Protekli tjedan donio je dva nova uratka na području hrvatskog dizajna, u obliku službenog loga hrvatskog predsjedanja Vijećem Europske unije i prototipa novog dresa hrvatske nogometne reprezentacije. Doduše, Hrvatski nogometni savez je u posebnom priopćenju istaknuo da novi dres neće tako izgledati, no u tom trenutku već se zahuktala još jedna rasprava na tu temu.

Vizualni identitet hrvatskog predsjedanja Vijećem EU-a, pod nazivom Tipografska šahovnica, osmislila je Iva Primorac, studentica prve godine Studija dizajna na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu, čiji su mentori bili Stipe Brčić i Marija Juza. Prema mišljenju Borisa Ljubičića, najpoznatijeg hrvatskog dizajnera, čiji su radovi dobili mnoštvo međunarodnih nagrada, radi se o bezidejnom rješenju.

– Ljudi moji, je li to moguće, uzviknuo bi sportski novinar Mladen Delić. Bit ću otvoren, premda sam i sam sudjelovao u natječaju za službeni logo hrvatskog predsjedanja Vijećem EU-a. Ovaj rad je vizualno nepismen, iako na njemu piše sve što treba – objašnjava Ljubičić.

To nije Hrvatska!

Na što konkretno ciljate?

– To nije dizajn i čini mi se posve nezgodnim da autorica i mentori dolaze iz Studija za dizajn, čime se ruši ugled institucije i struke koju mladi talenti na njemu stječu. Činovnička izvedba slova, anonimne tipografije, u tobože vidljivom rasteru kvadrata je anemična, bez okusa i mirisa. Rad koji je trebao pokazati energiju, političku volju za uspjehom, dizajnersku igru, lijepu poruku, u krajnem slučaju ili prije svega predstaviti državu koja predsjeda, je neutralan, bezidejan, nedopadljiv… Lijepa Naša ovo nije! Bojazan od uporabe kvadrata je očita, a to onda, oprostite mi svi u žiriju, nismo mi, to nije Hrvatska! Žiri je svakako suodgovoran, iako nismo vidjeli ostale radove koji su bili na natječaju… Navodno se to nije smjelo pokazati ni nama, koji smo se natjecali. Sad je vrijeme da javnost vidi i usporedi odnos hrvatskih dizajnera prema visokoj državnoj temi i vizualnom identitetu koji od početka ne valja.

Foto Davor Kovačević

Ova tema se izbjegava punih trideset godina. Malo je onih koji ju uočavaju, a još manje onih koji na njoj rade. Projekt predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović o brendiranju države nije rezultirao ničim izdvojivim, i sada je zaustavljen… Slobodan sam pitati do kad ćemo zatvarati oči pred temom dizajna države. Nema skrivanja iza demokratske forme natječaja, po kojoj je natječaj bio proveden i rezultat je interne odluke žirija koji je ovo usvojio i nagradio. Nisu li se u tako važnoj državnoj stvari trebali i morali kozultirati stručni autoriteti koji bi lako uvidjeli gdje je problem? I sada obično kažemo: Imamo to što imamo! Sudjelovao sam na tom natječaju, pa je red nakon osvrta na odabrani rad pokazati svoj. Moj rad nije anoniman, kako ga god okrenuli ili skrili. Povezani kvadrati se u 2020. ulijevaju jedan u drugi. Hrvatska je iznad ili ispod EU-a. Kako god se okrene, uvijek se čita. Kvadrati vuku jedan drugog, a između je dizajnirana neobična starohrvatska poveznica – pleter. Pa pucajte po meni i kvadratima… Navikao sam na to!

Probni balon

Prije tjedan dana u javnosti se pojavio navodni dizajn dresa hrvatske nogometne reprezentacije, koji je HNS proglasio netočnim. Kakvo je vaše mišljenje o razvoju dizajna dresa hrvatske nogometne reprezentacije?

