Ako je Božić blagdan života, kako promišljati život, kako život živjeti? Život je pun izazova, zamki, radosti, ali i tuge, uspjeha i neuspjeha, kako se s njima suočiti, nositi?

– Moramo naučiti vrjednovati život kao takav, a ne ovisno o nečemu. Čim započnemo naše poštivanje života nečim uvjetovati, on je ugrožen i izložen manipulaciji. Bilo da je nastao u štali ili kraljevskom dvoru, bilo da je nerođen ili na pragu smrti, život ostaje apsolutna i neusporediva vrijednost. Kada se Isus rodio u Betlehemu, sukladno ondašnjem zakonu, dijete je proglašeno ljudskom osobom tek kada je bilo predstavljeno ocu. Isus nije imao niti tu mogućnost, s obzirom da nije imao biološkog oca. Sama ta činjenica govori u prilog teze da svaki život, priznali ga mi ili ne, vrjednovali ga više ili manje, ima apsolutnu vrijednost u Božjim očima. A mi danas? Kao da smo sveli život na biološko postojanje, bez ikakve duhovne i vrhunaravne dimenzije. Biološki život samo je temelj, prva stepenica postojanja, infrastruktura svega ostaloga. Ako promatramo život samo u njegovom biološkom postojanju, svaka žalost, bolest, neuspjeh, pa i sama smrt, izgledat će nam tragično. Jedino rješenje je na život gledati u integralnom smislu riječi. Bog Otac niti jedno svoje dijete neće ostaviti na cjedilu, neće ga ostaviti napuštenoga, bez obzira koliko se to nama činilo, pogotovo u nekim tragičnim životnim situacijama. Niti jedna ljudska tvorevina ne može osmisliti smrt. To može samo vjera u vrhunaravnu vrijednost života. Čovjek koji u ništa i nikoga ne vjeruje uvijek je, za razliku od vjernika, tragičar kada stoji nad otvorenim grobom. Za kršćanina, naprotiv, i smrt je svojevrsni Božić, rađanje novoga života. Šteta što o tome mnogi ljudi ne razmišljaju dok su živi i zdravi. Vjerojatno se toga sjete tek kada im životni put krene nizbrdo ili kada se ugasi život ljubljene osobe.

Što je to uopće uspješan život?

– Možda je bolje zapitati se što je to sretan život. Jer, govoriti o uspješnom životu odmah podsjeća na nekakve materijalne ili ekonomske uspjehe. Ipak, možemo reći da je uspješan samo onaj život koji je sretan. Ima mnogo uspješnih ljudi koji nisu sretni. Ali ima puno sretnih ljudi kojima nije stalo do nekakvog vidljivog uspjeha. Ovi se lakše nose i s nedaćama života. Kada mi govorimo o uspješnom životu često mislimo na uspješnu karijeru, dobre životne uvjete, novac. Gotovo je teško zamisliti da jedan beskućnik može biti sretan. A zasigurno može. Stara poslovica kaže da se sreća uvijek rađa udvoje. Drugim riječima, sretan i uspješan život je onaj koji ti svakodnevno na put stavlja druge osobe, kada osjetiš da je tim osobama drago što te susretnu, kada ne osjećaš samoću duha. Tako se događa da jedan zaljubljeni par može biti sretan iako nemaju nikakve karijere niti kune u džepu. Oni sigurno svoj život ne smatraju neuspješnim. Problem modernoga čovjeka je sve veći individualizam, neki strah od drugoga. Drugi je doživljen više kao suparnik, a manje kao suputnik. Dok se Bog rađao nije imao ništa. Ali je oko sebe imao ljude, životinje, dakle druga bića koja su zbog njega bila sretna i zbog kojih je sam Bog, u svoj svojoj oskudici, bio sretan. Zato o sretnom i uspješnom životu ne treba puno filozofirati. Dovoljno je učiti od Boga. Možda pred jaslicama.

Ne smijem uništiti život

Život nastaje predivnom igrom muškarca i žene, žene i muškarca. Oni svom djetetu daju život. Pitam: Smiju li roditelji, ili samo jedan roditelj, odlučiti prekinuti taj život. Riječ je dakle o abortusu.

– Kako smijem uništiti život koji nije moj? Pa valjda vrijednost ljudskog života ne ovisi o tome što će netko treći o njemu odlučiti. To bi bio izraz maksimalne ljudske prepotentnosti. Nikakvi razlozi, čak ni oni vjerskog karaktera, ne mogu imati prednost pred ljudskim životom. Tako roditelji nemaju pravo zabraniti liječnicima da njihovom djetetu, u namjeri da mu spase život, daju krv ili presade neki organ zato što ti roditelji to ne žele iz vjerskih razloga. Kod ozakonjenja pobačaja valja naglasiti da niti jedan zakonodavac nije nadležan proglasiti da jedan život zapravo nije život. Zakon nastoji samo reći kako se jedan postupak za uništenje života, ako je obavljen pod određenim uvjetima, neće kažnjavati. To je jedan perfidan kompromis, neprihvatljiv s kršćanskog stanovišta. No, kao što smo utvrdili da se nismo daleko odmakli od Betlehemaca, tako možemo reći da se nismo odviše odmakli niti od starih Rimljana, za koje je ljudski život nastao tek rođenjem djeteta. Što dovoljno govori o našem napretku.

Vrijednost obitelji zadržala prvo mjesto

In illo tempore, u ono vrijeme, brak i obitelj tekao je po matrici: muškarac, žena i djeca. Muškarac radi, zarađuje, skrbi da obitelj ima što jesti, obući i obuti, da joj nije hladno, ima krov nad glavom, štiti od mogućih opasnosti… Žena je čuvarica ognjišta, toplina obitelji, kuha, pere, pegla, rađa i doji djecu… Djeca su poslušna, slušaju roditelje i starije, marljivo uče, završe školu, zaposle se, sami saviju obiteljsko gnijezdo, skrbe kada dođe vrijeme o starim i nemoćnim roditeljima. Ta se matrica, čini se, jako pohabala, izlizala, istrošila!

– Sasvim je jasno da su se obiteljske uloge promijenile, drugačije funkcioniraju obiteljski odnosi, pa tako i odnos roditelja prema djeci i obratno. No, sve to ne dira samu srž matrice koja se zove obitelj. Roditelji su ostali roditelji, djeca su ostala njima najdraža bića. I to je ono najbitnije. To što roditelji ne mogu biti sa svojom djecom onoliko koliko je to bilo nekada ne mijenja suštinu roditeljske i sinovske ljubavi i privrženosti. Pa i sam je Bog osjetio potrebu obitelji. To je istinski ljudski osjećaj. Nije čudno da, sukladno svim istraživanjima, iako mnoge vrijednosti u očima građana gube na vrijednosti, vrijednost obitelji uvijek je zadržala prvo mjesto. Odnosi u obitelji nisu zacementirani kao u jednom poduzeću. Upravo je stoga obitelj najdraže obitavalište svakome čovjeku. Postaviti u pitanje vrijednost obitelji kao takve zato što se mijenja tzv. matrica obiteljskih odnosa čista je ludost. To je rezanje grane na kojoj smo svi izrasli i na kojoj svi sjedimo.

Otvoreno srce

Rastave, bilo ih je, ima ih, bit će ih – što s njima, posebno katoličkih brakova? Ima li nade za razvrgnute katoličke brakove, hoće li ih Crkva pripustiti svome stolu?

– To pitanje je toliko kompleksno da je nemoguće dati odgovor u kratkim crtama. Koliko god papa Franjo naglašavao potrebu otvorenog pristupa razvedenima i ponovno civilno vjenčanima, što većina svećenika odavno čini, pitanje njihova pristupa sakramentima zahtijeva dodatna promišljanja o teološkim istinama koje su do sada tvorile temelj crkvene prakse. Možda nas je papa Franjo zapravo htio potaknuti da o tome jače, bolje i brže razmišljamo. Što je itekako puno.

Poruke kada se ugase božićna svjetla

U blagdansko vrijeme ljudi postaju više ljudi, osjetljiviji i sentimentalniji prema svojim najbližim, ali i onima u potrebi. Što je s ostalim danima? Potrebe i dalje postaju, ali mi imamo na vratima/srcu natpis zatvoreno.