojavili. Riječ je o dijelu zaposlenika koji su naslijeđeni iz bivšeg sustava. Tako da je moguće da je netko od njih čak i postavio neki uređaj na mjesto koje je raketa pogodila. Jer pogodak je bio nevjerojatno točan, točno je pogođeno mjesto gdje je Tuđman inače sjedio. Fotelja gdje sam ja znala sjediti s njim bila je pogođena velikim komadom stakla, kaže Škare Ožbolt.
– Napravio sam to bez ičije zapovijedi. Ja sam tamo u Zagrebu ostao sam. Bio sam kao siroće, jer nitko nije smio doći tamo, kaže danas Bajić koju je odluku o napadu ipak donio u Bihaću gdje se iz Zagreba povuklo njegovo zapovjedništvo. Dodao je naravno i da se neće odazvati eventualnom sudskom pozivu iz Zagreba jer se on »može odazvati samo svojoj domovini i svom narodu«.
Raketiranje Banskih dvora nije jedini slučaj u kojem je Bajić došao u sukob sa zakonom. Naime, Prizivni sud u Milanu u svibnju 2013. godine u odsutnosti ga je osudio na 28 godina zatvora zbog umiješanosti u obaranje helikoptera europskih promatrača koje se dogodilo 1992. iznad Novog Marofa. Tom je prilikom poginulo četvero pripadnika talijanske vojske, četiri časnika i jedan dočasnik, te jedan francuski časnik. Prije početka Domovinskog rata Bajić je živio u Zagrebu gdje je bio zapovjednik zrakoplovstva »pete vojne oblasti JNA«.
Poletjeli iz Udbine
Inače u samom su Beogradu godinama govorili da nikakvog napada nije ni bilo, te da je hrvatska strana sve to sama inscenirala kako bi se dobili bodovi u propagandnom ratu. Međutim, prije četiri godine je u beogradskoj Politici Miroslav Lazanski, inače jako blizak tamošnjim sigurnosnim službama, napisao tekst u kojem se praktički potvrđuju svi navodi iz kaznene prijave, a postoji čak i podudarnost oko toga da je jedan od dva pilota bio hrvatske nacionalnosti. Lazanski je naveo da su zrakoplovi poletjeli iz Udbine, a ne iz Bihaća jer su u JNA bili svjesni da je Hrvatska imala svoje ljude u bazi u BiH koji su dojavljivali kada bi zrakoplovi polijetali. Po Lazanskom, jedan je zrakoplov nosio dvije američke bombe MK-82 od kojih je svaka bila teška 227 kilograma, a drugi dva lansera s osam navođenih raketa tipa Munja.
U ovom se tekstu potvrđuje Bajićeva izjava da on oko akcije nije konzultirao pretpostavljene već je akciju zapovijedio sam. Navodno je u to doba postojalo veliko nezadovoljstvo srednjeg kadra JNA zbog oklijevanja saveznog sekretara za narodnu obranu Velika Kadijevića. Krajem rujna pokušan je i vojni udar i uhićenje Kadijevića, ali je sve propalo nakon što je general Blagoja Adžić odbio podržati pučiste. Veliko je nezadovoljstvo bilo i u zrakoplovnim snagama JNA. Lazanski je napisao da je 1991. KOS imao svog čovjeka u neposrednoj Tuđmanovoj blizini.
