RIJEKA – Zelena ekonomija je jedna od top-tema hrvatskog predsjedanja Europskom unijom, a iako je to u EU-u već praktički mainstream politika, kod nas se tek sada počinje ozbiljnije fokus prebacivati na mogućnost razvoja na principu zelenog, što uključuje ekološku poljoprivredu, ali i ne samo to, već je zelena ekonomija puno širi koncept koji se odnosi na obnovljive izvore energije, energetsku učinkovitost, životni stil koji bi trebao zaustaviti štetne klimatske promjene, te donosi i neslućene mogućnosti industrijskog razvoja – pravu zelenu industrijsku revoluciju.

EU je voljan na tom principu potpuno promijeniti koncept razvoja, i što je još bitnije, »odriješiti kesu«, pa je green deal šansa za pojedinačna gospodarstva Unije, posebice ona koja, poput našeg, i nemaju pretjeranog izbora. Naime, kod nas su stare industrije propale i propadaju, a temelji za nove još nisu izgrađeni: nalazimo se u industrijskom vakuumu, nema industrijske politike, pa je svaki poticaj da se konačno trgnemo kao gospodarstvo i krenemo prema višim stopama rasta – dobro došao. Unutar same Europske unije najbolje po pitanju zelenog razvoja stoji sjever Europe, dok su neke zemlje istočne Europe već uložile prigovor na ciljano usmjeravanje novca u zelenu ekonomiju.

Boje se, naime, za svoje tradicionalne industrije, jer ih – imaju. Kako mi i nemamo pretjerano što izgubiti, onda nam sve i odgovara, a ruku na srce, Hrvatskoj je koncept zelenog (i plavog) prirodna pozicija: zdrava hrana, ekološki proizvodi, proizvodi visoke dodane vrijednosti, kvaliteta u turizmu, sve su to kompatibilne stvari, koje međutim nisu uslužno-ugostiteljskog, već industrijskog predznaka, ako dakle govorimo o ovim novim industrijama.

Nebojša Stojčić / Foto Ž. BAŠIĆ/PIXSELL

Sektori budućnosti

Je li dakle zelena ekonomija šansa za reindustrijalizaciju Hrvatske, te ima li kod nas uistinu potencijala, plana, volje, ambicije, za zelenu industrijsku revoluciju, pitamo ekonomista i izvanrednog profesora Nebojšu Stojčića sa Sveučilišta u Dubrovniku. Stojčić se naime bavi mogućnostima reindustrijalizacije hrvatskog gospodarstva.

– Briga o okolišu pitanje je koje se provlači kroz europske strateške dokumente već nekoliko desetljeća. Ostvarivanje nekih od ciljeva koje je EU zacrtao u ovom području zahtijeva prilagodbu postojećih tehnologija, ali i prelazak na nove tehnologije koje su neutralne prema okolišu. Hrvatska prema podacima posljednjeg Eco-innovation scoreboarda Europske unije zapravo u ovom području ne stoji loše i prema većini pokazatelja nalazi se blizu EU prosjeka ili ga premašuje. Posebice se to odnosi na inovacije s koristima za okoliš te izvoz, prihode i zaposlenost u tzv. ekološki intenzivnim industrijama po čemu smo ispred većine zemalja središnje i istočne Europe, ali i nekih »starih« članica EU. Međutim, to su uglavnom rezultati napora privatnog sektora, i prema javnim ulaganjima u istraživanje i razvoj u području okoliša smo na začelju Europske unije – tumači Stojčić. To, ističe nadalje, »zabrinjava zato što tzv. ‘zeleni’ proizvodi predstavljaju sektore budućnosti i trend kojem se veliki broj etabliranih proizvođača još uvijek prilagođava pa su troškovi ulaska niži nego u etabliranim sektorima.«

Uloga države

– Strateška orijentacija smanjivanju utjecaja na okoliš u EU-u i s tim povezana sve stroža regulacija znače da će u budućnosti potražnja za takvim proizvodima još više rasti. Država bi tu mogla pomoći ne samo povećanjem postojećih mjera poput pružanja poticaja postojećim i novim igračima u ovom sektoru, poticanjem privatne potražnje za ekološkim proizvodima nego i kroz politike na strani potražnje poput javne nabave inovacija s koristima za okoliš kroz koje bi se moglo olakšati aktivnosti u ranom stadiju razvoja eko-inovacija te na neki način djelovati kao mjera zaštite sektora u razvoju. U sklopu nedavno završenog projekta »Mogućnosti reindustrijalizacije hrvatskog gospodarstva« kojeg je financirala Hrvatska zaklada za znanost, bavio sam se i ulogom javnih i privatnih poticaja nastanku eko inovacija i koristima koje one stvaraju za poduzeća i društvo u cjelini. Ono što je zanimljivo je da se i u Hrvatskoj i u drugim novim EU članicama iz središnje i istočne Europe pokazalo kako tvrtke ulažu u takve proizvode puno više uslijed inicijativa od strane kupaca i brige o vlastitoj reputaciji nego kao rezultat javnih politika. To s jedne strane govori i o odsustvu fokusa na eko inovacije u cijelom ovom prostoru, ali isto tako ukazuje i da jačanjem svijesti o brizi za okoliš država može indirektno potaknuti razvoj ovog segmenta gospodarstva – zaključuje izv. prof. dr. Stojčić.