Upali smo u živi rov. Bili su dobro utvrđeni u nasipu. Odmah se zapucalo. Vodila se borba na udaljenosti par metara. Od nas 12 u grupi, samo smo trojica prošli bez ozljeda. Na licu mjesta poginuo je zapovjednik bojne Zoran Turčić i Miloš Dujmović iz Muna.
Još sedmorica su ranjena, priča danas, pune 22 godine nakon Oluje, Tihomir Tondini. Odmah nakon pogibije zapovjednika 2. bojne 111. brigade satnika Zorana Turčića, Tondini je u krajnje dramatičnim uvjetima, s činom poručnika, preuzeo njegovu dužnost. Bojnu je u tom trenutku sačinjavalo desetak grupa po 12 ljudi, a bila je priključena, na desnom boku, 3. bojni sa zapovjednikom Marinkom Žužom koja je vodila glavni napad na Zubar. Grupe su bile sastavljane od osoba u djelatnom sastavu, pričuve i ročnika.
– Danas je o tome puno lakše pričati nego što je to tada trebalo preživjeti. Kad smo osvojili taj živi rov, pronašli smo njihove vojne knjižice. Radilo se o njihovim vojnim obveznicima iz okupiranog Tovarnika, kaže Tondini.
Kroz minsko polje
Prisjeća se kako se neposredno pred početak Oluje prolazilo kroz minsko polje i ulazilo u neprijateljski raspored.
Foto Silvano Ježina
– Tijekom rata puno sam noći proveo vani, na otvorenom, ali tako mrklu, tamnu noć kao onu uoči Oluje doista ne pamtim. Zato nam se i dogodilo da smo, par sati prije službenog početka akcije, ušli u neprijateljski živi rov, a da toga do zadnjeg trenutka nismo bili svjesni. A onda se zapucalo, intenzivno, pogibeljno, opasno, s velikim žrtvama na našoj strani. Iskreno, bila je to jedna od najtežih situacija koju sam doživio u Domovinskom ratu, kaže Tondini koji se otpočetka rata i pripadanja čuvenoj A bojni 111. brigade specijalizirao za obranu Like i Gospića. Dotad, do ’91. bio je privatni poduzetnik.
– Imao sam bager i dobro mi je išlo – kaže dva puta ranjeni Tondini koji je i nakon rata ostao u HV-u gdje je 2003. dočekao i mirovinu u koju je otišao s činom natporučnika. Krajem 90-ih, šest je mjeseci proveo na školovanju u SAD-u, u naprednoj časničkoj školi za časnike pješaštva. A prije svega, prije no što se uključio u obranu Hrvatske i prije nego što je kao privatni poduzetnik bagerom po Rijeci i okolici odrađivao građevinske poslove, Tondini je u Rijeci završio Filozofski fakultet. Po zvanju: profesor pedagogije i informatike. Po časnom životnom ostvarenju: natporučnik Hrvatske vojske. Danas: vlasnik šest apartmana u Lunu na Pagu.
Ono što u Oluji spaja Tihomira Tondinija i Marinka Žužu vođenje je dviju bojni s važnim zadacima koje su pred njih postavljene. Veže ih i isto zvanje.
Najopasniji pravac
Žuža je, naime, profesor pedagogije i informatike isto kao i Tondini. Oboje, dakle, profesori i ratnici. Žuža je prije vojne karijere, u civilistvu, radio u Ini kao elektroničar na održavanju. Oluja je, kaže, vrhunac njegovog vojnog puta u kojem je upravo 3. bojna 111. brigade, čiji je bio zapovjednik, odrađivala glavni i najopasniji pravac kretanja.
– U to smo vrijeme bili jaki, ako bi neprijatelj što osvojio, mi bi to vratili. Stalno smo bili pod vježbama, pripremali smo se. Zapovjedni je kadar bio isti, još od ’91. Škvadra iz Rijeke i okolice. Imali smo i dobar odaziv na mobilizaciju, popunjavali smo se u relativno kratkom vremenu.
Foto Silvano Ježina
Topnička priprema
Sveukupno, imao sam pod sobom 540 vojnika i još 120 pridodanih iz Tondinijeve 2. bojne. Imali smo vod tenkova i topničku potporu naše bitnice od 120 milimetara.
Napad je počeo u 5 sati ujutro, jakom topničkom pripremom. Glavne linije napada bile su Budak, brdo Zubar, Crni vrh i Metla. Sela Novoselije, Urije i Nikšić bile su im prva jaka uporišta kojima smo bili nadomak već nakon dva sata. Presjekli smo im prometnicu Lički Osik-Vrebac. Na nekim se mjestima kad smo prodirali moglo popiti njihovu toplu kavu. Ipak, vodile su se teške bitke, posebno oko Rastika, guste, minirane šume, gdje su nas još gađali s minobacačima od 60 milimetara. Ta šuma doslovno podsjeća na Vijetnam. Neprijatelj je na nas poslao i avion, ali nas nije mogao pogoditi. Imali smo trojicu nestalih koje smo tek naknadno pronašli, puno ranjenih, preko 60, što je bilo čak i više od 10 posto ukupnog broja vojnika u postrojbi, a petorica su poginula. Ispod Novosela i Zubara cijeli su dan trajale borbe. Drugi dan nas petorica odabranih sami smo krenuli u proboj na Zubar, tražili smo podršku minobacača od 120 milimetara. Kad smo došli gore bježali su čak i biciklima! Povukli su se na Crni vrh i Metlu, a tamo smo skinuli njihovu zastavu. Već drugi dan smo, i to prije podneva, zauzeli sve kote koje su nam bile zadane, kaže Žuža.
Gdje su i što danas rade?
Marinko Žuža umirovljen je 2015. godine u činu brigadira. Jedan dio poratnog vojnog angažmana, od 2005. do 2008. godine, bio je časnik za informacijske sustave u Upravi za logistiku Glavnog stožera. Zanimljiva je priča o njegovim prvim suradnicima u Oluji kad je vodio 3. bojnu 111. brigade. Njegov zamjenik, natporučnik Ivan Ažić diplomirani je inženjer strojarstva i sada radi kao rukovoditelj projektnog ureda u tvrtki Vulkan Nova. Savjetnik za obavještajne poslove Jakša Mlačić danas je profesor povijesti u Sušačkoj gimnaziji. Savjetnik za vatrenu potporu Davor Mijolović danas je voditelj službe za informatičku potporu Fakulteta za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu Opatija. Zapovjednici prve, druge i treće satnije, Darko Pavletić, Dragoslav Majić i Milorad Cuculić danas su u mirovini, kao i PD-ovac Ivan Dobrostal zvani Heckler.
