Premda je Slavko Linić prije više od četiri godine isključen iz SDP-a, on i dalje prati što se zbiva u toj stranci i nije mu svejedno što ona gubi podršku hrvatskih birača i političku relevantnost.

– Ja sam ljevičar i smatram da je itekako potrebna snažna lijeva stranka. Naročito zato što pad rejtinga SDP-a dovodi do jačanja populističkih, takozvanih antisistemskih opcija, zbog čega sam kao građanin zabrinut. Most i Živi zid, koji popunjavaju prostor koji je nekad zauzimao SDP, isuviše su populistički nastrojeni. Ostali, poput Pametno, nove stranke Miranda Mrsića ili Dalije Orešković, teško će se pored tih populista uspjeti profilirati.

Može li uopće SDP vratiti nekadašnje pozicije?

– Ne znam koji bi to ljudi učinili. U SDP-u su sada međusobno zavađeni, nisu mi poznati razlozi. Predsjednik stranke je statutarno izabran, ali još bih razumio da ga se pokušava rušiti zbog programskih različitosti, što sada nije slučaj. To je samo rat za određene položaje u SDP-u i stoga među tim sukobljenim stranama ne vidim ljude koji bi stranci vratili podršku birača kakvu je nekad uživala.

Buntovnici bez programa

Kakva su vaša iskustva s Davorom Bernardićem?

– Davor nije nikad radio u trgovačkim društvima, nije stekao ekonomska znanja, a taj je nedostatak morao nadoknaditi okupljanjem ljudi koji znaju što je gospodarstvo ili su bliski sindikatima. Zamjeram mu što to nije napravio, umjesto što se isključivo bavi svojim protivnicima u SDP-u. Sve što je krasilo pokojnog Ivicu Račana, koji je bio u stanju okupljati i nestranačke osobe, Davor nema.

Slavko Linić, snimio Darko JELINEK

Onda dajete za pravo onima u stranci koji traže njegovu ostavku?

– Ne, on je legalno izabran, a ovi ga žele srušiti iako nisu istaknuli nikakvu drukčiju programsku platformu.

Oni kažu da Bernardić mora otići jer SDP postaje nerelevantna stranka, a njega samog javnost ne doživljava ozbiljno?

– I ti buntovnici su tome pridonijeli. Nije bitan jedino predsjednik stranke, svi članovi moraju davati doprinos. U moje vrijeme, svi smo, sukladno svojim specifičnim znanjima, kreirali politike SDP-a. Buntovnici nemaju nikakav program, osim smjene Bernardića.

Kako ocjenjujete ulogu vašeg sugrađanina, potpredsjednika SDP-a Zlatka Komadine?

– U tom sukobu on pokušava održati stranku u skladu s rezultatima statutarnih izbora. Ali, nije uspio pronaći način kako pomiriti sukobljene strane i započeti stvaranje politika okrenutih biračima. Štoviše, buntovnici njega kao potpredsjednika, koji ima rezultate na lokalnoj razini, žele koristiti u tim obračunima.

Bi li dobro rješenje bilo da Komadina, kao vršitelj dužnosti predsjednika, godinu dana vodi SDP?

– Ne mislim da je rješenje u kadrovskim smjenama. Buntovnici nemaju…

Komadina nije buntovnik.

– Ali, da Komadina postane vršitelj dužnosti predsjednika, to bi bilo rješenje buntovnika.

U tom bi trenutku to bilo i Komadinino rješenje.

– Ništa se time ne bi promijenilo. Koje su to programske poruke buntovnika koji bi pomoću Komadine izazvali Konvenciju SDP-a i potom preuzeli stranku? Nema ih. Netko bi od njih morao reći kakav SDP želi, što će to stranka novo ponuditi.

Izborni gubitnik

Dok je na čelu SDP-a bio Zoran Milanović, stranka se na parlamentarnim izborima nije spuštala ispod granice od 30 posto dobivenih glasova. Koliko je onda za ovo što se danas događa sa SDP-om kriv Milanović?

– Milanović je gubio izbore.

Slavko Linić, snimio Darko JELINEK

Nije svejedno izgubiti izbore s 33 ili 17% glasova?

