Straha, međutim, ne treba biti... O reformama govore ministri, premijer i predsjednica, pune se novinski stupci, rade se analize i procjene, drhtavo se iščekuje dolazak bolje, jeftinije i efikasnije Hrvatske...
Reforme su se vratile! Nekad, u dalekoj i davnoj 2015. godini, reforme su bile riječ trenutka. Al’ se u njih zaklinjalo sa svih strana i iz svih busija, i tada vladajuće i oporbene, a novi dečki u nacionalnoj politici, Most, čak su i kao svoju maksimu uzeli izraz »samo reforme«. No, teška i burna vremena dvostruke koalicije s HDZ-om (a ne bi iznenadilo da jednom postane i trostruka) potrošila su i maksimu i riječ i samu suštinu promjena koje su reforme kao takve trebale donijeti.
Štoviše, stvar se izvrgnula u svoju nakaradnu suprotnost; pa je tako, primjerice, umjesto jedne od naijskanijih reformi – one koja bi promiješala karte u lokalnoj samoupravi, racionalizirale sve te županije, gradove, općine i šerife, donesen zakon kojim se betonira pozicija lokalnih vlastodržaca, a decentralizacija i dalje ostaje tek loša šala.
Straha, međutim, ne treba biti. I političari i analitičari svih boja nam svečano najvešćuju ovu, 2018., kao godinu reformi. O reformama govore ministri, premijer i predsjednica, pune se novinski stupci, rade se analize i procjene, drhtavo se iščekuje dolazak bolje, jeftinije i efikasnije Hrvatske…
No, zašto baš sad, u 2018.-oj?
Zato jer, kažu, u toj godini nema nikakvih izbora.
Koalicija & kohabitacija
I doista, za ovu kalendarsku godinu nema niti jednog zakazanog izlaska na birališta, te jedva podnošljive i preskupe gnjavaže zbog koje se političari ne usude zasjeći u živo tkivo državnog aparata i omogućiti naciji da prodiše punim plućima. Srećom, kalendar je u 2018. godini milosrdan i polje za promjene je široko i posuto cvjetovima.
Naravno, radi se uglavnom o brutalnim glupostima i spinovima najjeftinije vrste. Istina, odsustvo (redovnih) izbora u jednoj kalendarskoj godini ponešto može skinuti pritisak s vladajućih i omogućiti im malo solidniji manevarski prostor, pa i mogućnost za početak provedbe politika koje, barem u prvom trenutku, neće doživjeti oduševljeni aplauz javnosti.
Sve o tome, o volji aktualne vlasti za stvarnim i dubokim promjenama u mitskoj 2018. godini kazat će odgovor ministra financija u razgovoru za HRT na pitanje o porezu na nekretnine: »Pa od njega se odustalo. Znate i sami, Hrvatski sabor je na prijedlog Vlade izbacio porez na nekretnine iz Zakona o lokalnim porezima za 2018. Sve ostaje kao što smo imali do sada, znači građani će plaćati komunalnu naknadu«.
Samo reforme, povikali bi blagi cinici, a oni žešći bi upozorili da treba ipak biti oprezan s Marićevim siječanjskim izjavama. Lani je, naime, tvrdio da je Agrokor dobra kompanija i da nema frke. Priča o porezu na nekretnine pokazuje, međutim, da će Plenković i Vlada itekako paziti na bilo javnosti u svakom potezu koji budu kanili povući. Tako se možda može djelomično sačuvati rejting, ali je veliko pitanje što se doista može – reformirati.
No, godina bez izbora ne znači da ćemo ostati bez političkih drama i to se na neočekivano jasan način pokazalo već na samom njenom početku, utirući smjer prema svemu onom što bi nas moglo čekati narednih mjeseci.
Cijela ta priča o »dva totalitarizma«, o antifašizmu u Ustavu, o poštivanju svih žrtava – samo je puka dimna zavjesa. HDZ-u su, jednostavno, srcu bliže ustaše od partizana – samo je to malo nezgodno baš tako jasno javno reći.
No, mnogo više od riječi govore djela – pa tako i ono o stavu saborskog predsjedništva oko pokroviteljstva nad obilježavanjem 75. godišnjice bitke na Sutjesci. Jedna od mitskih neprijateljskih ofanziva s kojima su nas mrvu manje mlade pilali u školama, doista je jedan od simbola Narodno oslobodilačkog rata, koji je – pa komu pravo, komu krivo – završio pobjedom antifašista. U samoj bitci poginuo je velik broj hrvatskih partizana. No, prijedlog Ranka Ostojića većina je hladno i bez puno priče odbila.
Hrvati sa Sutjeske, naime, očito ovoj državi vrijede neopisivo manje od onih stradalih na Bleiburgu.
