U razdoblju dok većina potencijalnih pretendenata na funkciju predsjednika RH još uvijek razmišlja i kalkulira, Katarina Peović iz Radničke fronte istaknula je službenu kandidaturu za predsjedničke izbore i krenula u kampanju. Ona za naš list govori o problemima Hrvatske i planovima za radikalne promjene postojećeg sustava. Peović između ostaloga kaže kako je njezin politički uzor Jose Mujica, bivši predsjednik Urugvaja.

Komentirajte, molim, anketu N1 televizije, u kojoj »pušete za vrat« Kolindi Grabar-Kitarović, a dvostruko ste popularniji od Zorana Milanovića.

– Rezultati ankete svakako vesele, ali svjesna sam da nisu dobiveni na temelju reprezentativnog uzorka. Riječ je o ljudima sličnog statusa i stavova, koji su vjerojatno gledali nekoliko mojih intervjua na N1 televiziji.

Ipak, postavlja se pitanje vaše ambicije. Na predstavljanju u Novinarskom domu, izrijekom ste rekli da vam cilj nije osvajanje vlasti, nego borba ideja. Mijenja li to možda ova anketa?

– Pobjeda nije važna ako znači smjenu jednog lica drugim. Bile bi to kozmetičke promjene, a to nisu prave promjene. Tražimo korjenitu promjenu, koja se može dogoditi samo ako progovorimo o kapitalizmu koji je, u kombinaciji s perifernom pozicijom u Europi proizveo nejednakost koju mi više ne možemo pobijediti. Hrvatska u ovakvim odnosima ne može dostići standard zemalja bogatog centra Europe. A neprestano čujemo floskulu da možemo, samo ako iskorijenimo korupciju, zamijenimo korumpirana lica novima – nekorumpiranima. Evo, Dalija Orešković, recimo, tvrdi da trebamo skandinavski tip demokracije. Pritom ignorira činjenicu da je razvijenost skandinavskih zemalja nastajala upravo na temelju povlaštenog položaja, a ne pod uvjetima takozvane »poštene tržišne utakmice«, kakva se nama nameće. Ta navodna »poštena utakmica« ide na ruku razvijenim zemljama centra.

Do medija bez novca

Govorite o kapitalizmu, ne libite se spominjati revoluciju… Ne zazirete od klasičnih pojmova socijalizma i komunizma dvadesetog stoljeća. Jeste li svjesni da time odbijate birače?

– Kalkulacije te vrste također su dio problema. U politici bi trebalo prestati kalkulirati. Često čujemo da se »u socijalizmu bolje živjelo«. To govori da ljudi razumiju o čemu se radi. Ta je rečenica potvrđena i stvarnim podacima: iz ruralne, polufeudalne zemlje Jugoslavija je u samo nekoliko godina provela industrijalizaciju, modernizaciju, ukinula nepismenost, glad, siromaštvo; trećina ljudi u Hrvatskoj živjela je u društvenim stanovima; u nekoliko godina razvojem smo prestigli neke vrlo razvijene zemlje. Od 1990., sve smo te procese unazadili. Prestigao nas je cijeli istok Europe, od kojih smo bili mnogo razvijeniji. Istodobno, ne zalažem se za socijalizam onoga doba, nego za demokratski socijalizam. Svjesna sam, naravno, tadašnjeg deficita demokracije. Treba ojačati demokratske prakse i demokratski protagonizam u kojima većina odlučuje kamo idemo. Demokratski socijalizam temelji se na trokutu društvenog vlasništva, društvene proizvodnje koju organiziraju radnici, i proizvodnje za nužne potrebe, a ne za profit: za obrazovanje, zdravstvo, stanovanje i prehranu. Te bi potrebe danas svatko u Hrvatskoj mogao imati zadovoljene, a mi idemo u suprotnom smjeru: elita se bogati, a većina siromaši. Statistički podaci su strašni: skoro 28 posto ljudi živi na granici siromaštva.