– Budimo iskreni, posljednji put smo na izborima pobijedili 2011. godine i to u koaliciji, a nakon toga smo počeli gubiti povjerenje birača. Iz vrlo jednostavnog razloga, bavili smo se samima sobom, unutarstranačkim obračunima. Kroz cijelo razdoblje, jedini je naš program bio Plan 21, plod rada stručnjaka iz SDP-a i izvan stranke koji su htjeli mijenjati neke stvari u Hrvatskoj, ali Zoran ga je napustio i radije se obračunavao s ljudima, što je dovelo do gubljenja povjerenja birača. Poslije SDP više nije imao programa i sada smo tu gdje jesmo.

Antisistemski populizam

Milanović je kriv što je SDP tu gdje jest, makar je stranka, dok ju je on vodio, bila na puno višoj razini?

– Pogrešno zaključujete, SDP je tada bio gdje je bio jer je Milanović uživao plodove rada brojnih SDP-ovaca. Kad je Milanović odustao od programskog rada, nastupili su u stranci sukobi i SDP je počeo padati, a to se sada nastavlja. Sve je ovo rezultat Milanovićevog djelovanja, pad SDP-a dugo traje.

Niste s odmakom vremena nimalo promijenili izrazito negativno mišljenje o njemu?

– Nisam. Ti ljudi koji su bili s Milanovićem nemaju nikakav program.

Stalno pričate o programu, kakav to program imaju antisistemske stranke u usponu koje ste spominjali?

– Populizam.

To je program?

– Nije, ali oni dobivaju sve više glasova.

Može se, znači, u današnjoj politici i bez programa.

– Imaju oni neki program, izlazak iz EU-a i NATO-a, nepoštovanje odluka sudova… Ali, tako Hrvatska neće biti uređena država u kojoj će ljudi živjeti od svog rada.

Slučaj Borg

Da se vratimo Milanoviću, sigurno Andreja Plenkovića smatrate boljim premijerom.

– Daleko, daleko boljim. On ima svoj program i gura ga i ide naprijed, premda ga desnica i populisti žestoko napadaju.

Vi onda ne biste smjeli imati primjedbe na postupke zastupnika koji su otišli iz SDP-a i sada podržavaju Plenkovićevu vladu.

– Uvijek treba podržati većinu u kvalitetnim rješenjima za hrvatske građane. Tragedija je SDP-a što, recimo, nije dao podršku lex Agrokor. Taj zakon je zapravo, kroz predstečajne nagodbe, osmislio SDP. Tijela uprave su, a ne pravosuđe, u tom procesu rješavala teške situacije u gospodarskim subjektima. Stečajna mafija je krenula na SDP, ali mi smo se nosili s tim i uspjeli. Nažalost, Milanović nije htio rezultate predstečajnih nagodbi dati na raspravu u Sabor. Samo zato što je bio u sukobu sa mnom. Lex Agrokor nije ništa drugo nego predstečajna nagodba i logično je bilo da ga SDP podrži, ali nije. Ne mogu to razumjeti, svrstali su se uz ludilo Mosta. Afere, Borg, kako se već zovu, ako postoje neka ih procesuira pravosuđe, ključno je da je lex Agrokor uspio spriječiti gospodarsku krizu. Država nije ništa platila, dobavljači su se namirili, radna mjesta su ostala, a banke će dugo naplaćivati dugove Agrokora. Zar to nije bio koristan zakon?

A Borg ništa?

– Uopće me to ne zanima. Ako je bilo zlouporaba, one nisu stvar politike nego pravosuđa.

Politika je, po svemu sudeći, jednoj skupini ljudi omogućila bogaćenje.

– Na tome su radili brojni hrvatski konzultanti i nije zločin ako su za to dobili novac. Zašto bi na ovakvim poslovima samo stranci zarađivali? Nije valjda u redu jedino ako stranci zarađuju, a ne i domaći. Zločin bi bio da su se materijalno okoristili pojedini političari, a to je na pravosuđu da utvrdi.

Problem je selekcija tih konzultanata.

– Nije ih odabrala Vlada, nego vjerovničko vijeće Agrokora, u kojem su bili i hrvatski gospodarstvenici. Ne mislite valjda da je jedna Marica Vidaković iz Kraša slušala što su joj iz Vlade naređivali. Nikad ona nije slušala, uvijek je bila samostalna. Čudne su to konstrukcije, uspješan projekt želimo zaprljati.

Što je s projektom otkupa MOL-ovih dionica u Ini, koji je premijer Plenković najavio, a potom brzo od njega odustao?

