Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 27° 1
Sutra: 24° 27° 2
26. svibnja 2018.
Položaj žena sve teži

RAVNOPRAVNOST SPOLOVA? Dovoljno je znati ovo - Hrvatska u parlamentu ima isti broj žena kao i S. Arabija

Foto Nina Đurđević / PIXSELL
Foto Nina Đurđević / PIXSELL
Autor:
Objavljeno: 4. veljača 2018. u 8:16 2018-02-04T08:16:00+01:00

Po broju žena u parlamentu Hrvatska je na katastrofalnom 97. mjestu, a brojke, štoviše, pokazuju kako smo cijelo ovo stoljeće ispod globalnih kriterija ravnopravnosti, ali i domaćeg zakona

Kad bi u kontekstu prava žena i njihovog sudjelovanja u javnom životu usporedili Hrvatsku sa Saudijskom Arabijom – vjerojatno bi zazvučali dosta neozbiljno.

Zemlja u kojoj žene do prije nekoliko mjeseci nisu smjele, između ostalog, imati tjelesni odgoj ili voziti automobil i u kojoj sve moraju imati muškog skrbnika u usporedbi s Hrvatskom doista zvuči čudno.Ili ipak ne u potpunosti čudno?

Naime, prije deset mjeseci je objavljeno posljednje godišnje izvješće Međuparlamentarne unije i UN Women u kojem se mjeri zastupljenost žena u visokoj politici. Po broju žena u Saboru tako je Hrvatska na katastrofalnom 97. mjestu na svijetu i sa svojih 19 posto žena u parlamentu to mjesto na globalnoj ljestvici dijeli baš sa – Saudijskom Arabijom. Brojke, štoviše, pokazuju kako je sudjelovanje žena u domaćoj politici cijelo ovo stoljeće daleko ispod bilo kakvih globalnih kriterija ravnopravnosti, ispod ciljeva koje je Hrvatska zakonima sama sebi zadala i, što je još gore, stalno je sve lošije.

Pogotovo što se tiče Sabora - u posljednjih deset godina, umjesto da se postotak žena pogonjen i zakonskim propisima i globalnim trendovima povećava – on se uporno smanjuje. Još 2007. u Saboru je bilo daleko nedovoljnih 25,49 posto zastupnica (39 žena na 153 zastupnička mjesta), a danas, u 2018. godini saborskih zastupnica ima deset manje - 29 (od 151), odnosno 19,2 posto.

Žene u Saboru - kronika nestajanja

IV. saziv (2000.-2003. godina): 34 zastupnice (22,5%)

V. saziv (2003.-2007. godina): 33 zastupnice (22%)

VI. saziv (2007.-2011. godina): 39 zastupnica (25,49%)

VII. saziv (2011.-2015. godina): 38 zastupnica (25%)

VIII. saziv (2015.-2016. godina): 30 zastupnica (19.9%)

IX. saziv (2016.-2018. godina): 29 zastupnica (19.2%)

»Provođenjem posebnih mjera promicat će se ravnopravno sudjelovanje žena i muškaraca u tijelima zakonodavne, izvršne i sudbene vlasti, uključujući javne službe te postupno povećavati uključivanje podzastupljenog spola tako da njegova zastupljenost dosegne razinu njegovog udjela u ukupnom stanovništvu Republike Hrvatske«, kaže se u Zakonu o ravnopravnosti spolova, donesenom prije deset godina. Posebne mjere koje se spominju uvodit će se kad je »zastupljenost jednoga spola osjetno neuravnotežena«. A kad je to?

»Osjetna neuravnoteženost jednog spola postoji ako je zastupljenost jednog spola u tijelima političkog i javnog odlučivanja niža od 40 posto«, kaže se u trećem stavku 12. članka zakona.

Četrdeset posto! U Saboru je trenutno, valja ponoviti, 19,2 posto zastupnica.

I nadalje »osjetno neuravnoteženi« 

U Vladi je stanje nešto manje loše, barem u ovom trenutku. Druga Vlada Andreja Plenkovića, ona koja je složena s HNS-om, ima šest ministrica, odnosno 28,6 posto žena, što je i dalje nebeski daleko od toga da se kvalificira izvan zakonski određene »osjetne neuravnoteženosti«. Najbliža tome bila je prva Vlada Ive Sanadera (2003.-2007. godine) koja je imala četiri ministrice na ukupno 15 ministarstava (36,4 posto), ali još donedavno je u Banskim dvorima kod kratkotrajnog premijera Tihomira Oreškovića (prva polovica 2016.) sjedilo tek 13 posto žena.

