Hrvatska će još jednu globalnu krizu dočekati nespremna bez jake proizvodnje i industrijskih politika koje su najbolja obrana ako dođe do zatvaranja stranih tržišta i dotoka kapitala. Nešto smo manje zaduženi nego prije krize 2008. međutim prije svega jer se štedi na javnim investicijama, dok je javna potrošnja, i državna i lokalna, i dalje visoka. Nije iskorišten period globalnog rasta i jeftinog novca, za promjenu strukture domaće ekonomije, koja, eto, rast generira jedino ako građani i država troše, što samo po sebi nije problem kada bi se više trošila – domaća roba. Oslanjati se na turizam, i to uvozno ovisan, nije pametno, jer je to sektor koji najprije osjeća poremećaje. I dok oko nas tutnje najave nove globalne krize, Vlada provodi tradicionalnu politiku zabijanja glave u pijesak; o potencijalnim rizicima i njihovom mogućem aktualiziranju se ne govori, niti se koriste još preostali mehanizmi upravljanja ekonomijom. Jedina konkretna industrija koju imamo i po kojoj smo još uvijek prepoznatljivi je brodogradnja, ali u nju se ulagalo paušalno, po principu te talasaj pa dok ide, umjesto da se ulagalo u znanje, u modernizaciju, specijalizaciju… 

Politička odluka nije samo udaranje pečata na jamstva već osmišljanje razvoja. U suprotnom, razvoja nema, a ljudi odlaze; stihija dolazi gdje nema plana, a Vladi ili vladama koje nemaju plana ne trebaju ni politike upravljanja. Ne treba im, kako i najavljuju, ni monetarna politika: uvodimo euro kao da je to najvažnija stvar na svijetu. I fiskalna je suvišna, izvan one koja samo poravnava salda, a o industrijskoj da i ne govorimo, to su za sav politički establišment unazad 30-ak godina bili i ostali nepoželjni izdanci socijalizma koje je trebalo odstraniti, proglasiti nepotrebnima: tvornice, radnici, dimnjaci, srpovi, čekići… pojmovi su koji su se gotovo našli na crnoj listi, dok je s druge strane sam kapitalizam uvijek znao da je vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju bitno, te se tako prema nama i ponašao.

Mi smo resurse prodali, strani ih je kapital pokupovao, i sad se plaća cijena. Manevarski prostor za vođenje suverene ekonomske politike uistinu je sve manji. No, nije tome kriva činjenica što smo dio Europske unije, štoviše: povezivanje, otvaranje, slobodna trgovina, sve je to potrebno i dobro, gotovo katarzično, te bi se itekako mogao naći prostor slobode kada bi se znalo i htjelo. No, kako se ne zna ili ne želi, članstvo u EU našim je vladama alibi da se ništa ne čini, jer, kao, ne smije se. To onda daje vjetar u leđa populistima koji zagovaraju političko zatvaranje i imaju ksenofobne ideje koje su veliko zlo. A Europa nije kočnica, niti je tako zamišljena: ona je zajednica naroda povezanih na humanim načelima u čijim su temeljima ugljen i čelik. Treba nam dakle lider koji u političkom smislu zagovara otvoreno građansko moderno društvo, koji nas ne teži izolirati ni u kom smislu, no koji s druge strane neće žrtvovati zdrav razum kada je u pitanju ekonomija.