– Država ne može otkupiti te dionice jer za to nema novca. Ali, premijer je tom najavom poslao jasno poruku da je MOL loš poslovni partner hrvatske države. Jedna je rafinerija pred gašenjem, drugu nisu ni obnovili, stravično je pala proizvodnja plina, napuštena je eksploatacija Jadrana… MOL proizvodnja u Hrvatskoj jednostavno ne zanima, a to je suprotno našim energetskim i nacionalnim interesima. Treba tražiti novog strateškog partnera, od kojeg će, između ostalog, MOL, siguran sam, puno manje naplatiti izlazak iz Ine nego što bi to od države. Zna se da su Rusi bili zainteresirani.

Spašavanje »3. maja«

Kao član dvije SDP-ove vlade dosta ste se bavili brodogradnjom. Jeste li se ikad zapitali što će nam ona, ako nije ekonomski održiva?

– Nikad, proizvodnja je nužna za Hrvatsku. Nama je potrebno milijun i 700 tisuća zaposlenih kako bi mirovine dobivao veliki broj umirovljenika i funkcionirao skup zdravstveni sustav. To su dva najveća socijalna problema, na kojima, s obzirom na to da nemamo milijun i 700 tisuća zaposlenih, država godišnje gubi 21 milijardu kuna. Bez proizvodnje ne može biti milijun i 700 tisuća zaposlenih. S Radimirom Čačićem radio sam na sanaciji brodogradilišta, Kraljevica je zatvorena, Trogir je prepolovljen i dio prebačen u turizam, značajno je pala proizvodnja u Splitu. Uljanik je imao plan da dobar dio kapaciteta također prebaci u turizam i zadrži proizvodnju u Rijeci, smatram da je to moglo tako opstati. Zašto nije, odgovoriti moraju Uprava i Nadzorni odbor Uljanika. Evidentno je da su, protivno planu, nastojali održati oba brodogradilišta, što je apsurdno na udaljenosti od samo osamdesetak kilometara.

Navodno ste kao ministar u Milanovićevoj vladi nagovarali Uljanik da preuzmu »3. maj«.

– To je laž. »3. maj« je bio na prodaju, a išao bi u stečaj da se Uljanik sam nije javio kao kupac. Nitko ih nije nagovarao. Uljanikova je ideja bila da se u Puli okrenu prema turizmu, a da brodogradilište ostane u Rijeci. Bio je to kvalitetan model i zato smo dali novac za restrukturiranje »3. maja«. Što se u međuvremenu promijenilo u politici Uljanika, ne mogu objasniti.

Odbijenica za Končara

Kakav ste dojam stekli o Darku Končaru?

– Htio je osim Trogira i Kraljevicu, ali naša je procjena bila da on to ne može i ovo je brodogradilište zatvoreno. Končar je zainteresiran za turizam, najmanje za brodogradnju, ali ne odaje čovjeka koji ima puno kapitala. Nema on taj novac. Od velikih investitora koji su došli u Hrvatsku samo je Lukšić grupa, za koju se zna da je zaradila velik novac. Končar nije, sve što je nudio kao jamstva nama je bilo neprihvatljivo i zato nije mogao ući u »3. maj«.

Što sada s Uljanikom?

– Ljudima u Puli mora biti jasno da dva brodogradilišta ne mogu opstati i da se u Puli, uz ulaganje hrvatskih mirovinskih fondova, treba ići u turizam.

Končara ne vidite u Uljaniku ni da se u Puli preorijentiraju isključivo u turizam?

– Ne. On, ponavljam, nema tog novca da bi investirao u Puli u turizam i, nakon restrukturiranja, održao »3. maj«. To mogu mirovinski fondovi. »3. maj« je devastiran, nema kvalitetnih menadžera i inženjera, ali u njemu se može obavljati fizički rad, dok u Puli može ostati uprava. Ako bi u ovo ušli stranci, njima ne bi trebali menadžeri, konstrukcijski inženjeri, sve što objektivno vrijedi u brodogradnji, oni imaju vlastite i zato su hrvatski mirovinski fondovi bolje rješenje.

No, fizički radnici odlaze iz Uljanika i »3. maja«.

– Vratit će se oni kad ih se dobro plati. Problem je ako i u Puli ostanemo bez ljudi koji znaju ugovarati poslove, kako graditi brodove. A, rekao sam, bez milijun i 700 tisuća zaposlenih, a sada ih je milijun i 360 tisuća, uvijek ćemo imati deficite kojih su izvor mirovinski i zdravstveni sustav. U slučaju trajnog nestanka brodogradnje, u Hrvatskoj ćemo proizvoditi jedino u prehrambenoj industriji i lijekove.