Čini se, dakle, da je u Hrvatskoj i po pitanju ravnopravnosti spolova u politici, kotač povijesti opako krenuo u pogrešnom smjeru. Kanadski premijer Justin Trudeau je prilikom predstavljanja svoje Vlade prije tri godine dobio pitanje o tome zašto je toliko inzistirao da u Vladi ima jednak broj žena i muškaraca. »Zato jer je ovo 2015.«, lakonski je odgovorio Trudeau. U Hrvatskoj ne samo da takva »2015. godina« još nije došla, nego je čini se, sve dalje u budućnosti.

Sanaderova Vlada iz 2003. jedina blizu 40 posto

– Vlada Ivice Račana, 2000. godina: 4 žene, 18 muškaraca (18,8%)

– Vlada Ive Sanadera, 2003. godina: 4 žene, 11 muškaraca (36,4%)

– Vlada Ive Sanadera, 2007. godina: 4 žene, 14 muškaraca (22,2%)

– Vlada Jadranke Kosor, 2009. godina: 4 žene, 17 muškaraca (19,1%)

– Vlada Zorana Milanovića, 2011. godina: 4 žene, 18 muškaraca (18,8 %)

– Vlada Tihomira Oreškovića, 2016. godina: 3 žene, 20 muškaraca (13%)

– Vlada Andreja Plenkovića (s Mostom), 2016. godina: 4 žene, 17 muškaraca (19%)

– Vlada Andreja Plenkovića (s HNS-om), 2017. godina: 6 žena, 15 muškaraca (28,6%)

Takva politička raspodjela karata ide ruke pod ruku s društvenom atmosferom u kojoj je ne samo moguće, nego i očekivano da predsjednik jedne od stranaka koje čine vladajuću koaliciju, izjavi sljedeće: »Rodne teorije koje se uvode Konvencijom govore o tome da bih ja mogao reći 'OK, ja sam muškarac, ali ja biram da sam žena i ne smijem biti sputan tim organom nego moram biti drugog spola'. To je nemoguće. Postoje biološke razlike. Kod žena imate tu povezanost tjelesne i emocionalne komponente. Žene, za prvog dijela ciklusa kad je estrogen dominantan, boljeg su raspoloženja, u progesteronu su malo mirnije, onih par dana prije menstruacije kada su u PMS-u, uhvati ih malo testosterona, e onda su… Da sad ne ulazim u tu temu. Hormoni utječu na raspoloženje i osjećaje. Muški i ženski mozak drugačije razmišljaju i drugačije percipiraju stvari. Promjena spola je zapravo nemoguća«.

Radi se, jasno, o već čuvenoj nedavnoj izjavi Ladislava Ilčića, predsjednika Hrasta, na tribini o Istanbulskoj konvenciji u zagrebačkom Studentskom centru, a koju je zabilježio portal forum.tm. Još čuvenija je, ali i očekivanija u trenutnom političkom i društvenom trenutku, reakcija predsjednika Vlade, Andreja Plenkovića i ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek kojoj je Ilčić savjetnik – da je to izjavio kao predsjednik stranke, a ne kao djelatnik ministarstva.

Posljednji je to u nizu javnih ataka na ravnopravnost žena, koji su se zadnjih godina na nekim poljima pretvorili u tradicionalne i gotovo institucionalne, posebno što se tiče prava na pobačaj, koje se nastoji omesti prigovorima savjesti liječnika, ustavnim tužbama, moliteljima pred bolnicama i organiziranjem marševa »za život«.

Kosor: Govorili su mi da sam »samohrana mater«, a one »ne znaju odgojiti djecu«

U unutarstranačkoj kampanji koju smo vodili 2012. najteže mi je pala kvalifikacija da sam razvedena žena, »samohrana mater« i da »se zna« da takve ne znaju odgojiti djecu. To je nešto što se za nekog muškarca nikad ne bi govorilo, priča svoja iskustva Kosor. Tad se, veli, za nju u stranci govorilo kako je ne treba birati, jer »što će nam ta baba«.

Prije nekoliko mjeseci profesor fundamentalne teologije dr. Ivica Raguž u Glasu Koncila je objavio gotovo programatski tekst, u kojem objašnjava kako je muškarac prvotan, a žena drugotna. Kao takva, žena mora biti poslušna. Dr. Raguž je objasnio i kome: »Isusu Kristu, Crkvi i muškarcu«.

