S varaždinskim županom i predsjednikom Narodne stranke Reformisti Radimirom Čačićem razgovarali smo nakon njegovog povrataka iz Kine, gdje je s drugim čelnicima županija i gradova bio u posjetu pokrajini Zhejiang, čiji su dužnosnici prije nekoliko mjeseci bili u Varaždinskoj županiji. Čačić vodi županiju koja prema posljednjem popisu stanovništva ima 187 tisuća stanovnika, a pokrajina Zhejiang ima 58 milijuna stanovnika, što je 15 puta više od Hrvatske.

Različite vlasti u Hrvatskoj godinama spominju velike projekte i poslove s Kinom, ali ništa od toga ne događa. Na kraju se nekako logično zapitati jesmo li mi Kinezima uopće zanimljivi i zašto bi im bili zanimljivi?

– Pokrajina Zhejiang ima gospodarstvo jače od turskog i najveći je kineski izvoznik u segmentu e-trgovine. Transport obavljaju željeznicom i brodovima, a ove godine su se odlučili na izgradnju nove cargo zračne luke. Netko je za vrijeme Oreškovićeve Vlade uspio shvatiti potencijal te odluke i razgovarali su o formiranju haba kod Zagreba gdje bi iz Kine dolazili dijelovi, a u Hrvatskoj bi se izrađivali gotovi proizvodi. Da bi to bila europska proizvodnja, da se tretira kao europski proizvod, mora imati barem 50 posto europske komponente. Za Kinu je to posebno važno. Realizacija takvog projekta u Hrvatskoj bitno bi ojačala našu industrijsku proizvodnju. Druga priča, svima poznata i tisuću puta, a ništa nismo napravili tiče se Luke Rijeka i to u smislu riječkog akvatorija. Dakako, ta priča nema smisla ako nemate prugu. Prešli su nas Kopar i Trst, ali oni nemaju duboke gazove i mi smo u prednosti. Očito je da nas Kina prepoznaje, ali mi ne uspijevamo realizirati vlastite prednosti.

​Nije problem novac

Priču oko Luke Rijeke i željeznice slušam od svake vlade, bez obzira na političku boju, više od 20 godina i ništa se ne događa.

– Zaista, o Rijeci se govori i više od 20 godina, ali projekt o proizvodnji pored Zagreba, vezano uz avionski kargo, relativno je nov i dok mi ne uspijevamo ništa realizirati, to uspijeva Mađarima. Mi ne razmišljamo strateški. Stvari na koje bi država trebala utjecati događaju nam se stihijski. Jedini stvarni pomaci su u turizmu, gdje smo sa 100.000 kineskih turista 2014., dostigli 500 tisuća ove godine. Nažalost, to nije posljedica sustavnog rada, već marketinški rezultata nogometne reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Rusiji te činjenice da kineska srednja klasa jača i da već danas 120 milijuna njihovih turista putuje. Za početak ključno je uspostaviti direktnu avionsku vezu. Bjelorusija je udvostručila broj kineskih turista, jer im je dala bezvizni režim za pet dana. Da mi damo bezvizni režim od tjedan dana, dogodio bi se streloviti rast dolazaka iz Kine. Kineski turist je važan jer on ne ide na more. Naš turizam nije izbalansiran jer se sve svodi na dva-tri mjeseca mora. Možda ne nudimo samo to, ali zasad se prepoznaje samo more i sunce, što je razumljivo za europske turiste koji u Hrvatsku ipak prvenstveno dolazi radi toga. Kineski turist putuje cijelu godinu i njegovi primarni interesi su kultura, shopping i kocka. Ne postoji nijedan razlog, ni sigurnosni ni bilo koji drugi, da mi Kinezima ne odobrimo sedmodnevni bezvizni dolazak.

Spominjete željeznicu u kontekstu riječkog bazena, pa o gradnji željeznice govori se godinama, čak je i Vlada u kojoj ste vi bili donijela odluku da se izdvaja dio novca iz trošarina za gorivo za željeznicu, pa opet to sve ide sporo.

