ZAGREB – Ekonomski institut iz Zagreba nedavno je završio šokantno istraživanje koje pokazuje da siromašna djeca u Hrvatskoj žive puno teže nego što se obično misli. Siromašna kućanstva s djecom procjenjuju da bi im trebalo barem 80 posto više novca po članu obitelji kako bi mogli zadovoljiti osnovne potrebe.

Čak i da se subjektivne procjene uzmu s rezervom, autori istraživanja smatraju da bi socijalne naknade trebalo povećati barem 40 posto – sudeći prema potresnim svjedočanstvima koja su čuli o životu djece u neimaštini.   

Naime, oko 200 do 300 tisuća djece u Hrvatskoj živi u siromaštvu, prema različitim procjenama i kriterijima. Iako se stanje nakon 2014. godine – kada je Hrvatska izašla iz recesije – neznatno poboljšalo, ostaje činjenica da svako treće do četvrto dijete u zemlji trpi jer nema mogućnosti za primjeren život. Ta djeca često nemaju osnovne potrepštine, a otežani su im obrazovanje i uključivanje u društvo.

– Nije važno samo pitati se koliko ima djece, već valja pitati i kako su ta djeca, upozorili su Ivica Rubil, Paul Stubbs i Siniša Zrinščak u radu pod nazivom »Dječje siromaštvo i strategije nošenja sa siromaštvom kućanstava u Hrvatskoj«.

Ekstremno siromašni

Za razliku od većine istraživanja koja se bave samo brojevima, trojica stručnjaka s Ekonomskog instituta i Pravnog fakulteta organizirali su i osobne razgovore s članovima 207 socijalno ugroženih kućanstva iz većeg dijela Hrvatske, pa i njihovom djecom starosti od 13 do 17 godina. Istraživanje nije u potpunosti reprezentativno, ali je vrlo vrijedno i informativno.

Prosječna primanja siromašnih kućanstava iznose samo 758 kuna mjesečno po članu, prema anketi koju su autori proveli uz pomoć 15 centara za socijalni rad u zemlji, na potezu od Osijeka do Pule i od Čakovca do Drniša.

Od tog iznosa, kućanstva oko 700 kuna namiruju putem dviju socijalnih pomoći – zajamčene minimalne naknade i dječjeg doplatka. Autori su stekli dojam da su te obitelji i njihova djeca »ekstremno siromašni«.

Istina, gotovo svi siromašni roditelji mogu djeci priuštiti topli obrok svaki dan, a njih 90 posto imaju tri obroka dnevno. Međutim, trećina roditelja ne može djeci svaki dan priušititi voće ili povrće.

Svaki peti pripadnik (21,3 posto) siromašne obitelji izjavio je kako je barem jedan član kućanstva tijekom posljednjih mjesec dana išao gladan na spavanje. Najčešće je to bio jedan od roditelja, da bi zadovoljio potrebe djece.

Povremeno gladovanje roditelja češće je u gradovima nego u selima, u kojima oko 60 posto siromašnih kućanstava ima vrtove, uzgaja svinje, kokoši ili zečeve. U gradovima je teže, a ugroženi dobivaju pomoć u hrani od obitelji, rodbine ili prijatelja.

Da bi došli do novca, dio siromašnih odlučuje se »nešto prodati«, ako im je ostalo. Dvije trećine njih, kad se nađu s iznenadnim troškovima, obraća se bližnjima iz obitelji, ili prijateljima, jer im je njihova pomoć »puno učinkovitija« od one iz institucija. Siromašni uglavnom nemaju stambenih i ostalih kredita, jer su uglavnom kreditno nesposobni. Samo petina njih uspjela je podići potrošački kredit u banci.

Pomoć institucija

Snalaze se kako znaju.

– Moj tata ima vrt, pa mi šalje hranu, a jedna bivša kolegica me jednom tjedno pozove na ručak i to je velika pomoć. Drugi su mi svi okrenuli leđa, ili svaka druga riječ je »bit će bolje«, svjedoči jedna ispitanica iz Karlovca, kako je navode istraživači. Osoba ih Čakovca je dodala: »Lako je od nekoga uzimati 100 ili 200 kuna, ali teško ih je vratiti, onda te sramota kada gledaš u oči.«

Pomoć siromašnima iz državnih institucija i dobrotvornih organizacija korisna je, ali do nje nije lako doći, navode ispitanici.