Izgleda li Saudijska Arabija još tako čudno?

Na Ilčića ne reagiraju ni zastupnice 

Jedina dosadašnja hrvatska premijerka bila je Jadranka Kosor. Na tu funkciju došla je zahvaljujući tome što je dotadašnji premijer Ivo Sanader iznenadno napustio politiku, pa je došla u »priliku« na pola mandata upravljati zemljom u trenutku dok je Hrvatsku potresala najdublja ekonomska kriza, a pregovori o ulasku u Europsku uniju su bili blokirani.

– Mnogi su se trudili uopće me ne shvatiti ozbiljno zato što sam žena. To je jedna vrsta sofisticiranog ponižavanja i omalovažanja i to je puno gore nego kad vas se napadne otvoreno, jer onda možete istom mjerom odgovoriti. Pred kraj, nakon gubitka izbora, tu vrstu omalovažavanja sam doživljavala i u vlastitoj stranci, od vlastitih kolega, priča svoja iskustva Kosor. Bivša premijerka podsjeća i na njen radni susret s američkim predsjednikom Barackom Obamom, koji se u javnosti sveo na njeno navodno (i neistinito) nesnalaženje oko – torbe.

– U ovoj situaciji s Ilčićem, međutim, stvari su još malo drugačije, nastavlja Kosor. On sam tu nije toliki problem, koliko činjenica da se nitko od žena zastupnica, žena ministrica nije oglasio. Nije se oglasila ni žena na Pantovčaku. Doduše, nisu se istaknule ni oporbene zastupnice. A političari su u ovom kontekstu jako važni, jer oni mogu diktirati tempo. Ja sam kao ministrica ogranizirala velike akcije u borbi protivi nasilja nad ženama, uključujući osobito muškarce. Primjerice, iako smo se dobro pokačili u predsjedničkoj kampanji 2005., uspjela sam Stipu Mesića nagovoriti da javno osudi nasilje nad ženama i uključi se u kampanju protiv toga, isto sam tražila i od Sanadera. No, kako vidimo, danas to jednostavno prestaje biti tema. Nitko se nakon Ilčićevog istupa ne poziva na Ustav, na Zakon o suzbijanju diskriminacije, Zakon o ravnopravnosti spolova... A na Ilčića treba raditi pritisak, jer on govori ono što je zapravo u suštini svega što je napravio župan Alojz Tomašević.

Trpe silne batine 

Veliki broj žena trpi i danas silne batine i nasilje jer su po mišljenju muškaraca »previše lajale« i »nisu mogle začepiti gubicu« A zašto? Zato što im rade hormoni. Ilčić, dakle, govori nešto što dobar dio muškaraca misli u svoja četiri zida, kaže Kosor i podcrtava činjenicu da je Ilčič predsjednik koalicijske stranke; dakle, vlast. »Ali, kao što vidite, muškarci u politici također šute o tome, a ja vam znam, sasvim sigurno, da među muškarcima koje dobro poznajemo u domaćoj politici ima puno kućnih zlostavljača«, kaže Kosor i objašnjava kako zlostavljanje u braku može poprimiti razne oblike, od ljubavnog (prevara), financijskog, pa do ignoriranja.

Bivša premijerka je uvjerena da je angažmana u borbi protiv nasilja nad ženama bilo daleko više prije nego je Hrvatska ušla u EU. Napominje kako je osobno, sa svojim suradnicima, za vrijeme dok je bila ministrica napravila protokole postupanja policije u slučaju obiteljskog nasilja koji i danas vrijede. Prije toga se, veli, događalo da policija iziđe na teren i ženi kaže da će se ionako kasnije s mužem pomiriti i završiti u krevetu. »Sada ipak imaju protokol, moraju izići na teren i ako je bilo nasilja, a pogotovo ako se radi o maloljetnoj djeci, moraju odvojiti nasilnika od obitelji«, kaže Kosor, koja smatra i da bi Ilčić, da je sličnu izjavu dao prije desetak godina, brzo »odletio« iz ministarstva. »A to da Plenković samo kaže da je Ilčić izjavu dao kao predsjednik stranke, a ne savjetnik – to je strašno. Kao što je strašno i da takva premijerova izjava uglavnom prođe ispod radara javnosti«, smatra Jadranka Kosor.

Stvari u Hrvatskoj idu unazad 

»Slažem se da doista izgleda da stvari u Hrvatskoj i u ovom pitanju idu unazad«, kaže iskusni politički analitičar profesor Žarko Puhovski o stanju ženskih prava u Hrvatskoj.