Jer, ako Sabor za pokroviteljstvo Bleiburga može izdvojiti oko pola milijuna kuna – godišnje, jasno je da racionalno trošenje novca ne može biti razlogom odbijanja jednokratnog pokroviteljstva nad obilježavanjem partizanske bitke iz Drugog svjetskog rata.
Još je jasnije koja je onda razlika koja za HDZ (i njihove šutljive suzdržane partnere) dijeli stradale Hrvate na Bleiburgu i Sutjesci.
I da je Hasanbegović zapravo bio u pravu – antifašizam u Ustavu je samo floskula. Smokvin list koji neuspješno sakriva za koga srce zapravo veselo kuca. Trag novca ne ostavlja u to ni najmanje sumnje.
Poseban krug političkog pakla bi tu valjalo rezervirati za licemjerno suzdržane Božu Petrova i Furija Radina. Mostovom lideru je problem to što imamo puno veće prioritete od Sutjeske, recimo, problem iseljavanja mladih. Ne, nije predložio da se pola milijuna kuna namijenjenih Bleiburgu (godišnje) usmjeri u prioritetnije svrhe. Suzdržanom antifašistu Radinu, pak, problem je to što Sabor ne može biti pokrovitelj događaja u susjednoj zemlji, bez da nju pita o tome. Ne, nije predložio da Sabor pita BiH što misli o pokroviteljstvu. Niti da se ukine pokroviteljstvo događaja na austrijskoj poljani.
U Hrvatskoj, naime, na vlasti nije koalicija, nego kohabitacija. Ali, niti jedan od ta dva politiološka termina ne znači ono što bi se na prvu loptu pomislilo. HDZ-ova koalicija s HNS-om, manjinama, HSLS-om, Hrastom, ovima i onima, zapravo je zabetonirana. Nitko od spomenutih, osim manjinaca, nema nikakvu političku budućnost ukoliko se odluče na rušenje Vlade i provociranje izbora (a manjincima tako nešto ne pada na pamet). Stoga je HDZ-u prostor za djelovanje zapravo tek efemerno ograničen željama formalnih koalicijskih partnera. Kohabitacija, pak, nije ona između Vlade i predsjednice, iako iskre sukoba sve češće frcaju među Kolindom Grabar-Kitarović i Andrejom Plenkovićem.
Premijer i predsjednik HDZ-a je zapravo u koaliciji i kohabitaciji s dijelom vlastite stranke.
Brutalno očito
I to je ono što je postalo brutalno očito u prvim danima godine koja bi, uvjeravaju nas, imala biti politički mirnom. U manje od 24 sata prošlog tjedna dogodilo se sljedeće: Tomislav Karamarko je najavio povratak u politiku, branitelj Petar Janjić Tromblon skuplja sto brodica za intervenciju prvo u Piranskom zaljevu, pa na Markovom trgu, a Darko Milinović je poveo lički ustanak protiv politike HDZ-a iz Zagreba jer na javnom natječaju (sarkastičnog li naziva!) za prvog čovjeka 270 milijuna kuna teškog Nacionalnog parka Plitvička jezera nije prošao kandidat ličkog, nego nacionalnog HDZ-a. Pritom je Plenković najavio i konačni obračun s požeško-slavonskim županom Alojzom Tomaševićem protiv kojeg je USKOK podignuo optužnicu zbog obiteljskog nasilja.
Predsjednik HDZ-a, dugo sumnjičen za nemoć, čini se, pokušava značajnije ovladati strankom. No, veliko je pitanje može li Plenković doista zauzdati tog »divljeg konja«. Jer, čak i ako riješi Tomaševića i Milinovića, morao bi dalje sjeći interesne strukture HDZ-a koje su kapilarno zarobile dijelove društva, poput, primjerice, Hrvatskog nogometnog saveza.
No, Plenkovićeva stranačka oporba također ima svoje ruke u Saboru. Na Markov trg se, primjerice, može vratiti i Dado Milinović. Davor Ivo Stier je odavno dao ostavku na ministarsko mjesto nezadovoljan koalicijom s HNS-om, a HDZ-ovih zastupnika ozbiljno iziritiranih smjerom kojim ide Plenkovićev brod našlo bi se još.
S druge strane, proračun je izglasan sa (samo) 79 glasova – tek tri više od minimalno potrebne većine. Dakle, pravo pitanje za 2018. godinu nije ono – koje reforme, nego hoće li se raspasti interesna koalicija koja još na okupu drži vladajuću stranku.
U takvim okolnostima, kad unutarstranački rat sve glasnije tutnji i kad je Vlada prisljena svako malo prebrojavati zastupnike da vidi ima li još većinu, očekivati bilo kakve ozbiljnije reforme priča je za malu djecu.
A izborni kalendar posve nebitan.