– Morate se odlučiti: ili od Grada, ili od Caritasa. Dakle, ako dobivate paket od jednog, ne možete od drugog, upozorio je ispitanik iz Zagreba.

Doduše, »postoji i ta socijalna samoposluga, ali tamo su kriteriji previše strogi«, uočila je osoba iz Karlovca. »Išla sam u Crveni križ s prijateljicom. Ona je samac i ja imam petero djece, ali dobili smo isti paket: litra ulja, šećer, brašno, kalodont, sol i tijesto za juhu. Neću opet ići jer moram nekome platiti benzin da odem«, požalila se ispitanica s područja Siska.

– Ja ne primam više socijalnu pomoć, ukinuli su mi pravo zato jer ne smijem imati auto. Taj auto danas ne vrijedi više od 5.000 kuna. Zamislite auto iz 1993. godine i u jako lošem stanju, požalio se pripadnik romske manjine iz Čakovca.

Da bi uspjela preživjeti, dvije trećine siromašnih kućanstava (65,7 posto) kasnilo je s plaćanjem režija barem tri mjeseca u posljednjih godinu dana, utvrdili su istraživači. Napominju da neplaćanja računa ima više u gradovima, jer su tamo režije veće nego u seoskim područjima. Pritom, svako četvrto kućanstvo imalo je isključene komunalne usluge, najčešće struju – iako znaju da je račune za električnu energiju najvažnije podmiriti.  

– Treba prvo platiti ono što će vam isključiti. Struja je opasna, s plinom se još može dogovoriti. Struja je zeznuta. Jedva dva mjeseca kasnite i odmah idu opomene, isključenja, nema uopće pregovora s njima, primijetila je osoba iz Zagreba. »Režije se prvo plaćaju. Ali meni kad dođu djeca i kažu da su gladna, ne možeš im reći da čekaju socijalu. Onda si kupim dva praseta na početku godine da preko cijele godine ima mesa u kući«, snalazi se osoba s područja Siska.

Medicinska skrb

Gotovo sva siromašna djeca u Hrvatskoj, nasreću, imaju mogućnost medicinske skrbi. Međutim, svako treće ispitano dijete nema vlastiti krevet. Oko 20 posto roditelja ne može djeci kupiti kaput ili jaknu. Više od polovine djece nema kompjutor, internet ili mobitel, ne može organizirati dječje proslave, a tri četvrtine njih ne može na praznike izvan kuće. Ali njihova okolina često toga nije svjesna i djeca trpe.

– Mi kompjutora nismo imali i tu se nema razumijevanja. Učiteljica je mojoj kćeri za kraj polugodišta sada dala da ima jedinicu, jada se roditelj iz Karlovca. Drugi se žali da ni svećenici nemaju uvijek razumijevanja. »Pričest, to me je jako razljutilo. Župnik je inzistirao na plaćanju posudbe haljine za 200 kuna, bez obzira na socijalni status«, ogorčen je roditelj iz Zagreba.

Majka iz Čakovca pripovijeda da njezin sin treba ići na more, ali da to nije moguće platiti. »On kaže da treba sudjelovati u sportskim aktivnostima i treba putovati busom. Možda bi bilo mirnije u kući da može ići na te aktivnosti«, žali se majka.  

– Meni je sada problem da sin treba imati maturalno putovanje koje košta 1.850 kuna. A ne možeš poslati dijete bez barem još 400 kuna. I što ću ja sada? Posuditi? Zamoliti prijateljicu da provuče karticu i vraćati joj godinu dana? Mislim, što sam sve mogla kupiti, a ne što će on vidjeti za tri, četiri dana, snebiva se majka iz Karlovca.

Teško do posla

Roditelji siromašne djece teško dolaze do sigurnijeg i bolje plaćenog posla koji bi im omogućio da žive bez socijalne pomoći, djelomice zato što su slabije obrazovani od prosjeka. Samo njih 5 posto prima plaće, ali one su niske, pa im opet treba socijalna pomoć. Oko 45 posto roditelja radi povremene poslove tijekom godine.     