– Radi se o problemu opće naravi, koji je u razvijenim demokracijama razriješena sredinom 60-ih godina prošlog stoljeća. Naime, žene se općenito smatraju slabijim spolom i kad su se one našle u poziciji moći, kod muškaraca je nastajala jedna pozicija neslaženja. Nije bilo jasno jesu li one i dalje dame prema kojima se treba džentlemenski ponašati i tome slično, pa je trebalo neko vrijeme da se to uigra. Kod nas taj problem nije postojao jer smo formalno u socijalizmu svi bili ravnopravni, uključujući i drugarice, no devedesetih se pojavila patrijarhalna struktura u kojoj smo imali ministricu Ljilja Vokić koja je izjavila kako ona ustaje kad muškarac uđe u sobu. Posljednjih godina se pojavio određeni obrat u kojem se HDZ ponosio činjenicom da je dobio predsjedničke izbore kandidarajući ženu, ali oni se istovremeno i nadalje ne znaju ponašati prema ženama u svojoj stranci. Od Jadranke Kosor, koju su izbrisali iz svoje povijest, pa nadalje, priča Puhovski. Profesor ukazuje na to da HDZ inače jako teško i nakon dugih intervencija javnosti reagira na ozbiljne povrede prava koja se danas smatraju manje više stanardnima, pa tako i ženskim pravima. Stoga ga nije iznenadio izostanak ozbiljnije reakcije iz te stranke na Ilčićeve izjave.

– Mene bi iznenadilo da je bilo suprotno. HDZ jednostavno nema praksu da reagira na povrede prava, osim ako se ne radi o njihovim ljudima, ili nečemu što je njima posebno važno, poput takozvanih branitelja (a zapravo veterana) i slično. HDZ se ne javlja sa željom da iz principa štiti prava. Bilo je i puno gorih povreda prava od ove Ilčičeve u javnosti, pa su šutjeli, poput izjava o manjinama ili migrantima, posjeća Puhovski

Plenković neće kontra Crkve

U cijelu priču oko ženskih prava i domaće politike skladno se uklopila i (ne)ratifikacija Istanbulske konvencije protiv nasilja nad ženama. Iako je Plenković obećao Vijeću Europe da će taj dokument ratificirati do kraja prošle godine, već pri glasanju u Europskom parlamentu HDZ-ovi eurozastupnici su se podijelili, a domaća konzervativna desnica digla na zadnje noge. U ovom trenutku se ne čini izglednim da bi Plenković mogao kontra Crkve i dijela desne javnosti natjerati sve zastupnike HDZ-a da dignu ruku za tu konvenciju pa se ona ni ne stavlja na saborski dnevni red Sabora.

Ova saborska većina se bavi samo time da ostane većina – ništa drugo je ne zanima osim da im ostane makar 76 ruku u zraku, pa tako i po pitanju ove konvencije. S druge strane, radi se o neobičnom tipu bure u čaši vode, jer i ako bude usvojena, Istanbulska konvencija ne može ni po čemu popraviti stvarni položaj žena, obzirom da se ne primjenjuje direktno u unutrašnjem pravu. No, napad na nju je bio toliko primitivan da se pojavila potreba da se ona usvoji da bi se sebi makar i lažno predstavili kao manje primitivno društvo. Dakle, problem s Istanbulskom konvencijom je prije svega problem pristojnosti. A kad smo već kod toga, neopisiv je bezobrazluk SDP-a koji sad inzistira na njenom usvajanju, a dok su bili na vlasti to nisu napravili, smatra Puhovski.

Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić, sudeći po njenim javnim istupima, svakako se ne slaže s Puhovskim da se kod Istanbulske konvencije radi tek o – problemu pristojnosti. U interviewu za Hrvatski radio krajem prošle godine kazala je kako je »iznimno važno ratificirati konvenciju jer svi pokazatelji govore kako je za tretiranje obiteljskog nasilja nužna prevencija, sankcioniranje i davanje jasne poruke da je to društveno neprihvatljivo ponašanje«. Kazala je i kako »ne želi vjerovati« da Hrvatska neće ratificirati konvenciju.

U situaciji, međutim, kad je »hormonalni ispad« predsjednika Hrasta s vrha države opravdan njegovom političkom funkcijom i(li) šutnjom, čini se da su izgledi za ratifikaciju Istanbulske konvencije manji nego ikad dosad.

A novi javni udar na »drugotne« tek pitanje datuma.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka