Proizvođači moraju državi i Fondu plaćati naknadu za zbrinjavanje proizvoda, koja se prebacuje u cijenu proizvoda, što plaćaju građani. Poticajnog sustava zbrinjavanja nema, a u Ministarstva kažu da »recikliranje iziskuje troškove koji bi doveli do velikih gubitaka«
ZAGREB Za svaku bocu šampona, deterdženta, octa ili ulja, stavljenu na tržište, jednako tako za svaku automobilsku gumu i automobil, za svaki električni aparat, kartonsku ambalažu i tako redom, proizvođači i uvoznici državi, odnosno Fondu za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, plaćaju nemale ekološke naknade za kasnije zbrinjavanja te ambalaže/proizvoda kao otpada. Sve te naknade, dakako, oni prebacuju u cijenu svojih proizvoda, što znači da građani plaćaju kasnije zbrinjavanje tih proizvoda, kad oni jednom postanu otpad. I dok se u reciklažu, zbog poticajne povratne naknade od pola kune, vraća recimo 70 posto PET ambalaže, poticaja za povrat ostalih polimernih materijala, guma, elektronike i ostalog nema, zbog čega proizvođači, odnosno kupci, badava plaćaju naknade za zbrinjavanje tog otpada. Sav prikupljeni novac odlazi na preskupo zbrinjavanje ambalaže od pića i napitaka.
Šuplji odgovor
U 2010. godini je od proizvođača ambalažnog otpada za kasnije zbrinjavanje tog otpada prikupljeno, primjerice, 484 milijuna kuna, a za naknade za skupljanje, centrima za gospodarenje otpadom, oporabiteljima, trgovcima i ostalima, onda isplaćeno 549 milijuna kuna, dakle čak 65 milijuna kuna više, što je novac kojeg su uplatili svi oni koji s tom ambalažom nemaju nikakve veze.
Kad je u pitanju ambalaža od deterdženata, ulja, octa, sva plastika koja nije obuhvaćena povratnom naknadom, prošle je godine, kažu podaci, na tržište plasirano 24 tisuće tona te ambalaže, za čije su kasnije zbrinjavanje proizvođači, a zapravo kupci, platili gotovo 18 milijuna kuna. Kako organiziranog i poticajnog sustava prikupljanja i te ambalaže još nema, natrag nije prikupljeno niti 30 posto te ambalaže, pa je Fond na zbrinjavanje potrošio manje od tri milijuna kuna, dok mu je preostalih 15 milijuna kuna ostalo, i nenamjenski je potrošeno.
Zakon o otpadu i pravilnici kažu da se troškovi gospodarenja otpadom obračunavaju prema količini otpada, što znači da bi proizvođači ostale polimerne ambalaže od deterdženata i sličnog, kartonske ambalaže, auta, i ostalog, trebali plaćati onoliko koliko košta i kasnije zbrinjavanje te ambalaže/proizvoda kao otpada. Kako, međutim, poticaja niti primarne selekcije otpada u kućanstvu nema, pa da kućanstvo plaća samo odvoz onoga što nije prethodno selektrirano u posebne kontejnere, prikuplja se malo toga, i vraća na oporabu. Tek u rijetkim gradovima postoje posebni spremnici za plastičnu ambalažu poput deterdženata, vrećica, svega što nije u sustavu poticaja od pola kune, još rjeđi građani, samo zbog vlastite ekološke osviještenosti, takav otpad sortiraju. Za svu tu ambalažu, međutim, svi mi zajedno plaćamo naknadu za zbrinjavanje.
Kako našem listu odgovaraju iz Ministarstva zaštite okoliša, »recikliranje takvog otpada iziskuje troškove koji bi doveli do velikih gubitaka, i zato nisu obuhvaćeni poticajnim sustavom kao PET, staklena i Al/Fe ambalaža«. Postavlja se onda pitanje zbog čega proizvođači, kupci, naknadu za zbrinjavanje u tolikim iznosima onda plaćaju? Jer, još je jedan primjer, od 11.400 tona višeslojne kartonske ambalaže lani stavljene na tržište, prikupljeno je samo 500 tona, pa je Fond na zbrinjavanje potrošio 218 tisuća kuna, a preostalih je 27 milijuna uplaćenih kuna otišlo u nešto drugo.
Stravične brojke
Kako je primijetila i Državna revizija, suprotno Zakonu o otpadu i pravilnicima o posebnim kategorijama otpada, prihodima od naknada koje plaćaju proizvođači/uvoznici automobila, elektronike, guma, ulja, i tako redom, financiraju se preveliki rashodi gospodarenja ambalažom za pića. Primjerice, od 2007. do kraja 2009. godine Fond je za zbrinjavanje otpadnih vozila, olupina, od proizvođača odnosno kupaca automobila uprihodio 250 milijuna kuna, a na stvarno zbrinjavanje tih olupina potrošio 27,7 milijuna. Tijekom 2010. godine plaćeno je eko-naknade za zbrinjavanje u iznosu od 46,5 milijuna kuna, a potrošeno 10 milijuna kuna manje. Kupac automobila u Hrvatskoj za kasnije zbrinjavanje olupine u cijeni automobila plaća 112 eura po toni vozila, dok je najviši taj iznos u Europi 45 eura. I makar u Ministarstvu zaštite okoliša tvrde da se taj novac namjenski i troši, podaci, očito, pokazuju drugačije.
Osim što je sustavu posla s PET ambalažom 2010. godine plaćeno 65 milijuna kuna više od prikupljenog za ambalažu s povratnom naknadom, od 2006. do kraja 2009. godine, za primjer, rashodi za zbrinjavanje povratne ambalaže bili su za nevjerojatnih 865 milijuna kuna veći od prihoda namijenjenih tom zbrinjavanju! Kako na upit o nenamjenskom trošenju novca odgovaraju u Ministarstvu, »budite uvjereni da će Ministarstvo dosljedno provoditi nadzor, i da će poslovanje Fonda biti u skladu s propisima«. Tek – biti.
Proizvođači posebnih kategorija otpada, dakako, imaju zašto biti ogorčeni, jer plaćaju popunjavanje drugih rupa bez dna. To je, nema sumnje, posao s PET ambalažom, u kojem 15 lipa po svakoj boci zarađuje trgovac, sakupljačima se prijevoz plaća po kilometru, centri za gospodarenje otpadom za to dobivaju i subvencije, i tako redom. Da taj sustav treba hitnu reviziju, proizvođači koji s PET ambalažom nemaju nikakve veze upozoravaju već dugo, kao što, uostalom, i sami proizvođači PET ambalaže koji plaćaju previsoke naknade za ambalažni otpad od rujna prošle godine čekaju da ih se pozove na sastanak u Ministarstvo zaštite okoliša kako bi se razgovaralo o reviziji postojećeg sustava.