– Taj objavljeni prijedlog je bio očajan, ali je povučen. HNS u svom priopćenju negira da je to bio njihov prijedlog kao probni balon. Ne vjerujem da su ga mediji izmislili jer je to prvo uradila Hrvatska radiotelevizija, onda su nastavili objavljivati i drugi mediji. Publika po portalima se zgražala, što je velika šteta za sam HNS, našu vrhunsku reprezentaciju i dobavljača svjetske reputacije, Nike. Ako to nije njihov rad, onda se to treba istražiti i odgovorne kazniti. I mene su mediji navukli da komentiram nešto za što prozivam HNS i Nike, a to ne postoji. Slučaj s hrvatskim dresom koji je prodan Barceloni nas uvjerava da sve baš i nije tako. Hrvatsku inačicu dresa nosi najpoznatiji klub koji s hrvatskim nogometom nema veze. Da se našalim, u njemu igra i ne igra naš Rakitić. HNS nije uopće reagirao, dok su dizajneri Nikea dali smiješno objašnjenje da su neki dijelovi grada Barcelone u obliku kvadratnih četvrti po čuvenom arhitektu Gaudiju. Uostalom, broj fanova Barcelone u svijetu je milijunski, tako da će broj prodanih dresova Messija daleko nadmašiti onaj hrvatski, s Modrićevim imenom na leđima. Pravo je pitanje zašto HNS ili neki ljudi u vrhu te organizacije imaju isključivo pravo donositi odluke o dizajnu hrvatskog dresa. Hrvatski dres je daleko poznatiji od hrvatskog grba ili zastave, koji su u Ustavu opisani i zaštićeni, te njihova povreda podliježe sankcijama. Hrvatski dres bi trebalo dizajnerski definirati i zaštititi kao nacionalni dizajn i brend s kojim se ne može raditi što je koga volja.

Kako gledate na dizajn dresova hrvatske nogometne reprezentacije koji nisu u tradicionalnim hrvatskim bojama?

– To su pokušaji da se nađe kombinacija dizajna s kvadratima za igranje protiv crvenog ili bijelog dresa, pa, vidi čuda, odaberu crnu boju, koju su nekada imali golmani i suci da bi se izdvojili od igrača obje ekipe na terenu. Da, na crnoj podlozi su slabo vidljivi tamnoplavi kvadrati. Dres u verziji A bi trebao imati crveno-bijele kvadrate s crvenim leđima te bismo tako mogli igrati protiv svih koji nemaju crveni dres. Sada zbog bijelih leđa koja dominiraju ne možemo igrati ni protiv bijelih. To je razlog zašto smo u Rusiji bili u crno-plavim dresovima, pa je nastala i ocjena navijača da je taj sretniji jer se u njemu pobjeđivalo, a u finalu smo izgubili jer Francuzi za dres imaju prvu boju svoje zastave plavu, i mi smo morali »odustati« od crne verzije dresa. Izgubili jesmo, ali je svijet vidio crveno-bijele kvadrate koji određuju vizualni identitet hrvatske države. Umjesto dresa crne boje s tamnoplavim kvadratima, trebamo imati dres s plavo-bijelim kvadratima i plavim leđima za protivnike koji nose crveni dres i sve je riješeno. Također primijećujem da Barcelona ima jednake kvadrate i na leđima, kao i neki drugi klubovi koji za dizajn dresa imaju linije. I to bi se moglo postići kad bi bijela polja imali u srebrno-sivoj boji i tako neutralizirali kontrast koji sada imamo. Posebno mi je žao što su sa štucni skinuli velike kvadrate koji su bili jako dinamični u kretanju, posebice u zumiranoj TV slici.

Seoski stolnjaci

Što mislite o vizualnom identitetu koji nude dresovima i oprema ostalih hrvatskih reprezentacija, poput košarkaške, rukometne, odbojkaške, vaterpolističke?

– Hrvatski nogometni dres je stariji od hrvatske države jer je nastao za utakmicu sa SAD-om. To je reprezentacija koja je na dresu imala zvijezdice na plavoj podlozi, pa je ovo bio hrvatski odgovor. Ti dresovi su imali vrlo male kvadratiće, dizajn Miroslava Šuteja, koje su neki zbog toga nazvali seoskim stolnjacima. Međutim, Amerikanci nisu u Zagrebu na toj prvoj našoj hrvatskoj utakmici igrali sa zvjezdicama na dresu, bili su uglavnom bijeli. Mala anegdota – da smo prvu utakmicu igrali sa Francuzima, oni bi istrčali u plavom, a mi bi jednostavno grb HNS-a stavili na crveni ili bijeli dres, i danas naš dres ne bi bio ovo što jest. Moja mala uloga je bila u tome da povećamo kvadratna polja i tako smo dobili prepoznatljivost već na Euru u Engleskoj 1996. godine, iako smo ispali u četvrfinalu. Tu se tek ne snalazimo. Od tada se nogometni dres oteo kontroli i postao najoriginalniji i globalno prepoznatljiv kao hrvatski uz sve izmjene koje su radili razni dobavljači opreme za HNS. S drugim sportovima koje navodite nije bilo tako. Čak suprotno, prvi dres je bio na navijačima, u publici na tribinama i ulicama, ali ne i na sportašima na terenu. Postoji neko nespretno, slabo vidljivo umetanje kvadrata, ili ih uopće nema. Bojim se da je to stanje svijesti po kojoj to nije uobičajeno. To nemaju ni druge reprezentacije i tome slično… Druge reprezentacije nemaju takav povijesni predložak kao što je naš grb pa se služe samo bojama – Francuzi su plavi, Talijani azurno-plavi, a Brazil žut. Što bi trebalo uraditi po tom pitanju? Trebalo bi složiti dizajn tekstilne opreme ili dresa za sve vrste sportova kao standard koji ima jedinstveni vizualni kod podređen svakom sportu zasebno. Evo iduće godine su Olimpijske igre u Tokiju, a mi nastupamo u više sportova koje bi trebao povezivati vizualni identitet. To se, nažalost, neće dogoditi.