– Ne treba za gradnju željeznice izdvajati dodatni novac, ne treba za to veliki financijski napor države. Željeznica je europski projekt i za nju možemo dobiti europski novac. Problem željeznice nije novac, nego naša vlastita nesposobnost. Nismo u stanju pripremiti projekte. Ponovo se ništa ne događa, ili se događa sporo, iako je problem novca riješen. Jedan od razloga zašto kao Reformisti nismo podržali državni proračun jest činjenica da se ništa nije učinilo na prihvaćenoj brzoj pruzi prema sjeveru. Usput budi rečeno, jedino glasovanje u Saboru na kojem se vidi tko stoji iza Vlade je upravo glasovanje o proračunu, na kojem moraju dobiti apsolutnu većinu, a većinu su dobili glasovima Kluba IDS-a i koalicijskog partnera SDP-a Hrelje.

Pa ispada da je naša zemlja generalno nesposobna, da smo svi nesposobni. Mijenjamo Vlade, uprave, a sve ostaje isto.

– Politički sustav i političke elite su se dokazale nesposobnima. Autocesta je bila iznimka. Nećete se sjetiti nijednog drugog velikog uspješnog projekta, a lako ćete se sjetiti njih deset o kojima pričamo desetljećima. Ljudima se čini da su to postale fraze koje nemaju nikakav sadržaj, ali to nije istina, ne znači da je nešto neispravno samo zato što se ponavlja tisuću puta. Ne želim sada govoriti o svojim projektima, ali POS-om smo riješili pitanje stanovanja sedam tisuća obitelji i onda dođe ova vlada, s mojim nekadašnjim zamjenikom župana Predragom Štromarom, i »hibernira« originalni POS koji je direktno snižavao cijene stanova te odluči da će dijeliti novac kroz subvencioniranje anuiteta, jer to dobro zvuči i ne traži nikakvu sposobnost osim dijeljenja našeg novca. Sada imamo eksploziju cijena na tržištu, jer jedan segment tržišta dobiva naš novac. Dijelimo novac građana i tim istim građanima dižemo cijene kod kupnje stanova.

Nije baš ni u POS-u sve idealno, sustav u kojem zamjenik načelnika neke općine kupi za sebe stan u POS-u, a kasnije ga iznajmljuje, sigurno nije rješavanje stambenog pitanja hrvatskih građana.

– Zbog toga što što poneki blagajnik u banci krade, ne ukida se bankarski sustav.

​Žalac znala što radi

Spomenuli ste nekoliko puta europske fondove, a nedavno ste kritizirali Ministarstvo regionalnog razvoja i EU fondova, te isticali kako je ipak bilo bolje dok ga je vodila bivša ministrica Gabrijela Žalac. Što im zamjerate?

– Prvi problem je to što je naša država odlučila skinuti svaku odgovornost sa sebe kad je u pitanju odabir projekata koji će se financirati iz europskih fondova. Europa nam daje novac kroz natječaje na koje se javljamo i doprinos EU fondova je od 50 do 85 posto. Lokalne vlasti pripreme projekt po europskim standardima, odgovarajuće institucije te projekte pregledaju i kažu da su dobri i da mogu proći. Hrvatski udio u cijeloj toj priči je u različitom rasponu, od 15 do 50 posto. Prosječno je to otprilike 20 posto. Svaka država koja bi imala barem minimum pameti, rekla bi da će podržati sve projekte do iznosa PDV-a. Kad ti projekti ne bi postojali, središnji proračun se ne punio novcem prikupljenim od PDV-a. Svaki račun državi donosi 25 posto i država bi trebala reći da će svaki projekt financirati do tih 25 posto jer će ionako taj novac dobiti natrag kroz PDV. To ne čine, iako joj se novac vraća. I onda još na natječajima za dodjelu državnog novca za domaću komponentu ne biramo najbolje projekte, nego po principu najbržeg prsta, odnosno onih koji se prvi jave.

Možda su samo priznali da nemaju ljude koji bi mogli procijeniti projekte i ne žele da im se spočitava da biraju svoje lokalne zajednice.

– Oni ne žele odlučiti što je dobro. Gabrijeli Žalac je bilo jasno da je nužno da država financira sve projekte lokalnih zajednica barem do iznosa PDV-a i da je sulud princip najbržeg prsta. Ali nije se usudila odstupiti od tog principa jer je se bojala optužbi za političku korupciju, da bira projekte svojih stranačkih kolega. Sadašnji ministar, za razliku od Žalac, koja je došla iz razvojne agencije pa je točno znala što su finese i da se stotine milijuna mogu odraditi na razini činovnika koji prate natječaje i mogu manipulirati, ne razumije tehnički taj posao. Nikad ranije se nije dogodilo da naša Županija nije dobila novac za neki projekt. Sada su nam odbili projekt kojeg smo predali u deset sati i pet sekundi, završio je na 500. mjestu, a onaj kojeg smo predlagali kasnije, nešto prije 11 sati je prihvaćen i dobit će novac.

Manipulacija je lako dokaziva i očita.

Jeste li tražili i dobili objašnjenje kako je to moguće?

– Naravno da nismo dobili suvislo objašnjenje. Pisali smo im i najavili da ćemo obavijestiti i naše i međunarodne institucije. Prijavit ćemo ih OLAF-u, koji kontrolira ovakve postupke, ako ne ponište natječaj. Dobar dio lokalne i regionalne samouprave se uspio probuditi, jer su shvatili da su europski fondovi jedini način da dođu do novca za projekte s obzirom na to da imaju mizerne budžete. Gradovi, općine i županije nemaju vlastite fiskalne prihode i shvatili su da je Europa njihova jedina šansa, ali država to limitira i onemogućava. Sve županije bitno rastu i po broju projekata i po financijskoj razini. Važno je i da se konačno shvati da se prema europskim fondovima mora ići regionalno, šire od županija i takav primjer je razvojni sporazum za Slavoniju. Vlada je tu shvatila što treba napraviti i to je napravila, ali samo za Slavoniju. Kao da drugi nemaju potrebe za razvojnim projektima. Nitko, naravno, nema ništa protiv toga da Slavonija ima snažnu potporu jer objektivno su tamo poteškoće i problemi najjači. Mi smo sporazum za sjevernu Hrvatsku napravili, predali sve Vladi prije više od pola godine, ali nemamo nikakvu povratnu informaciju.

​Strategija migracija

Prije desetljeća i pol prvi ste u Hrvatskoj progovorili o tome da se država mora imati pametnu strategiju za migracije jer će nam nedostajati radnika. Sada se to događa. Vlada će od sljedeće godine potpuno liberalizirati tržište radne snage, nestaju kvote, nema nikakve strategije. Dakle, migrantsku politiku odradit će isključivo poslodavci. A već se govori o 80 do sto tisuća radnika.

– To je kao dva milijuna radnika za Njemačku. Naravno da to nije malo. Kao što smo na nepotrebno rigidni način provodili politiku kvota, sada bez ikakve kvalitetne pripreme potpuno otvaramo tržište. Ipak, bez obzira na nedostatak pripreme, nećemo imati problem s radnom snagom niti njihovom prilagodbom. Dominantno je to još uvijek bazen Bosne i Hercegovine ili Srbije.

Liberaliziramo uvoz radnika i time bismo mogli zaustaviti rast plaća. Možda samo poslodavci idu po jeftinu radnu snagu vani. Je li pametno tako zaustaviti rast plaća?

– Pitanje je o čemu razgovaramo, ako govorimo o proizvodnji, o investicijama u proizvodnju, onda mi nemamo radnika i netko će ih morati platiti. U Varaždinskoj županiji imamo čitav niz investitora, koji se mogu i žele širiti, ali ne mogu investirati jer nema tko raditi. Oni koji su ozbiljni poslodavci i dalje će reći da su najsretniji ako dobiju naše kvalificirane radnike jer su oni i u europskim razmjerima cijenjeni i kvalitetni radnici. Ako želite dobiti takvog radnika, u situaciji kad ga traži i onaj tko ga više plaća, morate biti spremni povećati plaće. No, u nekim zanimanjima to se neće dogoditi. Tržište će odraditi svoje, a pravilo je i bit će visina plaće koju nalaže tržište.