Kakva na je bila godina

Sasvim osobno sučeljavanje s 2019. naše novinarke: ‘Nije ta godina tako loša, a ni mi’

Slavica Mrkić Modrić

foto: arhiva NL

foto: arhiva NL

Dobra je ta Rijeka. Kad hoće. Dobra je ta Hrvatska, kad hoće. Dobra je bila i godina koja istječe, kad je htjela. Dobro uvijek može biti ako se tako postavimo



Ako je suditi po posljednjoj sjednici Vlade RH onda 2019. godina i nije bila toliko loša koliko joj se to pripisuje. Svi ministri više-manje zadovoljni, i nasreću još uvijek svi na broju. Jer, dovoljna je bila jedna rekonstrukcija vlade. Zapravo, imaju ljudi pravo jer ministrica Divjak može reći – konačno smo usvojili kurikularnu reformu, ministar Butković – konačno smo krenuli s gradnjom Pelješkog mosta, ministar Marić spomenuti povratak u investicijsku zonu, a ministar Kujundžić reći da su se smanjile liste čekanja. Sad jesu ili nisu, pokazat će vrijeme.


Ministar Medved, za razliku od mnogih u Lijepoj Našoj ne osvrće se na prošlost već planira, u godini koja dolazi, poboljšati skrb o zdravlju hrvatskih branitelja. Već proživljeno, nije li, no svaka ideja, pa bila i stara, dobrodošla je. Ministrica poljoprivrede Marija Vučković spominje Zakon o vinu i Zakon o slatkovodnom ribarstvu, ma što to značilo, a ministar Bošnjaković težište stavlja na digitalizaciju sudova. Super, ako to znači i ubrzanje procesa rada. Ministar rada Josip Aladrović može reći – probali smo sa 67 ali smo ostali na 65. Što zapravo uopće ne treba značiti promašaj, već spas od blama. Jer umjesto slogana »s radnog mjesta na groblje«, eto ti glasačkog tijela bez pol muke. Možda netko misli da je turistička sezona isto obavljena bez »pol muke« ali brojne nagrade, kao i broj gostiju koji je živio »ful life« u Lijepoj Našoj, govore da su ministar Cappelli i njegov tim itekako dobro promišljali i predsezonu, i sezonu i posezonu.



Tu igra prošlost




Toliko što se tiče ministara i 2019. godine, a što se tiče svih nas u toj godini, e, pa bilo je baš zanimljivo. Godinu su obilježili štrajkovi i prosvjedi, a nas kao i uvijek »ustaše i partizani«. Ma uzalud prosvjetarima najduži štrajk kojim su kroz 36 dana tražili »svoj koeficijent«, koga briga za spašavanje pulskog i riječkog škvera kao i za to što Kinezi, koji su trebali ulagati u hrvatsku brodogradnju nakon dubinske i ine analize pobjegoše glavom bez obzira, kad je narodu napetiji taj vječiti sraz ustaša i partizana. Suđenja Todoriću i Sanaderu fleka su naspram bilo koje, pa čak i najblaže rasprave koja se vodi na društvenim mrežama. E, tu nema današnjice, tu igra prošlost. Budućnost? Što je to?


A nikakvo čudo ako se osvrnemo na sliku u 2019. godini često viđanu u Saboru. Koju? Pa, onu u kojoj na nekim stolicama saborskih zastupnika ima više prašine nego u plućima nekadašnjih rudara istarskih ugljenokopa. Pa u taj Sabor se dolazilo samo kad se moralo, a izlazilo, mnogi trkom, a neki i na rukama osiguranja. Ivana Pernara, očito nisu dovoljno nosili kad je bio mali, ali je to za svog zastupničkog mandata odlučio nadoknaditi. Ali dok su njegovi performansi narodu bili benigno simpatični, mnogi se i danas pitaju – je li premijer zbilja htio zveknuti Grmoju kad je ovaj rekao da »vlada radi u interesu Srbije«. Ni SDP-ovci nisu bili mirni u Saboru. U 2019. godini ostat će zabilježeno da je Gordan Maras prijavljen Državnom izbornom povjerenstvu zbog isticanja promidžbenih poruka na svom laptopu uoči europskih izbora. Ali i da ministar Damir Krstičević ne voli kad ga netko uzme u đir. Na svojoj koži je to osjetio SDP-ovac Franko Vidović kojem se maketa ministru poklonjenog aviona vratila brzom brzinom.


Rijeka reagirala


To bi bilo »s vrha«, a baza? U bazi tj. u vlastitom dvorištu, sve to u malom. Rijeka će godinu na izmaku pamtiti po pripremama za 2020. godinu, onu u kojoj će nositi titulu Europske prijestolnice kulture. Pamtit će je po gloženjima oko broda Galeb koji je nakon mnogih prepirki i teških riječi koje su pale u gradskoj vijećnici konačno otplovio tamo kamo je i trebao, jer gdje će nekadašnji Titov brod nego u nekadašnji Titov škver. Sve je nekadašnje, a koliko će nekadašnje igrati u budućem, tu smo – vidjet ćemo. Program za izuzetno važnu riječku godinu, kažu – spreman i nabrijan.



Titula u koju Rijeka nije trebala uložiti ni malo truda već je, kao i prethodnih nekoliko godina, došla samo po sebi, jest titula europske prijestolnice kiše. Neka se nama stvori kožica između prstiju, ali mi smo prešišali London. I to za tri puta. Orijent je proslavio stoti rođendan, HNK Rijeka opet je dobila trenera Slovenca, Armada je postojana, a ljudi i dalje rogobore po kružocima, a kad treba javno dići glas, e tu povuku ručnu. Mekoća primorske duše ili »ne daj Bog se zamerit«.


Jedino gdje je ručna uvijek spuštena u Rijeci je situacija »pomozi bližnjemu«. Kad je maloj Mili Rončević bila potrebna pomoć za odlazak u Ameriku na liječenje, Rijeka je ustala i digla cijelu Hrvatsku. Kad su potrebitoj djeci u Glini ukrali Božić ukravši im darove, Rijeka je reagirala. Kad je obitelji Butković izgorjela kuća Rijeka je reagirala. Dobra je ta Rijeka. Kad hoće. Dobra je ta Hrvatska, kad hoće. Dobra je bila i godina koja istječe, kad je htjela. Dobro uvijek može biti ako se tako postavimo. Ako se vraćamo na one već spominjane, na podjele i prošlost, e, onda je dobro samo onima koji znaju da to što psi laju nije zato što prolaze karavane migranata već zato da upozore – danas oni, sutra svi mi kojima je dosta razmirica koje nismo inicirali.



Ono što svatko od nas treba inicirati je budućnost, pa 5. siječnja put biračkih mjesta. I nije važno zaokružiti 1 ili 2, predsjednicu ili predsjednika, bitno je zaokružiti »za bolje sutra«.