Novi folklor

Smatrate li da su sport i kultura idealni za promociju hrvatskog vizualnog koda?

– Sport je kudikamo aktivniji od kulture. Tu postižemo uspjehe kao, primjerice, finale u Moskvi koje je gledao cijeli svijet, dok bi Nobelova nagrada za književnost ili Oskar za film bili manje vidljivi, a šanse da to postignemo su minimalne. Još kad sam radio vizualni identitet VIII. Mediteranskih igara – Split 1979., prije četrdeset godina, uvidio sam da je sport najprodorniji promotor dizajna. Posebna izložba o znaku Mediteranskih igara otvara se 20. studenog u Lyonu, u muzeju dizajna i printa. Izložba će trajati četiri mjeseca, a muzej tom izložbom slavi svojih pedeset godina postojanja.

Jeste li općenito zadovoljni razinom korištenja hrvatskog vizualnog identiteta, crveno-bijelih kvadratića, u međunarodnim razmjerima?

– Ne, jer se to pretvorilo u neki novi folklor koji traje samo kad su velika sportska natjecanja i onda se sve izgubi u izlozima suvenirnica… I ne djeluje sasvim lijepo. Crveno-bijeli kvadrati znaju iritirati oko i treba ih »hladiti« plavim kvadratima. Uostalom, austrijska zastava ima crvenu i bijelu boju, i nema more, ma koliko pjevali o plavom Dunavu. Naš Jadran i mediteranska kultura, mentalitet i civilizacija su dio identiteta. Moj sažetak je crveni i plavi kvadrat kao vizualni kod Hrvatske dizajniran u lipnju 1990. godine i još nije pravilno uporabljen, osim u mojim primjerima.

Hrvatska se mora potpuno redizajnirati

Prije nekoliko godina predstavili ste svoj dizajn za novu hrvatsku zastavu, uz jasnu poruku da se Hrvatska mora potpuno redizajnirati. Vjerujete li da bi na tom planu moglo doći do promjena?

– Moj projekt je iz srpnja 1990. godine, što je nekoliko mjeseci prije današnje službene hrvatske zastave. To napominjem zato što me optužuju da ja mijenjam postojeću zastavu. Događa se da se moj projekt povremeno pojavi u medijima pa ljudi tako zaključuju. Da, Hrvatska se mora potpuno redizajnirati ili čak tek dizajnirati. Zastave u svijetu, a posebice u Europi, više ne nose na sebi grb jer je on obilježje vladara ili monarha. Monarhije su prestale postojati prije jednog stoljeća, a naš grb je osnovica našeg identiteta. Dizajniranjem cijele zastave s kvadratnim poljima u svim bojama, crvenoj, bijeloj i plavoj, dobivamo originalnost i povijest u suvremenosti.

Kao primjer možemo uzeti skandinavske zastave koje su nastale iz grba. Križ je oslobođen oblika štita i postavljen u vodoravan položaj. Na štitu je bio u okomitom položaju i doživljavao se kao kršćanski simbol, a sada je tu osobinu prividno izgubio. Zastave žive na vjetru i suncu ili u novim medijima koji im daju tu prirodnu sliku. Uglavnom se ne zna da je Japan usvajao zastavu punih sedamdeset godina. Razlog – njihovo sunce je samo crveni krug, bez zraka, na bijelom pravokutniku, i zovemo ih »Zemlja Izlazećeg Sunca«. I mi još imamo vremena to uraditi.

Ljubičićeva tri kruga

U iznimno bogatom stvaralačkom opusu Borisa Ljubičića posebno mjesto zauzima logo VIII. Mediteranskih igara – Split 1979. Naime, njegovo vizualno rješenje postalo je službeni znak tog višesportskog natjecanja koje se održava svake četiri godine. Preciznije, ono što za Olimpijske igre predstavlja pet spojenih krugova raznih boja, to za Mediteranske igre predstavljaju Ljubičićeva tri kruga, uronjena u more.