Vratimo se kampanji. Kakva su prva iskustva?

– Više nego dobra. Krenuli smo iz nezavidne pozicije. Novca puno nemamo, a naše su poruke različite od poruka svih drugih političkih aktera. Na terenu bogatih stranaka ne možemo se boriti, pa borbu moramo izmjestiti na novi teren. I u tome uspijevamo: mediji se počinju interesirati, danas evo dajem drugi intervju. O našoj kampanji snima se i dokumentarac. Jedno je sigurno: do medija ne dopiremo novcem, nego političkim idejama.

Po čemu se razlikujete?

– Antisistemskom porukom. Ali ne poput Živog zida, njihovom klasično konzervativnom populističkom retorikom, često kontradiktornom. Oni će vam recimo obećavati besplatno zdravstvo, a istodobno smanjivati poreze. Kada tvrde da korumpirane žele smijeniti nekorumpiranima, postupaju kao klasični konzervativni populisti. Dalija Orešković, pak, tehnokratska je populistica. Njezina priča svodi se na na korumpirane i nesposobne. Iako korupcija jest problem, čak i da raščistimo sve korupcijske afere, te postavimo »sposobne« – bez promjene politekonomskog sustava koji bogati elite, a osiromašuje većinu, nema znatnog poboljšanja životnih uvjeta za većinu ljudi.

S takvim stavovima zamišljam vas na Pantovčaku: bili biste neka vrsta »ženskog Mesića«?

– Mesić u stanovitoj mjeri jest bio sličan, ali ipak samo uvjetno. Karizmom je uspio prodrijeti do velikog broja ljudi. Valja također priznati da je najmanje od svih dosadašnjih predsjednika slijedio slugansku politiku. Ipak, ne bih se uspoređivala s Mesićem: itekako je vrludao, odlazio k »rodoljubima« u Australiju, a dolazio je i iz klasične tehnokratske stranke.

Put u Beograd

Koliko novca imate, i čiji su?

– Jako malo. Prije nekoliko godina bili smo gotovo bez novca. Otkad smo u nekim vijećima na lokalnoj razini i u zagrebačkoj gradskoj Skupštini – nešto je bolje. Svi naši vijećnici naknade doniraju stranci. Ipak, nemamo milijunske iznose za kampanje niti bogate donatore. Novcem sigurno nećemo napraviti mnogo. Do birača možemo samo drukčije.

Krećete na put? Kako drukčije do birača?

– Idemo, da. Premda, iskreno, malo članova Radničke fronte uopće ima automobil. Nedavno smo bili u Puli, s radnicima Uljanika. Ići ćemo što više, ali teško nam je doći do svakog čovjeka u ovoj zemlji. I za to treba novca. Evo, samo usput, pripremamo se za put u Beograd, podržati sumišljenike na prosvjedima, pa se upravo dogovaramo oko odlaska.

Treba auto, i platiti gorivo.

– Ako ništa drugo, bar to.

Nemate ni za to?

– Skrpat ćemo nekako. (smijeh)

Odlazite u Beograd?

– Da. Išli bismo svakako kao stranka, ali idem i ja, kao predsjednička kandidatkinja. Podržat ćemo skupinu lijevih organizacija »Levi blok«. Važno je podržati drugove i drugarice koji upozoravaju da problem nije samo Vučić, nego cijela neoliberalna politika. Nova lica mogu doći, ali bez korjenitih intervencija sustav se neće promijeniti. Suradnja u regiji jedino je što nas, sve zajedno, može izvući.

Uz apsolutnu dominaciju desnice, očekivalo bi se da liberali i ljevica surađuju. U nas to ne ide: evo, napadate Orešković, ona na vas ne računa.

– Možete Radničku frontu prozivati zbog ideološkog čistunstva, ali moramo postati svjesni da je vladajuća desnica u Hrvatskoj neoliberalna. Moramo govoriti o tome. HDZ danas ali i SDP-ove vlade prije njega već godinama gura protunarodne neoliberalne politike, ukida se i izmješta iz javne sfere zdravstvo, obrazovanje, kultura, zapošljavanje na neodređeno vrijeme praktički je zabranjeno… Znači zamijeniti neoliberalizam novim neoliberalizmom – nema pretjeranog smisla. Po netipičnim oblicima rada, koji su eksplodirali, prvi smo u Europi. Zato je otišlo 14 posto radno sposobnog stanovništva! Čak ni statistike ne pokazuju jasno što se događa. Problemi su duboki, političko-ekonomski, i ako se koncentriramo samo na svjetonazorska pitanja, nećemo ih nikad riješiti. Ako želimo jednakost, neodgovorno je govoriti samo o svjetonazoru. »Pametno« ili Amsterdamska koalicija ne donose apsolutno ništa. Dalija Orešković vrluda: izlazi na izbore bez programa i statuta stranke, bez informacija o političkoj platformi personificiranoj u jednoj ženi. To je opasna spektakularizacija politike. Pa pogledajte: jednoga od medijski najpopularnijih vjerojatnih predsjedničkih protukandidata, Zorana Milanovića, na površini drži činjenica da taj čovjek apsolutno ništa ne govori! To je izuzetno opasno. Pitam: gdje je javno objavljeni politički program Orešković i Milanovića? To nije politika, to je spektakl.

Vještice i reptili

Poručujete da bi predsjednik trebao artikulirati kritiku. A što ako većina voli predsjednikovanje tipa Kolinde Grabar-Kitarović?

– Problem je u tome što demoralizirani i obespravljeni ne izlaze na izbore. Ta većina nema snage govoriti u svoje ime, niti itko zagovara njihove interese. Ti ljudi mogu promijeniti situaciju, ali nemaju snage za to. Čini se da ljudi glasaju protiv svog interesa, ali nije tako: glasaju za one za koje im se čini da imaju šanse. Biraju manje zlo. Politika manjeg zla dovodi nas do ovakvih političara, pa se čini da birači zdušno podržavaju Kolindu Grabar-Kitarović.

Vaš politički angažman temelji se na racionalističkoj vjeri u argument i znanje. Vrijeme u kojem živimo, međutim, sami ste nazvali vremenom »blokiranosti modernizacijskih i prosvjetiteljskih ideja«.

– Točno. Jedna je novinarka ovih dana politiku Živog zida duhovito i precizno nazvala »reptilskom politikom klasnih odnosa«. Ponestaje nam alata da obuzdamo populizam. Otud blokada modernizacije i povjerenja u progres, otud antivakcinaške politike i »teorije« o »ravnoj ploči«. Imamo ljude koji vjeruju u vještice, reptile i fikcije. Štoviše, ljudi poput Živog zida na tome kreiraju masovnu, »clickbite« politiku bez ikakvog sadržaja, znanja, temelja… Floskula o tome da ne postoji sukob kapitala i rada posljedica je, među ostalim, takvog nepovjerenja u progres. U vakuumu smo u kojem iznova moramo kreirati osnovne političke pojmove. Jedan od njih jest »socijalizam« – borba za redistribuciju i jednakost.

Moj je dojam da ste uviđavni prema onoj koju biste trebali pobijediti, i da ne komentirate dovoljno njezine nacionalističke ispade.

– Komentirala sam, kako nisam. Predsjednica ovlasti koristi ili za fašizaciju zemlje ili u korist onih koji su je doveli na vlast. Odmah je pomilovala ljude vezane za njezine donatore. Odlikovala je Tanju Belobrajdić. Nije oduzela odličja šestorici osuđenih u Haagu. U vanjskoj politici papagajski ponavlja zahtjeve Bruxellesa i Washingtona. Ne podržava samo domaće, nego i strane elite: poziva strane diplomate da »discipliniraju« domaće političare; drugim riječima, da nam oduzmu ostatke ostataka socijalne države. Kolinda Grabar Kitarović oličenje je provincijalnog antisuverenističkog sluganstva.