– Ako radite još neki posao, možete izgubiti prava. Evo, recimo, ja sam susjedi kopala vrt i ja sam to rekla svojoj socijalnoj radnici i ona kaže: Šuti o tome jer ću to morati zapisati, a onda ćeš izgubiti socijalnu pomoć, rekla je ispitanica s područja Siska.

Roditeljima nije lako kada ne mogu djeci osigurati ono što im treba, a djeca se osjećaju prikraćena dok ih vršnjaci zadirkuju.

– Imam curicu koja se s 13 godina htjela šminkati i nije imala hlače kao drugi, pa su je šikanirali. Ona je dolazila kući plačući, ali ja sam rekla »glavu gore« i onda sam idući mjesec kupila hlače. I ona treba kompjutor, ali ja joj ga ne mogu priuštiti, kaže majka s područja Siska.

Samohrana majka iz Karlovca nastoji svog sina odgajati da bude skroman. »Sin razumije da ne može baš tražiti nešto što mu ja ne mogu priuštiti i on bi htio. U prvom razredu su ga zezali – ti nemaš ovakvu igračku, nemaš najnoviji kompjuter. Ali ja mu kažem, sine, uvijek će biti za hranu i cipele«, pripovijeda Karlovčanka.

– Moja djeca imaju manje šanse zato što su potrebne veze za zapošljavanje. Moja kćer hoće ići u frizersku školu, ali kod nas baš nema. Ja sam joj rekla da je najbolje da završi barem tri godine škole, onda idi van jer ovdje nema posla, govori majka iz Siska.

Neimenovani otac kaže da je djetinjstvo »grozno« ako »djecu od malena učiš da će možda biti novca za nešto, a možda i neće«.

– Razgovaram s djecom otvoreno tako da oni jednog dana ne budu na socijali. To je jedino mene strah, jer ja ne bih htjela da moja djeca odgajaju svoju djecu na socijali, boji se jedna Karlovčanka.  

Očekivanja

Unatoč tome što ispitane obitelji žive u »ekstremno siromašnim« uvjetima,  istraživače je začudilo to što gotovo 75 posto njihove djece misli da »živi prosječno«. Moguće je da tako misle zato što znaju da ni većina djece u Hrvatskoj ne živi u obilju. Ali to ne mora biti pravi razlog.  

– Iznenađujuće velik udio djece koja smatraju da žive prosječnim standardom rezultat je njihove nevoljkosti da pred anketarom priznaju da žive u siromaštvu, vjeruju istraživači.

Više od 60 posto ispitane djece očekuje da će završiti srednju školu i zaposliti se, dok trećina planira fakultet. Očekivanja roditelja nešto su veća, jer gotovo svaki drugi želi da mu dijete završi fakultet. Svako drugo dijete, pak, smatra da će mu nedostatak novca biti glavna prepreka da postigne ono što želi, kaže se u istraživanju.

U tom sklopu, dobrodošao je prošlotjedni prijedlog Vlade da od početka srpnja u Hrvatskoj udvostruči broj korisnika dječjeg doplatka. Umjesto njih 183 tisuće, doplatak bi ubuduće primalo više od 330 tisuća korisnika, ili svako treće dijete u zemlji. Naime, prema popisu stanovništva iz 2011. u Hrvatskoj ima gotovo 900 tisuća osoba mlađih od 19 godina.

Ukupni godišnji izdatak iz državnog proračuna za dječje doplatke, koji sada iznosi 1,36 milijardi kuna, povećat će se za 362 milijuna kuna, prema procjeni iz Vlade. Dječji doplatak danas mogu primati kućanstva s najviše 1.663 kune dohotka po članu, a od 1. srpnja ta granica povisuje se na 2.328 kuna po članu.

Zapravo, iznosi dječjeg doplatka nisu povećani. Oni se kreću od 200 do 300 kuna po djetetu, ali je – kako rekosmo – proširen krug djece koja ga mogu dobiti. Siromašnoj djeci to će zasigurno pomoći, ali je pitanje u kojoj mjeri. Problem je u sustavu koji stvara iznimno bogate pojedince, a sve više siromašnih.